Kako je upravo izjavio opunomoćenik  za proširenje Evropske unije Olli Rehn, potpisivanje specijalnog  političkog sporazuma sa Srbijom, koje je bilo planirano za  7. februar o.g., odlaže  se zbog tog što “jedna stranka, Demokratska stranka Srbije premijera Vojislava Koštunice” odbija potpisivanje ovog sporazuma. EU izražava žaljenje zbog “opstrukcije” ovog prijelaznog sporazuma od strane premijera Srbije Vojislava Koštunice, veli Olli Rehn, ali poziv Srbiji da potpiše ovaj sporazum i dalje vrijedi, pa neka se  javi kad bude spremna. Za žaljenje je, reče Olli Rehn, što neki političari u Srbiji nisu čuli poruke niti su izvukli pouke s nedeljnih izbora…

Razlozi za Koštuničinu “opstrukciju” su brojni, ima i aktualnih, ali većina njih nije od jučer, na njih je bezbroj puta upozoravala  i Carla del Ponte, bivša glavna tužiteljica UN-ovog Tribunala za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, pa i u njenom oproštojanom interview za “Neue Zürcher Zeitung”, s kraja prošle godine, na koji ovdje s razlogom podsjećamo…


Apsolutno je važno da istina dospije na svjetlost dana

U vrlo cijenjenom švicarskom listu “Neue Zürcher Zeitung” (NZZ) objavljen je krajem prošle godine oproštajni interview s glavnom tužiteljicom Ujedinjenih naroda u Den Haagu Carlom del Ponte pod naslovom “Apsolutno je važno da istina dospije na svijetlost dana”. U interview del Ponte govori o svojem radu i o uspjesima i neuspjesima Tribunala…

Na prvo pitanje zašto su Karadžić i Mladić još na slobodi Carla del Ponte je odgovorila: ” Od 1995. godine su Karadžic i Mladić u bijegu. Do 1997./1998. godine mogli su lako biti uhapšeni. Ali, oni nisu namjerno hapšeni. Međunarodna zajednica nije to htijela iz različitih razloga, političkih i, također, drugih. Poslije su se skrili, prvo vrlo vjerojatno u Srbiji, jer je Milošević bio na vlasti. Bilo je najbolje za obojicu da budu tamo. Mi smo ustanovili da je Karadžić, također, sve do 2004. godine bio u Srbiji. Mi znamo da je Mladić u Srbiji, u svezi s njim nemamo nikakve druge informacije. Za Karadžića ne znamo da li se još krije u Srbiji ili u Crnoj Gori ili u Republici Srpskoj u Bosni. Ono što znamo je da je on u regionu”.

Na pitanje “NZZ-a” zašto je nedavno izjavila da je kooperacija Beograda s Tribunalom UN postala bolja, te šta se s “parafiranjem” Ugovora o pridruživanju Srbije EU, koje je uslijedilo poslije njene izjave, uopće popravilo, Carla del Ponte je odgovorila: ” Suradnja se popravila utoliko što smo mi u Beogradu prisutni kada akcioni tim za traženje Mladića diskutira o istražnim radnjama i operacijama. To je od septembra novo. Tako možemo bolje suditi šta se tamo dešava. Mora se kazati da je do proljeća posljednje godine, kada je Mladić još mogao biti uhapšen, ovo bilo nezamislivo, jer je nedostajala politička volja. Jer, Beograd je htio njega uvjeriti da se preda. To su oni učinili i sa 17 drugih optuženika, koje su oni nama predali 2005. godine. Oni su ih jednostavno uvjerili i obvezali. Do proljeća 2006. godine su pokušavali i Mladića navesti da se preda. Početkom ove godine su razumijeli da im to nije uspijelo. Ali, kažu sada oni, mi sada ne znamo gdje je on”.

Na pitanje da li uopće vjeruje da će Mladić i Karadžić biti u Den Haagu, Carla del Ponte je odgovorila: Da, ja vjerujem u to, ali to ovisi u prvom redu od političkog pritiska Evropske unije. Ako Beograd ne može potpisati Ugovor o stabilizaciji i asocijaciji, jer Mladić nije u Den Haagu, tada ćemo dobiti Mladića. Ako njega imamo, bit će lakše dobiti i druge optuženike u bjekstvu”.

Na direktno pitanje je li i na nju vršen pritisak da čini koncesije, Carla Del Ponte je odgovorila: “Ja nisam pod političkim pritiskom, ja ne moram praviti koncesije. Ja trebam politiku kako bi imala Mladića. Ali, politika mi mora pomoći. Političari moraju politički ispravno reagirati kako bi ja dobila Mladića. To stoji. Ali, inače, ne”.

Na konstataciju da je Tribunal i pod velikim vremenskim  pritiskom i pitanje da li je uopće moguće završiti procese do 2008. godine, kao i žalbene postupke do kraja 2010. godine, Carla del Ponte je precizirala: “To neće biti moguće. Čak ako bismo sada skratili naše optužbene spise na zahtijev Suda. Suci su donijeli novi član po kojem nas je Sud ovlastio da skratimo optužbene spise, i to što smo morali učiniti učinili smo, nažalost. Unatoč tomu nije moguće unutar ovog vremenskog limita biti gotovo. Već dvije godine govorimo bit će gotovo 2009. godine. Mi ćemo informirati Vijeće sigurnosti UN da trebamo vremena. Ono će morati odlučiti koliko ćemo još imati vremena. Ne vjerujem da će 2009. godine nezavršeni procesi u prvoj instanci biti prekinuti”.

Carla del Ponte je uvjerena, inače, da će morati postojati neki mehanizmi i nakon zatvaranja Tribunala u Den Haagu za procesuiranje optuženih za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, ali i to je pitanje, također, u nadležnosti Vijeća sigurnosti UN.

Na pitanje nije li optužba protivu Miloševića, koja je obuhvatala 66 točaka, bila preopterećena i je li i danas misli da je to bilo ispravno, Carla del Ponte je kazala: “Ja sam čvrstog mišljenja da je to tako bilo ispravno. Ne radi se samo o jednoj presudi. Naša najvažnija zadaća je iznaći činjeničnu istinu o tomu šta se desilo u nekadašnjoj Jugoslaviji. Mi zastupamo žrtve, jer u sporu nije zastupljena civilna strana, i važno je da se objelodani istina, to je apsolutno važno poslije svih dezinformacija za vrijeme konflikata. Drugo, to je važno i za žrtve, preživjele ovih zločina”.

Ima kritičara, kazali su novinari NZZ-a, koji kažu da se optužbi ne radi toliko o tomu da dokaže pojedinim osobama pojedinačne ratne zločine. Drugim riječima, mnogi optuženi se označavaju “dijelom jednog zločinačkog poduhvata”. Nije li “siva zona” između politike i prava problematična? “Ne, jer, znate, to što vi imenujete političkom sivom zonom, to je jednostavno background  zločina”, uzvratila je Carla del Ponte. “Ako istražujete protivu visokorangiranih osumnjičenika iz politike i vojske morate osvijetliti političke pozadine, jer ovi nisu bili izvršitelji zločina”, precizirala je Carla del Ponte, “oni su sjedili u vladinim zgradama, tamo su planirali i organizirali zločine, pa nam to dozvoljava iznijeti dokaze o njihovoj kriminalnoj odgovornosti”.

Je li ispravan utisak, pitali su novinari NZZ-a, da su presude u Den Haagu u posljednje vrijeme postale blaže? Najnoviji primjer je presuda protivu trojice Srba zbog umorstva 200 odvedenih Hrvata iz vukovarske bolnice – jedan je dobio 20, drugi pet godina, a treći je oslobođen. “Znate, također i ja i moji suradnici smo jednako tako nezadovoljni kao i vi ovom presudom”, odgovrila je Carla del Ponte, “pet godina za to što se desilo u Vukovaru, to je stvarno smiješno, to je velika greška sudaca…, ali mi nismo odgovorni za presude, nego suci…, mi smo apelirali protivu presude”. 


Srebrenica je samo jedan od slučajeva genocida

Na konstataciju da do sada nitko pred Tribunalom nije osuđen za genocid, Carla del Ponte je odgovorila: “Za mene je apsolutno važno da sada čvrsto stoji da se u Srebrenici desio genocid. Ubojstvo 8.000 muslimana je genocid. To je i naša druga instanca ustanovila i to je za nas veliki uspijeh. Znate, naši su suci vrlo restriktivni u svezi definicije genocida. Tako je, nije bilo lako doći do suglasja oko sadržaja onog što čini kazneno djelo genocida. To smo sada postigli, pa optuženi trebaju sada biti i za to suđeni…”

Međunarodni kazneni sud je stupnjevao genocidom jedan jedini masakr u Bosni, ono što se desilo u Srebrenici. Nije li to problem i za Tribunal UN, jer iz optužbe protivu Miloševića proizilazi da je genocid počinjen već na početku rata, upitali su novinari NZZ-a. “Mi imamo različite činjenice koje mogu dokazati da je genocid, ovo etničko čišćenje, započet već ranije. Srebrenica je samo jedan od slučajeva genocida, možda najveći. Mi nismo još do toga došli u dosadašnjim procesima, odgovarajući postupci još nisu ni započeli. Ali, to će doći”.

Vjerujete li da bi Milošević, da nije umro, bio osuđen zbog genocida, pitali su novinari NZZ-a, a Carla del Ponte je odgovorila: “Da, to ja već vjerujem, iako to više nema nikakvo značenje. Vjerujem, pak, da ima značenje jedna  odluka Tribunala poslije prezentacije dokaza od strane optužbe. Milošević je zatražio prigovor. Sud je to odbio i zahtijevao nastavak procesa. To znači, mi smo bili na dobrom putu s izvođenjem dokaza”.

Šta se treba desiti s arhivom Tribunala UN za zločine u bivšoj Jugoslaviji, kada Tribunal bude zatvoren, pitali su potom novinari NZZ-a. ” O tomu se puno diskutira, u Tribunalu je oformljena jedna radna grupa, koja treba pripremiii prijedlog za Vijeće sigurnosti UN, koje potom odlučuje o tomu”, precizirala je Carla del Ponte. Po njenom mišljenju, “države bivše Jugoslavije moraju imati dostup arhivu, ali dokumenta moraju biti, također, tako čuvana da ne budu uništena”. Uostalom, kazala je Carla del Ponte, “dokumenta Nürnberškog procesa su u Den Haagu, u Palati mira, i ja bih kazala da i dokumenti Tribunala za bivšu Jugoslaviju moraju ovdje ostati. U današnjoj elektronskoj eri je dostup dokumentima stvarno jednostavan.”

O poukama iz rada Tribunala UN za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji Carla del Ponte je kazala: “… Naša iskustva koja smo stekli pri istragama, pri skupljanju dokaza, prigodom provedbe procesa, tu imamo veliko iskustvo, to sve možemo dalje proslijediti Međunarodnom kaznenom sudu. To je važno. To su iskustva koja omogućuju da se ubuduće ne ponavljaju iste greške”!

Na pitanje da li misli da je Tribunal u Den Haagu doprinio pomirenju na Balkanu, Carla del Ponte je odgovorila: “Sigurno je dao svoj doprinos. Ali, ja ne znam, a i teško je prosuditi, koliko je veliki. Mi smo dali svoj doprinos ako se radi o tomu da pružimo činjeničnu istinu. To, da. To nitko više ne može osporiti”.

Na posljednje pitanje NZZ-a šta je njen najveći poraz, kao glavne tužiteljice UN u Den Haagu, a šta najveći trijumf, Carla del Ponte je odgovorila: “Vjerujem da je rano svoditi bilancu. Ja nemam još o tomu sud. Ljutim se što je Mladić još uvijek u Beogradu. Pokušavam ga dobiti. To je moje trenutno raspoloženje. Ono je priličito agresivno, jer ja moram imati Mladića i Karadžića. Ukupno moram imati (još) četvoricu. Ali, vrijeme ističe. Nije moment za svođenje računa, to dolazi, možda, kasnije, kad budem otišla”!

 
Berlin,

Peščanik.net, 07.02.2008.