Ako se tog devetog jedanaestog 1989. u Berlinu, kada je u erupciji oslobađajućeg ludila pao zid koji je fizički dijelio grad, a simbolički kompletnu Europu, bez obzira na to što je do te provale došlo slučajnošću i nekoordiniranošću raspadajuće vlasti DDR-a, moglo činiti da zid nije slučajno srušen baš na godišnjicu Kristalne noći i da je nakon toga postalo posve izvjesno kako će onaj mitski poklič „nikad više“ sada postati konačna stvarnost, već dvije godine nakon toga desili su se postjugoslavenski ratovi koji su tu priču momentalno demantirali. A samo četiri godine kasnije, tog istog dana u Mostaru je srušen Stari most, uz euforično ludilo rušitelja. Baš kao da su mostovi i zidovi jedno te isto.
No, opet, ako se iz perspektive tzv. civiliziranog Zapada i moglo činiti da je jugoslavensko iskustvo očekivani eksces balkanskih barbara, pri čemu je s tom priglupom tezom nastupao nevjerovatno velik broj ozbiljnih i cijenjenih autora, od Roberta Kaplana do Paola Rumiza, te da to ne može vrijediti za ostatak Europe, samo četvrt stoljeća nakon pada zida Rusija je napala Ukrajinu i anektirala joj Krim. I još tada se skoro kompletna zapadna Europa valjala u samozadovoljstvu Nobelove nagrade za mir koja je 2012. dodijeljena Europskoj uniji i samozavaravala kako svijet pobjedničke liberalne demokracije još postoji i kako i dalje vrijedi dogovor o nepromjenjivosti granica u Europi.
Novi pak, sada totalni napad Rusije na Ukrajinu, već nije mogla ignorirati, iako je ovaj put dobar dio naivnijih dijelova ljevice, inzistirajući na pacifizmu bez sadržaja, itekako podržavao Putina. A još manje može ignorirati ovaj užas koji se upravo događa u Gazi i činjenicu da se trenutačno odvija nekoliko paralelnih procesa koji bi doista mogli zapaliti zapadnu Europu.
Prije svega sama politička vrhuška je svojom inicijalnom podrškom isključivo Izraelu antagonizirala najveći dio vlastitih javnosti. Pri čemu nije riječ samo o ljudima porijeklom iz arapskih zemalja. Ilustracije radi, dok ovo pišem, slušam prvi program Hrvatskog radija na kojem već potpuno rezignirani voditelji u nevjerici i traumi čitaju informaciju o tome kako u Gazi svakih deset minuta bude ubijeno jedno dijete i svakome tko sluša emisiju je jasno da vlasti nisu glasale u ime onoga što građani osjećaju protiv rezolucije u UN-u.
Ovakva reakcija vladajućih diljem Europe mogla bi ih koštati vlasti, u čemu neće pomoći vatrogasne mjere i sadašnje krizno komuniciranje uvijeno u humanitarni pristup. No, osim vladajućih, očito je u pitanju i liberalna demokracija kao takva, kao i konsenzus o tome da se Kristalna noć i nacizam ne mogu ponoviti.
Tako smo, uz krizu legitimiteta vladajućih, koja je u SAD-u kod Bidena još i veća, dobili novi uzlet antisemitizma, vođenog od radikalnih islamista, ali i drevnih europskih desničara. Ali smo istovremeno dobili i moralnu antiimigrantsku paniku, porast desničarskog populizma i neofašističkih ideja, uz islamofobiju kao glavni mobilizacijski faktor.
A sve to u momentu u kojem nešto takvo kao međunarodna zajednica više ne postoji, proglasi UN-a imaju utjecaj jednak onome koji imaju apeli pape za mirom, uz legitimiziranje nasilnih promjena granica i etničkog čišćenja. Koje smo prvo gledali u Nagorno Karabachu, a sad ga gledamo u Gazi. Čime opet pada u vodu priča o balkanskim barbarima koji ratuju samo zato što nisu dovoljno civilizirani.
Nije ideja ovog teksta dizanje moralne panike ili rezignacija, ali Kristalna noć, odnosno njena osamdeset i peta godišnjica jeste prilika da se ukaže na to kako parola „nikad više“ nikad nije bila ugroženija i dalja od istine. No, isključivi i spremni na svakodnevne mržnje i obračune, teško da možemo shvatiti prema čemu srljamo.
Oslobođenje, 10.11.2023.
Peščanik.net, 11.11.2023.
