Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Šta je to što neustrašive sportske šampione pretvara u skrušene podanike? Mora da postoji neko objašnjenje o poreklu sile koja ih posle svakog uspeha vodi u dvor na poklonjenje.

Odbojkašice su odmah posle sletanja otišle sa svojim srebrnim medaljama kod vladara da mu odaju priznanje na svom uspehu. Maja Ognjenović je darovala domaćinu specijalne čokoladice iz Brisela. U vreme Zorana Terzića, selektor mu je okačio zlatnu medalju za svetske šampionke o vrat, uz neobični i nedostojni panegirik: uvek ste bili sa nama, kao da smo na terenu imali jednu igračicu više. Zbog toga i zbog mnogih drugih stvari zlatna medalja pripada i vama. Tako se, iz razloga koji nisu potpuno jasni, Terzić iznenada raspao od poniznosti.

Želeći da svi znaju kako mu je državna kasa stalno pri ruci, vlastodržac je naložio osvajanje zlata na olimpijadi koja sledi. I za to obećao 200.000 evra nagrade za odbojkašice. Utešio je Tijanu Bošković ocenom da je ona mnogo bolja od kubanske Turkinje Melise Vargas. Za sportske uspehe on ne štedi. Odmah, u prvim časovima pobedničke euforije, svaki nacionalni heroj dobija zamašnu sumu, kao nagradu za podvig koji podiže naciju iz opšteg očaja.

Nije mu prvi put da nudi velike novce unapred. Državnom fudbalskom timu, koji je na svetskom prvenstvu 2018. vodio Mladen Krstajić, obećao je 10 miliona evra ako osvoji titulu. Naložio je da se pare nađu i budu mu pri ruci, pa obznanio da su nađene. Ta ponuda je bila očajno loša šala čoveka lišenog smisla za humor, izgledi za takav fudbalski podvig bili su svedeni na nula promila. Dok je trajalo prvenstvo, zvao je selektora, predlagao sastav i taktiku, posebno u vezi sa igrom po bokovima i poslovima koje moraju da obavljaju centralni i zadnji vezni. Zbog nekoliko Albanaca u sastavu Švajcarske naredio je da od njih ne sme da se izgubi. Ne znamo je li ga Mladen slušao, ali odmah smo ispali a pare su ostale u priručnoj kasi darodavca, možda za druge ludačke ideje o podmićivanju nacionalnih zvezda.

Fudbal je ovde davno u zoni sumraka, ali ovdašnji menadžeri na granici sive zone i realnog podzemlja su uporni u nastojanju da bude mnogo gore. Mladi igrači su živo meso za prodaju i mešetarenje, a ogromne sume su nestale bez traga. Direktor Zvezde koji je bežao odavde zbog teških optužbi, vratio se uz javnu pohvalu da je vladar biće posebnih dimenzija, i da njegov duh, odvojen od živog tela, stalno lebdi nad Marakanom. Posle te izjave, i nekoliko sličnih lirskih a i epskih podilaženja, postao je slobodan čovek na vrhuncu moći u fudbalskoj močvari.

Fudbal je propao, ali ovog leta nam u nekim drugim sportovima ide prilično dobro. Ivana Vuleta, ranije Španović, postala je svetska prvakinja u skoku u dalj. Novak je najbolji svih vremena u tenisu. Nikola Jokić najbolji u najjačoj ligi na svetu. Košarkaši su i bez nekoliko važnih igrača ušli u polufinale svetskog prvenstva.

Šta mi, obični posmatrači sumračnog sveta oko sebe imamo od toga? Jesmo li bolji od drugih zato što su neki sportisti bolji od drugih, da li je to naš nacionalni i lični uspeh?

Naravno, ništa od toga. To je igra koju doživljavamo lično, uživajući u njoj i u pobedama i pateći zbog poraza. Navijamo za svoje, oni već umeju da kažu kako su se tamo borili za sve nas. Pošteno je da u tome što rade, čine najviše i najbolje što mogu. Ipak je to samo njihova igra koja razgoreva emocije publike, a one se brzo gase čim taj festrival nadmetanja ode u prošlost.

Za vladara je najvažnije ono što dolazi na dan uspeha ili dan posle. Ne bi to bilo moguće da on nije tu gde jeste, pa što ga više i duže bude na tom mestu, možemo da očekujemo nove medalje, a njihovi nosioci zamašne bonuse iz naše kase.

Ljuba Živkov je već pisao kako Srbija ima mnogo asova na važnijim mestima a oni ostaju nepoznati i skromni, bez ikakve pažnje vlasnika države, pa da on (Ljuba) a ni mi, građanstvo takoreći, sem zabave, nemamo ništa od bilo čije sportske slave, jer ona nije naša. Slike sa šampionima uvode vladara u njihov svet – iako je on duduk posebne vrste za sve sportove – pa su i on i njegovi podanici uvereni da je po svemu ravan sa njima. Čak i da je u sportskom smislu iznad, i da je red da ih poduči kako sledeći put da urade isto, ili čak i bolje.

Gledajući naše reprezentacije kako se takmiče i pobeđuju, uvek se potajno nadam da će konačno ostati zaista naše i da se neće predati vladaru na štitu. Bilo mi je tužno i mučno kako svoj sportski ponos i želju za pobedom pretvaraju u skrušeni poraz i pad pred nedostojnim. Neko mi je rekao da je sve to zbog nagrada i pustih para ali nisam sklon da verujem da takva vrsta samomučenja toliko košta. Moraju jednom da se izjasne: jesu li njegovi, naši ili svoji u rastućoj diktaturi. Jedno drugo i treće zajedno ne idu. Izjava da su igrali za narod teško je održiva u dvorskom metanisanju.

Sportski šampioni koji se pozivaju na narod, morali bi da budu nedostižni za bilo čiju ličnu upotrebu. Mogli bi da dignu svoj glas protiv nasilja ako su već na prijemu kod nasilnika i idu na noge zlu i to bi vredelo mnogo više nego titule i medalje. Mogu i da ćute kao što su ćutali i do sada i budu ravnodušni pred dramom koja se odvija u Srbiji. Ali neka bar sačuvaju iluziju o tome za koga igraju.

Peščanik.net, 08.09.2023.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)