Wikicommons http://bit.ly/1qMYbWm

1. Nedelja, 28. jun 1914: neverovatna slučajnost

Rata neće biti: atentat u Sarajevu upravo je propao. Nedeljko Čabrinović jeste bacio bombu na otvoreni kabriolet Gräf&Stift koji je prevozio nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Hotek, ali sreća mu nije bila naklonjena.

Pod junskim suncem, povorka se kretala duž reke Miljacke, praćena povicima svetine koja se okupila duž Apelovog keja. Nadvojvoda i negova supruga mogli su da vide minarete visoko uzdignute na nebeskom plavetnilu, malene radnjice čaršije s tipičnim drvenim vratima na izlozima, sarajevske balkone okićene u bojama austro-ugarskog carstva, padine okolnih planina načičkane kućama imućnih građana i groblja od belog mermera koja su odbleskivala na suncu.

Sa šlemom ukrašenim nojevim perjem i sedeći uspravno na svom sedištu, Franc Ferdinand bio je laka meta. Međutim, kada je šofer spazio bombu koja mu je poletela u susret, ubrzao je, ova se odbila o spušteni krov automobila, otkotrljala po kolovozu i eksplodirala ispod sledećeg vozila u koloni: Čabrinović je promašio.

Progutao je kapsulu s cijanidom, a zatim skočio u reku. Ali loša sreća ga je i tu pratila: ishlapeli otrov nije delovao; reka je bila gotovo presahla, pa je pao na peščani sprud, gde ga se dočepala rulja. Neverovatno hladnokrvan, nadvojvoda je zaustavio povorku i izašao iz automobila, pošavši u susret povređenim oficirima.

U Gradskoj većnici saslušao je govor koji gradonačelnik nije stigao da ispravi. Kada je začuo: „Stanovnici Sarajeva dočekuju Vaše visočanstvo s najvećim entuzijazmom…“ nadvojvoda je uzviknuo: „Došao sam ovde na vaš poziv, a vi me dočekujete bombama!“ Bio je to jedini trenutak da se poneo.

Krupan, nepokolebljiv, sve umirujući svoju suprugu, prestolonaslednik je odbio da otkaže nastavak posete. U Bosnu je došao da uspostavi prijateljsku vezu sa svojim budućim podanicima. Uzalud su ga upozoravali podozrevajući još pokušaja atentata, podsećali da je datum 28. jun nezgodno izabran – godišnjica srpskog poraza od Turaka na Kosovu polju – Franc Ferdinand ipak nije odustao.

Liberalan i otvoren, želeo je da pokaže kako Bosanci zapravo prihvataju nedavnu aneksiju od strane Austrije, te da je agitacija koju su podgrevali srpski nacionalisti u Bosni suštinski marginalna – ukratko, da je prijatelj građana Sarajeva.

Povorka napušta Gradsku većnicu. Pod pritiskom savetnika, nadvojvoda ipak pristaje na izmenu maršrute. Nakon Apelovog keja, neće se skrenuti u ulicu Franca Jozefa, gde bi drugi zaverenici mogli vrebati, već će se nastaviti duž Miljacke, prema bolnici, u obilazak ranjenih. Iz predostrožnosti, grof Harah staje na stepenik kola, sa strane reke.

Međutim, u austrijskoj delegaciji zavladala je zbrka. Neko je zaboravio da obavesti povorku o promeni maršrute. U visini ulice Franca Jozefa, šofer je skrenuo desno. Začuli su se povici. Vozilo se zaustavilo. Kako nema rikverc, guraju ga natrag prema keju. U blizini, gde je skriven u senci čekao nadvojvodu, Gavrilo Princip shvata da mu se sreća osmehnula. Ustremio se prema automobilu, popeo na stepenik i dvaput zapucao.

Prvi hitac pogodio je Sofiju u stomak, drugi nadvojvodu u vrat. „Sofija, Sofija, nemoj da umreš!“ povikao je Franc Ferdinand. „Moraš preživeti, zarad naše dece!“ Harah ga je upitao je li povređen. Ovaj mu je odgovorio: „Nije mi ništa“, a zatim se srušio. Mesec dana kasnije, Evropa je potonula u rat.

Počinjen na teritoriji jednog krajnje minornog poseda austrijskog carstva, atentat koji mnogo toga duguje pre svega slučajnom spletu okolnosti, pokrenuo je jedan svetski rat. Devet miliona ljudi će stradati, a njih još dvadeset miliona biće ranjeni zbog jednog sitnog balkanskog konflikta za koji ogromna većina njih nikada nije ni čula.

Evropa će gotovo iskrvariti i iz rata izaći razorena i izmrcvarena. U međuvremenu, pašće četiri carstva, dogodiće se jedan genocid (nad Jermenima), mapa kontinenta biće potpuno preinačena, a sporazum o primirju koji će staviti tačku na krvave borbe, u sebi će poneti zametak novog rata koji će izbiti samo dvadeset godina kasnije.

Kako je jedan gotovo sporedan zločin doveo do samoubistva čitave jedne civilizacije? Kako je jedan tako mali uzrok proizveo tako ogromne posledice? Uz pomoć istoričara, a posebno Kristofera Klarka – autora izvanredne knjige o tome kako je rat počeo (Mesečari, 2013), svakako nije na odmet ponovo ispričati priču o tom ključnom mesecu julu – jer on i dan danas upravlja našom istorijom.

2. Utorak, 30. jun: ti prokleti Srbi…

Grof Berhtold, austrijski ministar spoljnih poslova – čovek prefinjenih manira, sitnih brčića i ogromnog bogatstva – prvi je svedok reakcije Austro-Ugarskog cara. Vremešni Franc Jozef, ispijenog lica obraslog u guste sede zulufe, vlada carstvom već više od šezdeset godina. Dospevši na presto 1848. godine, usred revolucionarnih previranja, vladao je autokratski, potom izgubio rat protiv Pruske, da bi konačno prihvatio opšte pravo glasa ne bi li kako-tako održao na okupu carstvo koje su sve više potkopavale razne unutrašnje nacionalne težnje ka osamostaljenju.

Njegov sin Rudolf izvršio je samoubistvo u Majerlingu, a njegova žena Elizabeta, njegova „voljena Sisi“, mlada, nestašna i puna života, stradala je izbodena nožem u Ženevi. Na svom radnom stolu, car je držao jedan stari sat, električni upaljač kojim nije baš umeo da se služi i malenu bistu svoje Sisi.

Ugledavši Berhtolda, ustao je i dugo se rukovao sa svojim ministrom, ne skrivajući izborano lice obliveno suzama. „Strpljenju Austrije došao je kraj“, rekao je Berhtold. Car je samo klimao glavom. Istina, nije mnogo voleo svog nećaka Franca Ferdinanda, prestolonaslednika nezgodnog karaktera i namrgođenog lica. Ali hrabrost koju je nadvojvoda pokazao u Sarajevu potpuno ga je preobrazila. Njegovo ubistvo predstavljalo je direktan izazov Habzburškoj imperiji.

Austrija se na Balkanu suočavala sa spletkama malene Srbije – koja je želela da postane velika, nakon što se oslobodila „otomanskog jarma“. Nošena nacionalnom egzaltacijom, Srbija je nastojala da u istoj državi objedini sve Srbe iz okolnih zemalja, a naročito iz Bosne i Hercegovine koju je Austrija anektirala 1908. godine.

Za bečku kao i za nemačku štampu, uzrok atentata bio je kristalno jasan: teroriste je naoružala srpska vlada. Stoga zaslužuje najoštriju kaznu, jer će, u protivnom, carstvo izgubiti svaki ugled, što bi ga neminovno odvelo u propast.

U Srbiji i u Rusiji pak preovlađuje sasvim obrnuto mišljenje: potlačeni od strane Austrije, njeni bosanski podanici, počinili su sasvim razumljiv zločin, iskazavši svoju volju za emancipacijom. Beograd s tim nema nikakve veze. U srpskim novinama ubice su predstavljene kao časne patriote, a ono malo reči žaljenja za žrtvama ućutkale su bujice nacionalističke retorike. Izvan sebe od besa, austrijski ambasador u Beogradu sluša kako sa ulica dopiru radosni povici i kako se ore patriotske pesme.

Ruska štampa krenula je istim stopama. Vođeno duhom slovenske solidarnosti, carstvo Romanovih postavilo se kao prirodni zaštitnik balkanskih naroda. U tom savezništvu ono je takođe prepoznalo i način da proširi uticaj Rusije na prostoru koji joj je otvarao put do toplih mora. Sankt-Petersburg želi da ograniči uticaj Beča u regionu i stoga ohrabruje slovenski iredentizam. Ruska štampa takođe kritikuje bečke stege, potpuno isključujući svaku pomisao na srpsku zaveru. Svaki vid odmazde prema Srbiji bio bi nelegitiman i zločinački.

Reakcije u ostatku Evrope su krajnje mlake. To je balkanski incident, koji je daleko i predstavlja problem Austrijanaca, jedinih u neposrednom kontaktu s tim komplikovanim evropskim Orijentom. Čak i u zemljama koje će joj priteći u pomoć mesec dana kasnije, Srbija nije baš omiljena. Njen unutrašnji politički život one smatraju prevashodno varvarskim. Deceniju ranije, srpski kraljevski par zverski je ubijen u svojim odajama, a njihova iskasapljena tela grupa nacionalistički zadojenih oficira baciće s prozora dvora u obližnji park.

Iz tog krvavog zločina rodila se nova dinastija. Srbe stoga uglavnom smatraju manje-više zaostalim izazivačima nemira, ali ih podržavaju iz čisto geopolitičkih razloga.

Jednako uzdrmana nacionalnim strastima, Francuska pre svega strepi od uspona Nemačkog carstva, sve žudeći da povrati Alzas i Lorenu, oblasti koje je izgubila još 1870. godine. Sklopila je stoga tesni savez s Rusijom, koju šakom i kapom finansira raspisujući enormne zajmove. Ne bi li ojačala francusko-rusko prijateljstvo, čime Nemačku zadržava u klještima, Francuska je spremna da podrži cara u svim njegovim razmiricama, ma koliko sporne one bile.

Oči francuske javnosti, pak, uprte su drugde. Svi očekuju skori početak suđenja Anrijeti Kajo: skandalizovana objavljivanjem svoje intimne prepiske u dnevnom listu Figaro, supruga ministra finansija iz revolvera je ubila Gastona Kalmeta, direktora ovog konzervativnog glasila. Obuzeti čitavom aferom, Francuzi gotovo da i ne obraćaju pažnju na atentat počinjen u gradu koji bi i onako s velikom mukom pronašli na mapi.

U Velikoj Britaniji, s druge strane, sva pažnja usredsređena je na irski problem i žučne rasprave o teritorijalnoj podeli alsterskih kantona. Sarajevo je tako daleko…

Franc Jozef u potpunosti shvata neophodnost oštre odmazde nad Srbijom. Ipak, kao mudri stari monarh, odlučuje se za oprez. Potrebno je obezbediti saglasnost grofa Tise, ministra iz Ugarske, drugog stuba dvoglave monarhije. Proračunat, energičan i žilav, Tisa ne gleda baš sasvim blagonaklono na širenje carstva na slovenske zemlje, koje bi Mađarima, već u manjini u sklopu Austro-Ugarske samo još dodatno umanjilo moć.

Franc Jozef prevashodno nastoji da obezbedi zaleđinu kod Nemačke, jedine koja Austriji pruža podršku u toj Evropi podeljenoj na međusobno zavađene saveze: Francuska, Rusija i Engleska s jedne strane, Nemačka i Austrija s druge. Međutim, da bi se pridobila Nemačka, prvo je potrebno sačekati rezultate istrage u Sarajevu, koja bi trebalo da dokaže umešanost Srbije u atentat.

3. Sreda, 1. jul: čekajući Nemačku

Na putu kojim je nadvojvodina povorka prolazila Sarajevom bilo je sedam zaverenika. Čabrinović je bacio prvu bombu, a Princip je bio taj koji je ubio Sofiju i Franca Ferdinanda. Ostali su odustali, ometeni masom ili obuzeti panikom. Policija ih je sve pohapsila, i svi su priznali.

Njihov mentalni sklop na čudan način podseća na mentalni sklop terorista Al-Kaide. Mladići egzaltirani nacionalizmom, svi samci, pod paskom starijih muškaraca – pripadnika neformalno strukturirane tajne organizacije (Crne Ruke) – koja regrutuje srpsku omladinu. Na njenom čelu nalazi se pukovnik Dragutin Dimitrijević, istovremeno i šef srpske obaveštajne službe. Nadimak Apis, prema egipatskom božanstvu sa obličjem bika, dobio je zbog svoje kršne građe i svog fanatizma. Apis je učestvovao u kraljeubistvu počinjenom deceniju ranije, a Crnu ruku stvorio je da bi raspolagao tajnom silom spremnom za napad, sasvim nezavisnom od beogradske vlade.

Srpski premijer Nikola Pašić, lukavi političar duge sede brade, plašio se Crne ruke i njoj sličnih. Međutim, smatrali su ga odviše mekim i nemoćnim da se izbori s nacionalističkim grupicama od kojih je u Srbiji tog vremena prosto vrvelo. Iako ne odobrava njihove metode, s njima ipak deli zajednički cilj – stvaranje Velike Srbije koja bi dominirala regionom. Apis ima pomoćnika Tankosića, koji manipuliše trećim čovekom, izvesnim Ciganovićem, koji je opet u direktnom kontaktu s Principom i Čabrinovićem – s kojima se sreće po zadimljenim beogradskim kafanama gde se rado raspredaju priče o negdašnjem heroizmu i mračnim zaverama.

Saznavši za sarajevsku posetu Franca Ferdinanda, Apis se odlučuje za udar. Ubistvo nadvojvode trebalo bi da uzdrma Austrijsko carstvo, da izazove potres – možda čak i rat – iz kog bi Srbija izvukla korist. Crna ruka stupa u akciju. Mladim dobrovoljcima podeljeni su po pištolj, bomba i bočica s cijanidom. Naređeno im je da ubiju nadvojvodu i da odmah potom izvrše samoubistvo.

Uz pomoć srpskih graničara oni prelaze u susednu Bosnu i skrivaju se u Sarajevu. Provešće izvesno vreme meditirajući na grobu Bogdana Žerajića, srpskog heroja iz Bosne, palog za nacionalnu stvar. A zatim će, odsudnog dana, izvršiti povereni im zadatak, uz gotovo čudesnu pomoć slučajnosti.

Austrijska policija nije u potpunosti pronikla u čitavu zaveru. Princip i Čabrinović uspešno su prikrili deo istine. Smešteni u različite ćelije, uskladili su svoje iskaze koristeći se zvučnim kodom koji su naučili iz jednog romana. Carska policija ubeđena je da se radi o sasvim drugoj organizaciji – Narodnoj odbrani… Imaju imena Ciganovića i Tankosića, ali ne uspevaju da otkriju ko stoji iznad njih.

Istina, graničari su im pomogli da pređu u Bosnu; istina, oružje dolazi iz Beograda; istina, Tankosić jeste oficir srpske vojske. Ali ipak, nema tog nepobitnog dokaza o umešanosti Pašićeve vlade.

Za austrijsku vojsku, odnosno njene ratno-huškački nastrojene elemente od velikog uticaja u Beču, za njenog uzavrelog šefa generalštaba Konrada fon Hecendorfa, prikupljene indicije više su nego dovoljne. Rat se mora odmah objaviti, a Srbija, ta malena drska državica, najoštrije kazniti. Paradoksalno, da je u tom trenutku prevagnulo ratničko raspoloženje, rat bi najverovatnije bio izbegnut.

Srbiju je počinjeni atentat u značajnoj meri diskreditovao. U regionu je zavladalo toliko zaprepašćenje, da austrijska kaznena ekspedicija ne bi naišla gotovo ni na kakvu opoziciju. Rusija još nije bila spremna i bile bi joj potrebne nedelje da organizuje ikakvu ozbiljniju mobilizaciju. Međutim, grof Tisa pokazuje izvesne rezerve, a i sam car nastoji da obezbedi podršku Nemačke. Dakle, ništa se neće preduzimati bez saglasnosti Berlina. Spora i oprezna poput svog cara, Austrija odlučuje da dela natenane.

4. Nedelja, 5. jul: greška Vilhelma II

Nemački car primio je austrijskog ambasadora Segenjija u svom ogromnom baroknom dvorcu u Potsdamu. Naprasno je napustio svoju jahtu i letnje regate po Severnom moru, ne bi li se uhvatio u koštac s krizom. Vilhelm II (55 godina), suveren je pun poleta koji svoj hendikep – atrofiju desne ruke, nastoji da prikrije svojom nezajažljivom blagoglagoljivošću i prepotencijom. Kukasto zasukanih brkova kojima potcrtava svoju muškost, Vilhelm II je i veliki ljubitelj uniformi, kojih ima na stotine i koje nosi u zavisnosti od prilike – šumarsku za piknik u prirodi, admiralsku na palubi svog broda. Njegova promenjiva narav nemačku vladu često je dovodila u neprijatne situacije.

Ostali evropski suvereni, koje zna da ošamuti svojim beskrajnim govorancijama, neretko ga smatraju običnim dosadnjakovićem. Pa ipak, inteligentan i neskriveno ambiciozan kada je njegova zemlja u pitanju, Vilhelm II vodi Weltpolitik koja za cilj ima uzdizanje Nemačke u prvi red nacija. Iako agresivan, ume da bude i veoma oprezan. Glasan u obzorje krize, brzo utiša ton kad zapreti pravi rat.

Pred ručak je primio ambasadora koji mu je uručio notu austrijske vlade kojom se traži preduzimanje odgovarajućih sankcija prema Srbiji, kao i lično pismo Franca Jozefa, koji od njega traži podršku. Pročitavši depeše – koje bi na momente propratio povicima uzbuđenja, Vilhelm II je svog gosta uverio u svoje apsolutne simpatije. Od Austrije očekuje brzu i energičnu reakciju. U tom trenutku, Vilhelm II ubeđen je da će konflikt ostati ograničen, a svoje saveznike – koji su često pokazivali preteranu bojažljivost – ovog puta ohrabruje na nepopustljivost.

Kasnije istog dana, saziva sednicu vlade, koja predviđa ograničen rat između Austrije i Srbije. A Rusi? Oni neće ni mrdnuti, misle Nemci. Srbija je definitivno kriva, a ruska vojska pak još nije spremna. Osim toga, nemačka podrška Austriji odvratiće je od pokušaja intervencije. Već sutradan, Vilhelm II vratiće se na jahtu i otisnuti na krstarenje duž norveških obala. Usput, zabranjuje svaki vid vojnih priprema. Austrija je ta koja bi trebalo da reaguje, brzo i efikasno.

Francuzi i Englezi će kasnije ovo držanje Nemačke protumačiti kao davanje odrešenih ruku Austriji i u tome videti nemačku odgovornost za pokretanje konflikta. Ohrabrujući Austriju u njenoj nepopustljivosti, Vilhelm II time je zapravo samo ubrzao početak sukoba koji je potajno i priželjkivao.

Međutim, cela priča daleko je kompleksnija. Nemačka vlada bila je ubeđena da će konflikt biti kratkotrajan i strogo lokalnog karaktera. U tom trenutku, nije im bilo ni na kraj pameti da će se Rusija isprečiti, a još manje to da će se u sve umešati Francuska i Engleska. U očima Nemaca, čitava ova balkanska afera ostaće ograničena na Balkan…

5. Utorak, 14. jul: „Her Žores“

Nakon beskrajnih tajnih rasprava, austrijska vlada konačno zauzima stav: Srbiji će biti upućena preteća poruka i rok od 48 sati da na nju odgovori. Tisa traži da ultimatum ne sadrži previše ponižavajuće klauzule, koje bi Srbiju primorale da ga odbije. Nasuprot njemu, ratni huškači žele tekst koji će biti nemoguće prihvatiti. Pa ipak, u pisanje note kreće se opet natenane.

Dana 19. jula, naime, počinje zvanična poseta francuskog predsednika republike i predsednika vlade Rusiji. Potrebno ih je sprečiti da, kao moćni saveznici, usklade stavove povodom austrijskog ultimatuma. Sačekaće se odlazak francuske delegacije. Pre toga, sve se mora držati u strogoj tajnosti.

I tako, dok Evropa provodi bezbrižno leto, paklena mašinerija polako se stavlja u pokret.

I dok su svi vodeći evropski zvaničnici na odmoru – poput samog Vilhelma II koji se u međuvremenu ukotvio u nekom zabačenom norveškom fjordu, daleko izvan očiju javnosti, iza kulisa kabineta, rat polako zahvata Evropu – prikradajući se poput kakve nemani izronile iz mračnih dubina.

Jedan čovek predosetio je nesreću. Na kongresu Socijalističke partije koji se održavao u Parizu, Žan Žores je izdejstvovao izglasavanje predloga kojim se predviđa „simultani i međunarodno organizovani generalni štrajk radnika“ u slučaju da izbije rat. Sutradan će u nacionalistički zadojenoj štampi osvanuti pozivi na ubistvo ovog velikog socijalističkog tribuna, koga će nazvati „Her Žores“ i za koga će Šarl Moras u „Francuskoj Akciji“ napisati: „Žores – to je Nemačka“.

6. Četvrtak, 16. jul: naš prijatelj Nikolaj

Kontemplirajući srebrnkaste valove Severnog mora, Remon Poenkare i Rene Viviani na oklopnjači „Francuska“ lagano plove prema Rusiji. Poenkare, predsednik republike, ledeni Lorenac kratke bradice i čeličnih okruglih naočara, visceralni je patriota i proračunati konzervativac, ubeđen da će jednog dana Francuska morati ponovo da se razračuna sa Nemačkom, kako bi povratila izgubljene pokrajine.

Viviani, predsednik vlade, pasionirani je govornik. Nezavisni socijalista, pomalo je anksiozan i febrilan. Iako predoseća nadolazeću krizu, kao ubeđeni levičarski humanista ne može da se pomiri s pretnjom rata na evropskom kontinentu. Poenkare je prosto zaprepašćen njegovim nepoznavanjem spoljne politike. I tako, špartajući gore-dole po palubi, Poenkare Vivijanija podučava rudimentima francuske politike bezbednosti.

Spram ambiciozne Nemačke koja se ubrzano naoružava, potrebno je sklopiti dopunsko savezništvo, odnosno dodatno ojačati Malu Antantu, već sklopljenu s Engleskom. Ustremljujući se s istoka, „ruski parni valjak“ zapečatiće poraz Središnjih sila u slučaju izbijanja rata. Odavno predviđena, ova poseta poslužiće samo da učvrsti već postojeći savez. A kako bi se savez zaista i učvrstio, potrebno je biti na strani cara Nikolaja II po pitanju balkanske krize.

7. Ponedeljak, 20. jul: Anastazijino proročanstvo

Oklopnjača „Francuska“ zašla je u ušće Neve uz grmljavinu topovskih plotuna i zvuke vojne muzike. Ukotvila se posred estuara, a car je lično pošao u susret visokim gostima svojom jahtom „Aleksandrija“. Nikolaj II naočit je muškarac, pravilnih crta lica, ravno potkresane brade. Stupio je na presto svih Rusija 1894. godine, uprkos tome što nije mnogo mario za vlast i budući privržen mirnom porodičnom životu. U šesnaestoj godini zaljubio se u dvanaestogodišnju Aliks od Hese-Darmštata, koja će postati carica Aleksandra Fjodorovna.

Pod vladavinom Nikolaja II, Rusija se istinski razvija – seljaci se polako bogate, a industrija počinje da jača. Međutim, režim potkopavaju revolucionarni nemiri: uzdrman 1905. godine, režim se umalo srušio, pre nego što će se uspešno povratiti. Okružen sjajnim ministrima – u prvom redu Stolipinom – car uspeva da se održi suptilnom mešavinom liberalnih ustupaka i autokratskih poteza. Ipak, najveće brige zadaje mu sin Aleksej, oboleo od hemofilije.

Nikolaj II je unuk Engleske kraljice Viktorije i rođak cara Vilhelma II. Iako se gnuša ratovanja, primoran je da održi rang Rusije i nastavi njenu ekspanziju prema jugu, posebno prema Balkanu. Savez s Francuskom štiti ga od Nemačke, istovremeno mu omogućavajući da u slovenskim zemljama uspešno parira Austro-Ugarskoj.

Tokom posete, Poenkare i Nikolaj II razmatraju i svetska pitanja. Veze su sve čvršće, a obećanja o uzajamnoj pomoći u slučaju sukoba jedna druga sustižu. Rutina, među ljudima koje veže dugoročno savezništvo. Međutim, u trenucima u kojima se u Austriji u potaji priprema ultimatum Srbiji, ovakve uopštene i srdačne izjave poprimaju trenutni smisao. Ophrvan strepnjom od rata i bremenom odgovornosti, Viviani doživljava nervni slom. Tokom celog zvaničnog ručka, presedeće u svom ćošku, glasno mumlajući vidno uznemiren – do te mere da je u jednom trenutku svima oko stola postalo veoma neprijatno.

Umesto njega, Poenkare će ledeno primiti austrijskog ambasadora i svečano izgovoriti reči upozorenja koje su ostale slavne: „Srbija u ruskom narodu ima veoma bliske prijatelje. A Rusija ima jednog saveznika, Francusku. Bojim se da će biti komplikacija!“ U predvečerje 22. jula, usred svečane večere, crnogorska princeza Anastazija – udata za velikog vojvodu Nikolaja Nikolajeviča, pokazujući Francuzima ukrasnu kutijicu za slatkiše u kojoj je držala malo zemlje iz Lorene, svojim piskavim i veselim glasićem, u jednom trenutku izgovoriće sledeće reči: „Izbiće rat… Od Austrije neće ostati ništa… Naše će se vojske spojiti u Berlinu… A vi ćete povratiti Alzas i Lorenu.“

Poseta je trebalo da bude čisto protokolarna, ali se u žaru diskusije – a da ni sami učesnici toga nisu bili sasvim svesni – pretvorila u bezrezervnu podršku Rusiji u pogledu balkanske krize.

8. Četvrtak, 23. jul: ultimatum

Rusi i Francuzi još jednom su se okupili na oproštajnoj večeri u salonu oklopnjače „Francuska“. Viviani je došao sebi – ipak je on predsednik vlade. On je taj koji određuje politiku svoje zemlje i nadasve želi da miru pruži još jednu priliku. Tim povodom postigao je dogovor s ruskim ministrom spoljnih poslova Sazonovim. Poznato je da se priprema ultimatum Srbiji. Stoga je naloženo ambasadorima obeju zemalja da Austriji upute poruku kojom se poziva na umerenost.

Engleski ambasador pristaje da učini isto. A u konačnom tekstu note, Viviani uspeva da nametne dovoljno neodređenu tezu koja Francusku ne obavezuje da slepo sledi Rusiju u balkanskoj aferi. Tekst note piše se s najvećim oprezom. Međutim, ruska štampa notu tumači kao izraz čvrstine i nepopustljivosti. Opraštajući se od Poenkarea, car Nikolaj II kratko mu je rekao: „Sada zaista moramo istrajati.“

U partiji pokera koju su zaigrali, svi igrači blefiraju, uvereni da će i sâmo pokazivanje čvrstine protivnika naterati da povuče ulog. Nemačka veruje da će odvratiti Rusiju obećavajući podršku Austriji. Francuska veruje da će odvratiti Austriju pokazujući solidarnost s Rusijom. Osnažena ovom podrškom, Rusija smatra da Srbiji treba pružiti pomoć. Zupčanik se sve brže okreće.

Jer se, upravo u tom trenutku, kriza naglo ubrzala. Čim se „Francuska“ otisnula prema pučini, Austrijanci su Srbiji uputili ultimatum. Austrijskog ambasadora Vladimira Gizla primio je ministar Lazar Paču, u odsustvu Nikole Pašića, daleko od Beograda, u jeku predizborne kampanje. Ambasador mu je uručio dvostranu notu, zahtevajući odgovor u narednih četrdeset osam sati.

Paču mu odgovara da su ministri odsutni, te da je rok prekratak. Gizl ga prekida rečima: „U doba železnice i telegrafa, u maloj zemlji kakva je Srbija, povratak ministara pitanje je nekoliko sati.“ Paču kaže da nije ovlašćen da primi notu, a Gizl odgovara da će je u tom slučaju ostaviti na stolu i otići. Paču uzima notu i razilaze se bez reči.

Sastavši se na brzinu, ministri zatečeni u Beogradu tekst note pročitali su u zagrobnoj tišini, ne usuđujući se da išta izuste. Ministar prosvete je ustao i, šetajući se gore-dole po prostoriji, konačno rekao: „Nemamo drugog izbora, moramo se boriti.“ Ultimatum je neumoljiv. U preambuli se vlada u Beogradu jasno i nedvosmisleno optužuje za organizovanje atentata. Sledi, potom, deset tačaka, poput deset uboda nožem.

Prve tri zahtevaju ukidanje iredentističkih novina i svakog vida antiaustrougarske propagande. Tačke 4, 6 i 8 zahtevaju preduzimanje mera protiv osoba upletenih u atentat, uključujući i pripadnike srpske vojske. Tačka 7 je još preciznija: zahteva se hitno hapšenje majora Tankosića i već pomenutog Ciganovića. Pod tačkom 9, zahteva se objašnjenje povodom „neprihvatljivih izjava srpskih zvaničnika datih neposredno posle atentata“. Tačka 10 zahteva da se službenom notom Austro-Ugarska pod hitno izvesti o svim preduzetim merama.

Tačke 5 i 6 izuzetno su ponižavajuće. Tačka 5 zahteva da Beograd prihvati „na teritoriji Srbije saradnju organa Carske Kraljevske (Austro-Ugarske) vlade u gušenju prevratničkih pokreta usmerenih protiv teritorijalnog integriteta monarhije“.

Tačka 6 predviđa da „organi Austro-Ugarske vlade uzmu direktno učešće u istrazi“ o eventualnoj saradničkoj mreži zaverenika na teritoriji Srbije. Dakle, u Srbiji će istragu voditi austrijska policija, protivno elementarnim pravilima i principima državnog suvereniteta.

Pročitavši ultimatum, britanski ministar spoljnih poslova Lord Grej rekao je: „Nikada nisam video da je jedna država nekoj drugoj državi uputila jedan ovako užasan dokument“; a Vinston Čerčil, prvi lord Admiraliteta, samo je dodao „To je najdrskiji dokument koji je ikada napisan.“

9. Petak, 24. jul: „Neko čudno svetlo…“

Sutradan u 10 ujutro, u Beogradu se sastala vlada da bi razmotrila tekst ultimatuma. Bolje promislivši i pomirivši se sa sudbinom, ministri su gotovo bili spremni da prihvate ultimatum, strahujući pre svega od katastrofalnih posledica mogućeg rata protiv Austro-Ugarske. Oklevajući, prestravljeni, šalju telegram ruskoj vladi.

U 15 časova, u palati u Krasnojem Selu, car saziva sednicu svoje vlade. Još uvek vlada ona euforična atmosfera nedavne francuske posete na vrhu. Sazonov sa „gnušanjem“ odbija austrijski ultimatum, dodajući da nijedna država ne može prihvatiti takve uslove „a da ne počini samoubistvo“.

Ministar poljoprivrede održao je gorljiv ratoborni govor. Dakle, nema odstupanja. Od Austrije se traži produženje roka, a srpskoj vojsci savetuje se povlačenje u unutrašnjost, radi dobijanja na vremenu. Ali, povrh svega, proglašava se delimična mobilizacija u oblastima oko Odese, Kijeva, Kazanja i Moskve – dakle daleko od granica, u znak uzdržanosti.

U Londonu zaseda Vlada premijera Herberta Henrija Askvita, radi rasprave o administrativnoj podeli okruga u Alsteru. Međutim, Lord Grej na dnevni red stavlja goruće pitanje – kakav će biti britanski stav u balkanskoj krizi? Svakako mu nije do rata, osim ako Belgija ne bude napadnuta. Predlaže pregovore između četiri sile.

Čerčil će kasnije napisati sledeće redove: „Opštine Fermanah i Tajron polako su iščezle u maglama i oblacima Irske, a neko čudno svetlo palo je na kartu Evrope.“

10. Subota, 25. jul: srpski preokret

Ovog puta, kriza je otvorena i krajnje preteća. Ultimatum ističe iste večeri, u 18 časova. Dakle, ukoliko se Srbija ne preda, u narednih nekoliko sati izbiće rat sa Austrijom. Po svoj logici, Beograd bi trebalo da popusti. Srpska vojska nije u mogućnosti da se efikasno odupre austrijskim snagama. Što se „Sila“ tiče, nijedan od njihovih vitalnih interesa nije ugrožen. Srbe i onako smatraju polubanditima na međunarodnoj sceni i svi su spremni da se pomire s poniženjem koje im sleduje.

Lord Grej predlaže odlaganje isteka ultimatuma, ne bi li dao još malo prostora diplomatiji. Nudi se za posrednika između Austrije i Rusije. Hoće li se i ova kriza okončati kao mnoge pre nje, šetanjem tamo-amo kroz tesne i nadasve složene pregovore? Ne: Rusija je izabrala čvrstinu. Tako je propao austrijski blef. Bez Rusije, Srbija bi se povinovala iznetim zahtevima. Ali, osokoljena nedavnom francuskom posetom na vrhu i mimo svih očekivanja, Rusija ostaje čvrsto na svom stanovištu.

Samim tim, srpska vlada menja mišljenje. Prvo je bila spremna da prihvati sve uslove, ali sada iznosi rezerve u pogledu šest od deset iznetih tačaka, apsolutno odbijajući onu najvažniju, o učešću austrijske policije u istrazi na teritoriji Srbije. Vlada pokušava da što suptilnije uobliči odgovor, kako bi dala do znanja da je spremna na izvesne ustupke, ne odustajući od osnovnih principa državnog suvereniteta. Pisanje se odužilo, uz brojne ispravke, dodatke i sledstvene žvrljotine.

Hoće da ga otkucaju na mašini, ali je ova u kvaru. Odgovor će biti u rukopisu. U 17.45, ministar Grujić kovertira odgovor i pruža ga Pašiću. Konačna verzija još je mestimično dorađena. Grujić ne želi da bude taj koji će uručiti odgovor. Pašić mu odgovara „Otići ću ja“, dok se ministri pakuju i beže put železničke stanice, ne bi li se povukli što dalje od Beograda.

Premijer odlazi sam put austrijske ambasade, peške, ulicama Beograda. Vreme je lepo, a prolaznici se bezbrižno šetaju. Pašić stiže u ambasadu, gde ga sprovode do Gizla, kome predaje pismo u 17.55.

„Deo zahteva prihvatamo“, rekao je Pašić, „a za ostalo se uzdamo u vašu lojalnost i viteštvo austrijskog oficira.“

Nakon što je pogledom preleteo preko teksta, shvativši da ultimatum nije u potpunosti prihvaćen, Gizl mu je saopštio da iz istih stopa napušta Beograd i vraća se u Austriju, s kompletnim osobljem ambasade.

11. Nedelja, 26. jul: svaki dan znači

Po objavi odbijanja srpskog odgovora, u Beču i Berlinu su se mogle videti scene oduševljenja. Prvi je reagovao Betman-Holveg, nemački kancelar. Svojim ambasadorima naložio je da saopšte kako se mere preduzete od strane Rusije imaju smatrati pretnjom po Rajh. Ako se od njih ne odustane, Nemačka će biti primorana da sprovede mobilizaciju, što će neminovno voditi u rat. Svi su bili ubeđeni da će se kaznena ekspedicija ograničiti samo na Srbiju. Ruska, a potom i nemačka reakcija, pokazuju da od toga nema ništa.

Civilni zvaničnici nisu shvatili logiku ratnih planova. A ta je logika neumoljiva. Vojske su brojčano sve veće, njihovo naoružanje sve ubojitije, a brzina mobilizacije postala je jedan od ključnih faktora – onaj koji prvi uspe da mobiliše vojsku, ostvariće prednost koja može biti odlučujuća. Za svaki generalštab svaki dan znači. Mere koje je Rusija preduzela, prenele su groznicu na nemačke generale.

12. Ponedeljak, 27. jul: dakle, rat…

Pritajen u senci poput ubice koji vreba svoj trenutak, hoće li rat na kraju ipak odustati? Na palubi „Francuske“, Viviani pokušava da smiri loptu. Da ne bi rizikovao incident s nemačkom vojskom, naređuje francuskim trupama da se povuku deset kilometara od granice prema unutrašnjosti. U Berlinu, vrativši se s krstarenja, Vilhelm II pročitao je srpski odgovor na ultimatum s neskrivenim zadovoljstvom. U svoj dnevnik ubeležio je sledeće reči: „Briljantan rezultat i veliki uspeh Beča, koji otklanja svaku opasnost od rata.“ Ispada da su najviši zvaničnici Francuske i Nemačke odjednom optirali za kompromis.

Ali u Beču, vremešni car Franc Jozef, pritisnut od strane generala i opsednut svojim ministrima, podlegao je ratnim huškačima. U svojoj kancelariji koja je dominirala miroljubivim, kreativnim i uskomešanim Bečom kakvim ga je Štefan Cvajg opisao u svom „Jučerašnjem svetu“, velikim perom koje je lelujalo u njegovoj drhtavoj ruci, car je sutradan potpisao objavu rata Srbiji.

I sudbina je pošla sasvim drugim tokom.

L’Obs (Le Nouvel Observateur), 28.06.2014.

S francuskog preveo Ivan Šepić

Peščanik.net, 07.07.2014.

PRVI SVETSKI RAT