ljudi čekaju u redu ispred Poštanske štedionice
Foto: Predrag Trokicić

Gledao sam ponovo film Bore Draškovića „Život je lep“ o nasilju bez razloga. Svi artisti iz te surove priče, osim Šerbedžije, davno su mrtvi.

I film „Život je lep“, Roberta Beninjija, o tome kako se može uneti radost i nada u logor smrti.

Video sam pisani rad osnovca, pod naslovom: Lepo je živeti. Dečak piše o tome šta sve želi. Mnogo toga, a najviše da bude fudbaler. Ronalda majka nije volela, ono kad je bio u njenom stomaku, piše on, a sada ga voli najviše. Kada me svi zavole, jer mislim da dam gol za Srbiju, možda se mama javi, da je upoznam. Tada bi bilo lepo živeti.

Starac u ritama sedi na klupi na obodu zvezdarske šume. Daj mi malo za hleb, veli. Dobro, i za rakiju ako imaš, smrzao sam se. I da malo slušaš šta ti govorim. Njegovo pripovedanje je bilo sasvim kratko: bio sam ugledan čovek, imao sam sve, a sad sam ovo. Ubio me život.

Žena u prodavnici govori glasno, ne vidim kome: Bije me svaki dan, ne mogu da ostanem a nemam gde da idem To ga je uhvatilo prošlog leta, kad je izgubio posao. Pije šta nađe, ubi boga u meni. A lepo smo živeli.

Život je samo jedan, ispisuje svoju dnevnu mudrost poznavalac tabloidne lepote. Valja ga proživeti punim plućima.

Puna pluća? Dišete li plitko ili duboko, pita mlada lekarka gojaznog pacijenta srednjih godina. Plitko, kaže on. Kao da imam samo pola pluća ili nešto manje. Kad ležim kao da imam stenu na grudima. Bole me kosti, to je valjda što sam otežao. Nervozan sam, ljut na sve oko sebe, jedem kao manijak. A pazio sam, nosio masku. U stvari, bio sam na jednoj svadbi. Samo se na veseljima vidi koliko je život lep. Ali, eto… Na svadbama se svi ljube. Tri puta po tri puta, svako sa svakim… Šta sam mogao.

Na Novom groblju ispraćaj za kremaciju. Čovek je bio poznat, puno groblje poznatih. U oproštajnom govoru prijatelja nema smrti, samo opis bogatog života pokojnika koji se nije štedeo i umeo je da živi „punim plućima“, i kako sad bez njega i svih koji su otišli. Groblja se pune, sve je manje mesta u njima, ostvaruje se ono gatanje Vladara da će te naseobine biti tesne za starce. Ali sve se generacije sreću na tom mestu i nestaju zauvek u podzemnim gradovima i vrtovima zaborava koje je on opremio zemljom za ukope i ognjem za kremacije.

Kad prođe smrt – život će biti lep, zapisuje svoj aforizam pisac slabog dara. A možda je ne znajući potrefio suštinu. Tanak je sloj lepote, kazuje Mopasan. Drvo, cveće, trava polja, vrtovi. Divni prizori koji se gase sa izgubljenim pogledom. Samo pola metra ispod i beskrajno dole, crna zemlja i put u pakao.

Pisac nije štedeo jezu kad je tragao za drugom stranom lepote i njenom negacijom.

Mogli smo dobro da živimo da nismo robovi. Tako govore robovi kojima bi život bio lep da su slobodni.

Možda smo ovde konačno i započeli borbu za slobodu. Šta je to uopšte osim pobune? Vinjete o lepoti i stravi života i učestalosti umiranja, deo su mozaika o ovom delu sveta, koji nestaje pred našim očima. Jedino mesto za život koji nam se udeljuje i oduzima tiradama i besramnim cinizmom hulje.

Nikada nam nije bilo bolje, ne znam šta hoćete. Potpisaću zakone, a možda i neću. Ne sećam se šta sam potpisao. Valjda jesam. Ili nisam? Ipak možda jesam…

Lepo je i strašno imati pred sobom prizor koji nikada i nigde ne nestaje, a jednom će morati. Uživanje u beskrajnom mazohizmu. To je jedina tema, inače je sramota biti ovde.

Lepota življenja u Srbiji svedena je na otklanjanje straha i gadljivosti od strašnih prizora.

Peščanik.net, 03.12.2021.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)