Ne sumnjam u dobre namere Mijata Lakićevića niti sam pomislio da je on zaludna osoba koja nema drugog posla do da se dopisuje o Hayeku. Podrazumevao sam, a Lakićević je sad to i jasno rekao, da naša polemika ima veze sa situacijom u Srbiji. Pored toga, ponoviću da bismo se Lakićević i ja u mnogome složili u oceni te situacije. Stvar je naprosto u tome da rešenja za tu lošu situaciju tražimo na različitim mestima. U tom smislu, Lakićević je u pravu i kada kaže da iza moje kritike Hayeka stoji neslaganje sa neoliberalnim modelima koji se predlažu kao odgovor na domaću krizu. Neoliberali – a kad to kažem mislim mahom na političare i ekonomiste, pošto u političkoj teoriji izvan naše i još nekih istočnoevropskih zemalja austrijski ekonomista praktično nema sledbenike: libertarijanske ideje nisu ostavile jak utisak na politikologe – eksplicitno ili implicitno pozivaju se na Hayeka kada zagovaraju slobodno tržište kao „lek“ za sve društvene „bolesti“. Meni se, opet, čini da je ta „medicina“ izuzetno opasna: njen isceliteljski učinak mogao bi se sažeti u turobnoj frazi – „bolest je prošla, pacijent je umro“. Zbog toga ću još jednom, ovaj put nešto kraće, odgovoriti Lakićeviću.

Prvo ću ponovo reći šta su slaba mesta u Hayekovoj političkoj misli, jer je važno pokazati da se u središtu neoliberalnog kanona nalaze ideje koje same po sebi nisu demokratske i ne garantuju stabilnost društvenog poretka. Onda ću reći zašto takve ideje, po mom mišljenju, nisu dobar odgovor na krizu u kojoj je Srbija. A osvrnuću se i na Shmitta i na domaću kulturu.

Hayek – antidemokrata i elitista

Hayeku dakle jesu puna usta slobode, demokratije i vladavine prava. Ali, na osnovu toga ne možemo prosuditi da je on slobodar i demokrata privržen vladavini prava. Notorna je činjenica da su se svi totalitarni režimi koje je video 20. vek zaklanjali iza ideja o apsolutnoj demokratiji. Primer dvodomnog parlamenta u tom je smislu vrlo ilustrativan i za Hayekove i za Lakićevićeve antidemokratske i elitističke stavove. Pri tom, i jedan i drugi demonstriraju antidemokratsko raspoloženje i prezir prema „masama“ istovremeno se pozivajući na demokratiju i vladavinu većine.

Hayek izričito kaže da će ljudi glasati samo jednom u životu (u kalendarskoj godini u kojoj pune 45 godina) za najviše političko telo u njegovoj zamišljenoj tržišnoj utopiji. Dakle, u ime demokratije Hayek se zalaže da ljudi realizuju svoje demokratsko pravo glasa jednom u životu. Da li Lakićević ima neki problem s tim? Naravno da nema.1 On će potpuno prenebregnuti ovu ideju da svaka osoba po Hayeku treba da glasa samo jednom u životu, i taj će argument izvrnuti u tvrdnju da će se svake godine glasati za jednu petnaestinu predstavnika u gornjem domu parlamenta. Međutim, to što će se svake godine glasati za manje od 7 odsto članova parlamenta nije posledica Hayekove želje – kako to sugeriše Lakićević – da se jednom godišnje vodi javna rasprava o kandidatima i radu parlamenta, što bi moglo da zaliči na neki demokratski princip. Naprotiv, to je banalni izvod iz ideje da ljudi glasaju samo jednom u životu, kada pune 45 godina. Dakle, godišnji izbori nisu rezultat želje za redovnom demokratskom raspravom. Hayekova tržišna utopija (i demokratska distopija) dopušta godišnje izbore za ograničen broj glasača samo zbog toga što je rukovodeći princip glasanje jednom u životu. Neću ovde ići dalje u analizu starosne dobi kao kriterijuma za glasanje koji je u svakom smislu arbitraran, a vrlo verovatno i poguban po razvijanje osećanja privrženosti političkoj zajednici. Naime, koliko se društva u celini tiče rasprava u koju su pozvani da učestvuju samo oni koji u to vreme navršavaju 45 godina života?

Lakićević, naravno, ima spreman odgovor na ovo pitanje, koje je za mene samo retoričko. „Činjenica da u izborima učestvuje relativno uzan krug (iskusnih) ljudi“, rezonuje Lakićević, „mogla bi da dovede do porasta kvaliteta rasprave, s jedne, i do smanjene mogućnosti (medijskih i svakih drugih) manipulacija, s druge strane.“ I zaključuje: „Dakle, možda rasprava ne bi bila ’najšira’, ali bi bila kvalitetna i relevantna i podigla bi nivo političkog života.“ Na osnovu čega Lakićević to zaključuje? Šta to garantuje puka činjenica da neko ima 45 godina? Čak ni Lakićević, verujem, ne bi tako daleko sledio Hayeka i ozbiljno tvrdio – a ne kao što sad to čini u zagradi – da su godine same po sebi garancija političkog iskustva, pogotovo u zemlji u kojoj se na izbore izlazi jednom u životu. Ali zašto onda ipak kaže da bi takvo rešenje podiglo nivo političkog života? Pa zato što rasprava ne bi bila „najšira“, zato što bi u njoj učestvovao „relativno uzan krug“ ljudi. To bi, nada se Lakićević, smanjilo mogućnosti za manipulacije. Kad kaže manipulacija, Lakićević vidi samo mase koje joj podležu. Ako je broj učesnika mali, ako se rasprava vodi u uskom krugu, neće biti manipulacija, misli on. Meni se ovo čini kao isuviše naivno shvatanje manipulacije i odbrane od nje. Pokušajmo da zamislimo čemu bi sve mogla biti izložena starosna manjina od 45 godina, koja mora da donese odluku koja ima posledice po čitavo društvo. Slika koju ja tu vidim ponajpre mi liči na politički košmar, što naravno ne isključuje mogućnost da je i dalje reč o tržišnom raju, barem za neke.

Otkuda kod Hayeka i Lakićevića taj strah od masa, nije tako teško objasniti. O Hayekovim istorijskim traumama nešto sam već rekao u prvom tekstu. Lakićevićeve traume iz devedesetih su u stvari naše zajedničke traume. Pitanje je samo da li se one razrešavaju prezirom prema masama. Naravno, Lakićević bi na ovo mogao da odgovori: Zašto Ilić i Hayeka i mene optužuje da preziremo mase, kada sam ja lepo napisao – „Ti bezimeni ljudi za Hayeka su, ako se tako može reći, ’pravi heroji istorije’.“ Na to bih ja mogao da odgovorim da Lakićević Hayeku podmeće nešto što Hayek nigde nije rekao. Nigde se Hayek ne divi „bezimenim ljudima“. Hayekov Poredak slobode prepun je pridika tim bezimenim ljudima koji nisu umeli da cene blagodati koje su im, nezasluženo, priuštile više klase. Ovako Hayek:

“Treba zapamtiti u vezi s tim da zemlja koja hoće da prednjači u svetskom razvoju to može da postigne samo zahvaljujući svojim ekonomski najnaprednijim klasama i da zemlja koja namerno eliminiše takve razlike ujedno odustaje i od svoje vodeće pozicije – kako nam to primer Velike Britanije tragično pokazuje. Tu su sve klase imale koristi od činjenice da je bogata klasa sa starim tradicijama zahtevala proizvode čiji su kvalitet i istančanost bili nedostižni za ostale zemlje i što je Britanija, zahvaljujući tome, počela da snabdeva ostatak sveta. Britansko vođstvo urušilo se s nestankom klase čiji su stil života ostali podražavali. Britanski radnici ubrzo će shvatiti da su imali koristi od toga što su pripadali zajednici u kojoj su živele mnoge osobe bogatije od njih i da je njihovo vođstvo nad radnicima u drugim zemljama delimično bilo posledica sličnog vođstva njihovih bogatih sunarodnika nad bogatima u drugim zemljama.”2

Sve je u ovom navodu lažno i naopako. Imperijalni položaj Velike Britanije, izrabljivanje kolonija, izrabljivanje domaćih radnika (koji to treba da kompenzuju dominacijom nad radnicima iz drugih zemalja), rasistički diskurs koji se iz Britanije tog doba širi celim svetom, ništa od toga nije dostojno Hayekove pažnje. On je naprosto zanesen sjajem i bogatstvom viših klasa, za čiji pad optužuje radnike. Ali, pustimo sad to zašto se Hayek ne pita o nemoralu takve britanske pozicije, jer on u etičke standarde i pravednost ionako ne veruje? Od toga je zanimljivije da nam Lakićević kaže gde je kod Hayeka pronašao divljenje prema „bezimenim ljudima“. Hayek se njima ne divi, on ih, kao što to pokazuje i ovaj navod, naprosto prezire. Ne znam baš da li ih prezire i Lakićević, ali je izvesno da ih ne poštuje previše. Na moju tvrdnju da Hayek radnike i seljake tretira kao beslovesnu masu koja se slepo povinuje kulturnim obrascima, Lakićević odgovara: „Ilić nas ubeđuje kako seljak kad pred zoru ide na njivu ne misli o tome kako da je poore, nego pravi plan za usrećivanje čovečanstva; isto važi i za radnika kad ide u fabriku, za hirurga pred operaciju, itd.“ Iz ovoga bi moglo da sledi jedino to da Lakićević, poput Hayeka, smatra da ni seljak, ni radnik, ni hirurg ne mogu razmišljati o tome kako bi i njima i drugima sa kojima žive u istoj političkoj zajednici moglo da bude bolje.3 Ali, sasvim neočekivano, Lakićević odatle stiže do divljenja „bezimenim ljudima“. Zašto im se Lakićević divi? Pa valjda zato što ne troše misli na to kako da usreće čovečanstvo. Pri tom, otkud tu sad čitavo čovečanstvo, pa još i njegovo usrećivanje? Za razliku od Lakićevića, ja recimo verujem da seljak i radnik i hirurg kada krenu na posao ne razmišljaju samo o svom poslu. Pored mnogih drugih stvari siguran sam da razmišljaju i o društvu u kome žive, u kakvom je ono stanju, kakve su šanse za njih i njihovu decu, ako ih imaju, da prožive pristojne živote. Te misli im se, siguran sam, pogotovo vrzmaju po glavi u vreme izbora. Konačno, siguran sam da oni o svemu tome razmišljaju i pre i posle, a možda i za vreme svog posla. Zato verujem da imaju puno pravo da učestvuju u raspravama i tako stiču političko znanje i iskustvo, koje će proveravati na periodičnim opštim izborima. Svaka ideja o uskom krugu učesnika u raspravi koja podiže politički nivo zato mi je strana, i smatram je za antidemokratsku i elitističku.

Schmitt, kultura i šanse Srbije

O Schmittu vrlo kratko. Lakićević lakonski zaključuje da Shmitta ovde niko „ne zarezuje“. Ja sam se međutim pozvao na raspravu Aleksandra Molnara4 u kojoj on tvrdi drugačije. I sam sam napisao ponešto o šmitovcima s Filološkog fakulteta.5 Dok ih Lakićević ne obori ili ne ponudi svoje argumente, meni Molnarovi i moji argumenti spram Lakićevićevog „zarezivanja“ deluju i dalje uverljivo.

Što se kulture tiče, bolje bi bilo da je Lakićević ne pominje, jer šta god o tome da kaže, redovno greši. Pustimo sad Šekspira u Lakićevićevoj intepretaciji, i okrenimo se Vuku Karadžiću, Jovanu Skerliću i današnjim graditeljima srpskog identiteta. Lakićević kaže da sumnja da bi se današnji srpski književnici i profesori domaće književnosti u velikom broju zgrozili nad Vukovim i Skerlićevim predstavama o Srbima, kako ja tvrdim. On, naprotiv, smatra da su oni prigrlili i Vuka i Skerlića, i kao dokaz za to navodi svoje sećanje kako su Beogradski univerzitet, književnici i akademici stali uz Slobodana Miloševića. Pa dobro, i ja se toga sećam, ali kakve to veze ima s Vukom i Skerlićem? To naše zajedničko sećanje ništa ne dokazuje u vezi sa ovom dvojicom kulturnih radnika iz 19. odnosno 20. veka. Ti koji su stali uz Slobodana Miloševića, uradili su to odbacivši ili krivotvorivši Vuka i Skerlića. O tome je reč, kada govorimo o identitetu i tradiciji koji su „Srbe“ odveli u rat i zločine. I Vuk, na jedan način, i Skerlić, na drugi način, ne mare za srpske srednjovekovne „države“. Skerlić će eksplicitno odbaciti to izmišljeno nasleđe kao nešto što sa Srbima, njegovim savremenicima, nema nikakve veze. S druge strane, Vuk je dosledan zagovornik devetnaestovekovnih nacionalističkih ideja koje su revolucionarno-demokratske, te je stoga mnogo više zainteresovan za sadašnjost i budućnost nego za daleku prošlost. Tu Karadžićevu „srpsku“ sadašnjost danas bismo, posle svega što se dogodilo u 20. veku, najpreciznije mogli da opišemo kao „jugoslovensku“. Tome je blizu bio i Skerlić. Negde sredinom 20. veka pojavljuju se prvi jasni obrisi jedne elitističke, antivukovske i nimalo skerlićevske vizije srpstva, koja se temelji na izmišljenom srednjovekovnom srpstvu. Tu viziju presudno oblikuju Đorđe Trifunović i Dimitrije Bogdanović, svojim istorijskim falsifikatom Srbljak.6 A potonji još i svojom Knjigom o Kosovu.7 To je i danas važeća tradicija u srpskom školstvu i zvaničnim kulturnim politikama. To je i tradicija koja određuje šta je domaća visoka kultura. (Napomena za Lakićevića: visoka kultura i tradicija nisu međusobno isključivi koncepti; naprotiv, visokom kulturom je moguće smatrati sve što je u duhu tradicije, što je danas uglavnom slučaj u Srbiji; može, naravno, važiti i obrnuto, ali ne i za Hayeka, na primer, koji visoku kulturu čvrsto vezuje za tradiciju, uprkos novim (anti)tradicijama čijem je nastajanju svedočio i kojih se otvoreno gnušao.)

Da zaključim, svojim elitizmom i antidemokratskim nastrojenjem, neoliberalizam ugrožava šanse Srbije da se upristoji. S jedne strane, on veliki broj ljudi koji trpe direktne posledice delovanja tržišta – onakvog kakvo je ono ovde uspostavljeno upravo delovanjem zagovornika (možda i neiskrenih, ali to ne menja na stvari) neoliberalizma – gura u naručje srpske fašističke desnice, na šta je s pravom upozorio u jednom od svojih ranijih tekstova Rastislav Dinić. S druge strane, taj neoliberalizam zaista, pod izgovorom legaliteta, ne dovodi u pitanje mehanizme kojima je izvršena raspodela imovine u devedesetima i dvehiljaditim. Budući da im nedostaje legitmnost, nikakav legalitet neće zaštiti dobitnike iz devedesetih i dvehiljaditih od neke nove nasilne preraspodele, koju će zahtevati neki novi, dovoljno ojačali akteri (mislim da upravo to gledamo poslednju godinu i po). Konačno, neoliberalizam nema ni interes ni ideološke instrumente da preispita i eventualno promeni dominantne kulturne obrasce u Srbiji. Naprotiv, on ih samo dodatno osnažuje.

I za sam kraj, dva predloga za čitanje o kulturi. Ako neko poželi da ozbiljnije razume Hayeka, njegovu uslovljenost istorijskim okolnostima u kojima je živeo i društvenim statusom koji je uživao, poslužiće mu koncepti dva tipa intelektualaca koje je u svojim zatvorskim beleškama skicirao Antonio Gramsci. S druge strane, izvanrednu razradu uloge kulture u političkoj zajednici zainteresovani čitalac pronaći će u delima Peirrea Bourdieua. U jednom od njih, u Reprodukciji, na jednom mestu stoji da struktura klasnih odnosa teži da se reprodukuje reprodukovanjem onih habitusa koji je reprodukuju.8 Čitavo Hayekovo delo u službi je jedne takve reprodukcije. Lakićević bi trebalo da se zapita šta se neoliberalnim modelima reprodukuje u Srbiji.

Peščanik.net, 06.02.2014.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Sfinga socijaldemokratije

Mijat Lakićević – Kultura, tržište, država

Dejan Ilić – Neoliberali pod okriljem države

Mijat Lakićević – Šta da se radi

Mijat Lakićević – Nikad robom

Dejan Ilić – Beg iz ropstva

Mijat Lakićević – Ko još haje za Hajeka

Dejan Ilić – Od Schmitta do Hayeka i nazad

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. Lakićević je Hayekov gornji dom mogao mnogo uspešnije da brani pravljenjem paralele s ustavnim sudovima. Očito je da gornji dom nema demokratski legitimitet, ali nemaju ga ni ustavni sudovi, jer njihove sudije ne biraju građani na opštim izborima. Ideja ustavnih sudova je, baš kao i ideja Hayekovog gornjeg doma, da ograniči vladavinu većine, to jest da štiti vladavinu prava time što štiti ustav. Sudije ustavnih sudova štite ustav tako što ga tumače, po vlastitom uverenju, na najispravniji način. Budući da nema instance iznad ustavnog suda, mišljenje sudija je ujedno i obavezujuće za sve. Sve ovo važi i za Hayekov gornji dom. Međutim, postoji i jedna presudna razlika. Ustavni sudovi ne donose ni ustav ni zakone. Oni su tu samo da ih tumače. Hayekov gornji dom i donosi zakone i nadzire poštovanje tih zakona. Drugim rečima, on, sasvim šmitovski, objedinjuje dve funkcije za koje je demokratska praksa pokazala da je najbolje da budu razdvojene.
  2. Friedrich A. Hayek, The Constitution of Liberty (Chicago: University of Chicago Press, 1960), str. 47-48.
  3. Slutim da je Lakićević mislio upravo na seljake, radnike i možda hirurge, kada je zamerio Rastislavu Diniću i meni da hoćemo da „zasenimo prostotu“ time što svoje argumente potkrepljujemo citatima raznih autora za koje nam se učinilo da su važni. Ovo je, moram reći, dosta jadna primedba. Zašto bi obaveštenost o tome šta se događa negde drugde i informisanost o tome šta su drugi napisali o stvarima o kojima i mi razgovaramo bile „zasenijivanje prostote“. U prosvetiteljskom duhu to bi moglo da se razume isključivo kao deljenje znanja i širenje konteksta preko granica jedne političke zajednice. Zašto bi oslanjanje na vlastitu obaveštenost onda bilo „zasenjivanje prostote“? Tek, kada se Lakićević pozove na Hayeka ili, još gore, na Ljubomira Madžara koji bez argumenata i nekritički hvali Hayeka, onda to nije „zasenjivanje prostote“? Da li je ta selektivna upotreba sintagme „zasenjivanje prostote“ u stvari diskurzivni manevar kojim Lakićević uvodi razliku između „legitimnog“ i „nelegitmnog“ znanja, „legitimne“ i „nelegitimne“ svetonazorske tradicije?
  4. Aleksandar Molnar, Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita (Beograd: Službeni glasnik i Institut za filozofiju i društvenu teoriju, 2010).
  5. Dejan Ilić, Okretaj točka: duh samoporicanja Mila Lompara, u Reč br. 81, str. 127-164.
  6. Više o tome vidi u Svetozar Petrović, “O izdavanju srednjovjekovnog pjesničkog teksta. Povodom Srbljaka”, u Zbornik za slavistiku (Novi Sad), 1975, 8, str. 9-40.
  7. Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 1986).
  8. Pierre Bourdieu i Jean-Claude Passeron, Reproduction in Education, Society and Culture, prev. Richard Nice (London: Sage Publication, 1990).
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)