Foto: Konstantin Novaković
Foto: Konstantin Novaković

Vulin je konačno podigao avijaciju. Nema sumnje da taj herojski podvig ne bi bio moguć bez sadističkog parafa Vrhovnog: diži sve što leti da prepadnemo raju, sve ima svoje granice, ali strah nema.

Juče, negde između 10.00 i 14.00 bilo je nekoliko taktičkih naleta na Ralju, sa namerno prekoračenim limitima ekstremne buke. Moguće je da to mesto, tamo gde se privodi kraju beogradski atar a počinje Šumadija, krije u sebi neko utvrđenje, koje nije po volji vlastima. Meštani krive šije, gledajući u slobodno nebo, ne bi li uočili ciljeve ratnog vazduhoplovstva. Ali, ne mogu da se sete ničega. Ničega nema u Ralji što je vredno probijanja zvučnog zida na zemlji.

Tačno u 12.55, turbomlazni aparat srpske vojske, (moguće orao) u brišućem letu na visini od oko 60 metara, nadleteo je mirne zaseoke iznad Vlaškog Polja, Ropočeva, Đurinaca, Popovića, zaobišao Kovionu i nestao levo od Avale.

A zatim se sve to ponovilo.

U seoskim dvorištima gde mirno žive domaće životinje, nastupilo je vanredno stanje: kokoške su preskakale ograde, petlovi se čerupali međusobno a zatim jurcali po dvorištima, ćurke su začuđeno gledale u druge ćurke. Ćurani su bili relativno pribrani. Psi su jaukali i pokušavali da se odvežu, a dve koze su ispuštale za malo pa ljudske krike.

Sused Mitić je dotrčao da me pita: komšija, ti verovatno znaš, koji jebeni ludak tera avione preko sela?

Rekoh da ne znam, jebenih ludaka ima mnogo. Izgleda da se razmnožavaju međusobno, ili prostom deobom. Taj odgovor nije preterano zadovoljio Mitićevu radoznalost, ali čovek otide da smiruje živinu i da raspetljava kuče.

U stvari, teško je rastumačiti tok misli i način donošenja odluke da se ratna avijacija digne protiv virusa. Dakle, o kakvim se tu glavama radi, šta ih održava u radnom stanju, i ko je sve takve sabrao na jednom mestu? Jednostavno, nema dobrog odgovora zašto su se na naše grbače popeli najveći mamlazi u istoriji Srbije, inače bogate takvim stvorovima.

Misao da je to jedna od najglupljih zloupotreba moći, valjalo je proveriti. Ali to nije samo glupa ideja, savršena za ludnice koje imaju sopstvenu avijaciju. Reč je o nečemu što je mnogo gore: odmetnike je teško, ako ne i nemoguće staviti pod kontrolu. Zato što su odmetnici od društva zauzeli sve što pripada ljudima. I pretvorili državu u poligon besnila i besmisla. Upotreba avijacije je samo pokazivanje šta slaboumnima može da pritisne slabi um.

Moj poznanik, pilot starije generacije, kaže da ništa ne razume. Ne zna šta je svrha, kakva je poruka, zašto se „troše“ piloti usred pandemije. Ali misli da je uterivanje straha prvi motiv vrhovne komande da pokrene turbomlazni urlik po Srbiji. Iako ovde već ima mnogo veće količine straha od iracionalnosti vladaoca nego od bolesti, smatra se da je užas lekovit, i da izaziva paralizu svake ideje o otporu.

Dizanje avijacije je akcija protiv građana Srbije, jer drugih nema. To je preventivni signal za ono što dolazi posle, i poruka u čijim je rukama toljaga.

Možda je sada lakše razumeti hipotezu Vrhovnog da smo svi mi u ratu. Protiv koga? Pa protiv virusa. A u ratu su sva sredstva za odbranu zemlje dopuštena. Pa i avijacija. Kako srpska avijacija ubija Kovid 19? E, to zna jedino struka. Zna li se kad će avioni prestati da plaše narod? Ključne su sledeće dve nedelje, kad krivulja počne da pada. Ne sme se naglo prekidati sa dejstvom RV.

Deluje li još jedno mitsko lutanje Vladaoca po prostorima izvan pameti, kao njegov logični razvojni put? Naravno, ali valja strepeti da taj put nije okončan, niti je poznato šta se još krije u opasnom misaonom sklopu, otpornom na svaki razum.

To je strašnije od borbene avijacije koja prepada ljude, pse i kokoške, i usrećuje kreature koje su u vlasti nad generalima, avionima i vojskama.

Zamislite Vulina koji izdaje naređenja onome koji komanduje vazduhoplovnim snagama? Zamislite generala koji je dužan da takva naređenja posluša. Inače je vanredno, ratno stanje, tu je opasno baviti se logikom ludaka, a oficir se njima zakleo da će braniti otadžbinu.

Ali od koga? General zna ko je najviše ugrožava, ali taj mu i komanduje. Radije će držati svoj položaj i tako sjeban, ponižen i sa glavom u zadnjici sastavljati cokule pred jednim Vulinom.

I tako se iz razmetljivog ćefa leti nad zarobljenom Šumadijom. Leti Vulin iznad svog fizičkog obličja, očaran sopstvenim ratničkim umećem. Letu ratne štuke i avijoni i širenjem opšteg čuđenja, nemira i nespokoja, čuvaju gospodara da ne precrkne od sebe samog.

Peščanik.net, 23.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)