Spomenik zahvalnosti Francuskoj, Ivan Meštrović, Kalemegdan, foto: Rade Vilimonović
Spomenik zahvalnosti Francuskoj, Ivan Meštrović, Kalemegdan, foto: Rade Vilimonović

Obeležavanje prve stogodišnjice Prvog svetskog rata okončano je prošle godine. Ipak, rat od 1914-1918. biće još dugo sa nama. Srbija je prošlog meseca proslavila Dan primirja u Prvom svetskom ratu. Desničar Miša Vacić takođe je nedavno, u okviru svog agresivnog istupa u Šapcu, prizvao u pomoć Prvi svetski rat pominjujući „bacanje Austrijanaca u Drinu“, aludirajući na Cersku bitku. Pre par dana ministar odbrane Aleksandar Vulin je 100 godina posle ovog rata rekao da nisu sve ratne žrtve iste. Prvi svetski rat je uvek tu kada je srpskom moralu potrebna infuzija ili kada treba prizivati kult žrtve. Međutim, ovaj rat je mnogo više. Stogodišnjica je pokazala da je to tema koja ima potencijal da razotkrije puno toga o funkcionisanju moderne srpske države, kao i o tome kako savremeno srpsko društvo vidi svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.

Dan primirja u Prvom svetskom ratu, 11. novembar 2019, obeležen je u Srbiji tradicionalno i suvoparno. Malo šta je tu imalo ma kakve veze sa senzibilitetom savremenog čoveka. Da stvar bude sasvim jasna, uvođenje ovog praznika je dobra ideja. Taj dan se slavi u svim zemljama pobednicama i to pre svega kao antiratni dan, a ne kao dan trijumfa nad poniženim protivnikom. To je dan osude rata ili dan pogleda u budućnost i to, ako je moguće, budućnost bez rata. To je dan prisećanja na vojnike koji su stradali na obe strane, ali sve više i dan sećanja na stradale civile. U Srbiji ovaj praznik, uveden 2012, polako pušta korenje. Neradan dan kojim se obeležava kraj jednog strašnog rata pruža priliku da se zastane i stavi prst na čelo. Tu nastaje problem.

Naime, od 2012, kada je ovaj praznik i uveden, sve je primetnija određena konfuzija u vezi sa njim. Reč je o jednom rukavcu mnogo šireg sukoba oko Velikog rata i njegovog tumačenja. Najšire gledano, radi se o napetosti oko pitanja čemu služi ili kakvu ulogu može da odigra srpska nacionalna istorija. Taj sukob koncepcija sve više izlazi na videlo baš na primeru Dana primirja. Ove godine to je bilo gotovo opipljivo. Da li se 11. novembra obeležava Dan primirja ili Dan pobede u Prvom svetkom ratu? Da li su mir i pobeda jedno te isto?

Zakon o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji je vrlo jasan. Dakle, u novembru se slavi Dan primirja. Međutim, Ministarstvo odbrane je od ove godine odlučilo da preformuliše naziv praznika. Naime, u najavi događaja 11. novembar je prekršten u Dan pobede. Mediji, čak i oni kritični prema aktuelnim vlastima, nisu na to obratili pažnju.

Kako je i zašto je Dan primirja postao Dan pobede?

Stvar nije slučajna. Još prošle godine je načelnik Generalštaba general Milan Mojsilović pokušao da nas poduči. Na pitanje Politike 30. septembra 2018. o planiranoj vežbi za Dan primirja, odgovorio je sledeće: „Da, vežba će se održati povodom stogodišnjice završetka Prvog svetskog rata, odnosno Dana primirja, mada bi mi u Srbiji taj dan trebalo da slavimo kao Dan pobede jer je Srbija pobedila u Velikom ratu. Vek kasnije Vojska Srbije je, kao što je to bila srpska vojska u Prvom svetskom ratu, spremna da u slučaju potrebe odgovori na savremene izazove i mi ćemo to predstojećom vežbom pokazati.“

Međutim, gospodin general nikako nije u pravu. Ne samo da mu nije dosta što na dan mira organizuje veliku vojnu vežbu, što je ironično samo po sebi, već i osporava prirodu 11. novembra kao praznika. U pitanju je kršenje zakona, ali i nešto mnogo važnije. Menja se značenje jednog praznika i šalje se sasvim drugačija poruka od one koju su utemeljivači praznika imali na umu.

U Kraljevini Jugoslaviji nije bilo potrebno objašnjavati, kao danas, zašto je Prvi svetski rat imao odlike kataklizme. Taj dan u novembru bio je dan tuge i žalosti za nastradalima. Kako ovu emociju preneti savremenom čoveku posebno je pitanje i izazov. Vojna vežba ili naglašavanje srpske pobede svakako nisu dobar put. Da ne bude zabune, u periodu između dva rata nije bilo puno milosti prema poraženima, a priča o ratnoj krivici i reparacijama počela je i pre primirja, već 10. novembra, tokom preliminarnih pregovora.

Ipak, za dobar deo Evrope, pa tako i za Kraljevinu Jugoslaviju, 11. novembar bio je Dan mira, dan mrtvih koji su stradali u ratu. Toga dana nije bilo presudno ko je pobedio, a ko izgubio. To je bio dan kada se naglašavalo da je rat užasna rabota kako god da se okrene. O njemu se govorilo kao o „prazniku čovečanstva“, danu „oslobođenja od ratne aveti“. Naravno, svake godine se vodilo računa i o trenutnoj političkoj situaciji, ali je uvek dominirala jedna reč: mir. Odlazilo se na groblja bivše srpske vojske, na groblja saveznika, a neretko i na groblja bivših protivnika. Makar toga dana, svi mrtvi su bili jednaki.

Danas klizimo ka izrazito lokalnom i pobedonosnom obeležavanju ovog praznika. Savremena politička elita ne razume ondašnjeg čoveka ni njegove emocije. Potreban joj je čovek-ratnik kao simbol koji sokoli savremenike. Nije joj potreban realan čovek sa svojom patnjom i traumama, jer tada rat gubi svoju privlačnost. Potreban joj je kao broj, statistika kojom se može mahati.

Ovo je živopisno ilustrovao sam Miša Vacić. Naime, on je pretećim tonom govorio o „guranju niz Cer u srpsku Drinu“. On sigurno nema blagu predstavu o tome koliko je bilo teško zaista „gurnuti Austrijance u Drinu“. On ovu bitku razume kao i mnogi u Srbiji, kao veliku pobedu koju je odnela srpska vojska, puna elana i nesalomive hrabrosti. Paradigma uspeha. Neprijatelj je bačen u Drinu. Sve je to donekle tačno, ali ima tu, eto, i delova priče koji se ne pominju tako često. Upravo ti detalji pomalo umanjuju ratni entuzijazam i pokazuju kako to stvarno izgleda kada krene pucnjava. Srpska Kombinovana divizija koja je ostvarila prvi i verovatno ključni uspeh na Ceru morala je već sutradan biti povučena iz borbe. Kao razlog su navedeni opšta iscrpljenost vojnika i njihova nesposobnost za dalju borbu.

Kada je reč o slavljenju 11. novembra u Srbiji svakako se može razumeti određena doza pobedničkog ponosa. Tog novembra stanovništvo Srbije je bilo u ekstazi slavlja zbog slobode koja je stigla nakon tri godine preteške okupacije. Ali tuga za ratnim gubitkom je ključna poruka 11. novembra. Kako je to izgledalo možda se najbolje vidi iz ratnih dnevnika i sećanja srpskih vojnika. Vojnik Mileta Prodanović, artiljerac, u Cerskoj bici izgubio je brata Zdravka, konjanika. U svom dnevniku na više strana je opisao mučnu atmosferu koja je vladala u danima posle Cerske bitke, uprkos srpskoj pobedi:

„Dali su mi vojnika da mi tačno pokaže mesto gde je poginuo. Sa mnom pođe i vojnik Milenko Bralović, jer je on bio tu kad je pokojni Zdravko poginuo… U blizini kafane masa grobova i treba da otkopavam redom, dok nađem njega. To je vrlo teško potreviti. Otkopasmo nekoliko grobova, ali nije on… U tom dođe jedna žena i reče mi: Ja sam tvoga brata, onoga mladog narednika koji je poginuo blizu kafane Topuzović, sahranila zajedno sa vojnikom, koji je sa njim poginuo na istom mestu, i odvede me na to mesto, gde ih je sahranila pozadi kafanske štale u bašti… Vrlo je teško bilo poznati po licu, ali sam odmah po uzrastu i po pojasu poznao, da je pokojni Zdravko… Iz Valjeva u 2 časa posle podne pođemo kući. Pošto je meni komandir odobrio da se mogu zadržati i više dana, to sam i ja pošao kući da bih se video sa majkom Milicom, decom i ženom Cvijetom… Bilo mi je teško, tako da sam sav drhtao. Srce da prepukne, ali sam se stezao videći njih sve prosto pobijene.“

Slična emocija je primetna i kod potpukovnika Pavla Blažarića koji se posle rata prisećao dana sa Solunskog fronta kada je saznao da mu je poginuo brat: „Kod Vaklara dobijem izveštaj, da je Novica poginuo, to mi je teško palo, da sam idući, da obiđem streljački stroj išao u sred podne otvoreno livadom, vojnike sam slao jarugom. Kad prozreše me, šta hoću, zatražiše, da i ja idem jarugom, inače će i oni ići livadom, da ne bi izlagao vojnike pogibiji, morao sam i ja ići jarugom.“

Slično je bilo i na drugoj strani, kod neprijatelja. Čuvena figura srpske vojske, brigadni general Svetomir Đukić, prisećao se 1935. kako se srpska vojska odnosila prema palim neprijateljskim vojnicima nakon borbi na Beogradskom frontu 1914: „Od austrijskih oficira poginuli su 1 potpukovnik, 1 major i 1 kapetan, svi su sahranjeni sa počastima na Adi Ciganliji… U pismu nađenom kod majora, piše mu žena: Ja i naša ćerkica molimo se Bogu za pobedu našeg oružja; ali ne zaboravljamo da se i oni mole takođe. Teško onom čija se molba ne usliši…“

Međutim, nikakvog razumevanja za slične emocije nije bilo ove godine u Srbiji. Ministar Vulin je pre par dana izjavio nešto što ukazuje da je on jako gnevan, još uvek veoma ratobornog raspoloženja, gotovo kao da mu je neko upravo javio da su Austrijanci na Ceru: „Danas smo rekli da srpski narod pamti, da je ponosan i da hoće da kaže jednu veliku i važnu stvar 100 godina nakon Prvog svetskog rata – nisu sve žrtve iste. Ne mogu biti iste žrtve onih koji su ubijali na Mačkovom kamenu i onih koji su Mačkov kamen branili, ne mogu biti žrtve iste onih koji su u prepunim šabačkim i crkvama u Mačvi i Podrinju palili žene i decu i oni koji su spaljivani. Mi smo danas rekli da se zna ko je žrtva, a ko je agresor i da 100 godina kasnije, jednostavno, nije prošlo dovoljno vremena da bismo zaboravili ko je rat započeo, ko je rat vodio, da pretekne i da se odbrani. Nisu svi isti, nisu sve žrtve iste, a žrtve srpskog naroda zaslužuju najviši pijetet. Ako mi Srbi ne budemo pamtili, ko će onda pamtiti?“

Jednu dobru inicijativu, popisivanje žrtava imenom i prezimenom, on koristi da još jednom pohvali onoga kome se najviše divi i da zloupotrebi sećanje na Prvi svetski rat. U Vulinovom govoru nema ni trunke umerenosti, već se kod Prvog svetskog rata traže samo one emocije koje raspaljuju nacionalni žar. Naravno, dželati i žrtve nisu isto, ali to nikada nije ni bilo dovođeno u pitanje. Porediti mrtve je neumesno, a rangirati ih sto godina posle njihove smrti je duboko zabrinjavajuće. Umesto da pohvali one koji su godinama mukotrpno izdvajali imena i prezimena iz vojnih lista gubitaka, ministar Vulin je pohvalio samo onog koji je, navodno, pokrenuo inicijativu.

Gospodin Mojsilović i njegov šef gospodin Vulin prespavali su obeležavanje 100 godina od proboja Solunskog fronta 2018. Naime, 15. septembra 1918. izvršen je impresivan proboj Solunskog fronta. U Srbiji tim povodom nije bilo organizovano ništa, ni 2018. ni 2019, iako je upravo ovaj dan savršen dan za priče o pobedi, savezništvu i konačno – za organizovanje vojnih vežbi. Možda bi onda Ministarstvo odbrane 11. novembra ostavilo na miru mrtve, srpske i one bivših neprijatelja.

Zašto je sadašnjoj vlasti tako teško da prevali preko usta reči primirje i mir? U čemu je problem savremenog građanina Srbije, a još više njene aktuelne političke elite? Kako je to već primetio profesor Nenad Makuljević, Srbija je iskočila iz koloseka kada je reč o evropskom pomiriteljskom tonu i sve više se u kulturi sećanja odvaja od Francuske ili Velike Britanije. Savremenoj srpskoj državi je od Prvog svetskog rata potrebna samo kultura pobede i žrtve. Ovako sužen pristup sećanju na Prvi svetski rat samo održava ratnu psihozu, pumpa osećaj ugroženosti i raspiruje teorije zavere o tobožnjim revizijama istorije. Kao da postoji strah da će bilo kakva priča o miru oslabiti psihološki grč u kojem se drži srpsko društvo. Ovo se sasvim uklapa u pitanje koja se sve glasnije može čuti, a to je da li su jugoslovenski ratovi zaista završeni? Primeri su brojni, od gotovo svakodnevnih napetosti u odnosima sa većinom bivših jugoslovenskih republika, do promena u tumačenju pojedinačnih epizoda iz jugoslovenskih ratova, pa sve do banalnijih primera kao što je tenk ispred stadiona. Prvi svetski rat je dobar za moral i lepo pere prljavštine iz 1990-ih. Međutim, svođenje savremenika Kraljevine Srbije samo na heroje i žrtve predstavlja veliku zloupotrebu. Štaviše, to znači da se propuštaju priče i lekcije koje su nam tadašnji stanovnici Srbije ostavili u izvorima. A oni su te lekcije teškom mukom naučili.

Autor je saradnik Instituta za savremenu istoriju.

Peščanik.net, 06.12.2019.

KULTURA MIRA I NENASILJA
PRVI SVETSKI RAT