Bio je to događaj bez presedana u povijesti Ujedinjenih naroda, i dan danas se prepričava u diplomatskim krugovima, kao vic, jer malo tko vjeruje da se zaista dogodilo.
Prije dvadeset godina, 22. svibnja 1992., sjetit ćete se, predsjedavajući Glavne skupštine saudijski ambasador Sinan Shahabi stavio je na glasanje odluku o primanju Hrvatske u punopravno članstvo UN-a. “Tko je za?”, rutinski je pitao gospodin Shahabi, pa stao brojati silne ruke što su se digle uvis, “u redu, tko je protiv?”, pitao je opet, “vrlo dobro”, rekao je koji trenutak kasnije, “dame i gospodo, ovim proglašavam Republiku Hrvatsku punopravnom članicom Ujed…”
– Not so fast, mister Shahabi! – iznenada je velikom dvoranom odjeknuo tanašni glasić.
Stotinu i sedamdeset glava svih boja okrenulo se prema klupi u dnu sale, s prilično nediplomatskim zaprepaštenjem gledajući kako se, uživajući u svakoj sekundi tog historijskog trenutka, iz stolice pridiže – predstavnik Republike Hrvatske!
– Ne tako brzo, gospodo – ponovio je hrvatski predstavnik važno zakopčavajući dugme svog sakoa. – Barem ne dok ne iscrpimo sve modele mirnog rješenja jugoslavenske krize.
– N… ne razumijem – mucao je predsjedavajući Glavne skupštine. – Vi ste protiv primanja Hrvatske u članstvo UN?!?
– Ne, naravno. Nismo budale, gospodine Shahabi – nadmoćno se nasmijao Hrvat. – Recimo samo da smo… suzdržani.
– Suzdržani?? – nije se prestajao zaprepašćivati predsjedavajući. – Ne znam je li vam poznato, ali mi glasamo o vašem članstvu, gospodine…
– Toliko znam engleski – prekinuo ga je hrvatski diplomat. – Vidite, gospodo, Republika Hrvatska u potpunosti podupire načelo dviju država kao rješenje koje će biti postignuto kroz pregovore, a koje će u svojim temeljima imati pravo Srbije na život u miru i sigurnosti, te pravo Hrvata na vlastitu državu.
– Vi onda jednako tako znate i načelo po kojemu uopće nemate pravo glasa – pribrao se gospodin Shahabi.
– Kako mislite, nemam pravo glasa? – zbunio se sada predstavnik Republike Hrvatske.
– Hrvatska nije članica UN-a… barem ne još koji trenutak. Vi ste ovdje samo počasni gost, gospodine.
– Gost?! – tonuo je hrvatski diplomat sve dublje.
– Aha – gubio je strpljenje predsjedavajući. – Gospodine, ovo je svečano zasjedanje na kojemu vas primamo u članstvo.
– Fak! – tiho je opsovao predstavnik Hrvatske, pa pokunjeno, crvena lica, sjeo nazad u klupu, praćen sa stotinu sedamdeset podrugljivih smješaka.
Tako se historijski datum primanja Republike Hrvatske u zajednicu Ujedinjenih naroda, dan sramote nezabilježene u cjelokupnoj pisanoj povijesti svjetske diplomacije, pamti u paralelnom svemiru, onome koji prati naše doba i ponavlja ga po svemirskoj – dobro, paralelnosvemirskoj – pravdi, pa stvari namješta tako da je budali jasnije kad je pametnome dosta.
Danas, eto, točno dvadeset godina nakon što je okupirana, bombardirana i izolirana bez daha pratila vijesti s East Rivera – nemoćno psujući, toga ćete se naročito sjetiti, licemjerje međunarodne zajednice, što ju je ravno iz skloništa gurala za pregovarački stol s agresorom, sve tražeći “rješenje koje će biti postignuto kroz pregovore”, vagajući “pravo jednih na život u miru i pravo drugih na vlastitu državu” – Republika Hrvatska samopouzdana do jaja sjedi u svojoj klupi pod kupolom velike dvorane Glavne skupštine, na uhu joj slušalice, a u slušalici prijedlog da Palestina dobije status promatrača u Ujedinjenim narodima.
Okupirana, bombardirana i izolirana, Palestina bez daha prati glasanje na East Riveru – sve psujući licemjerje međunarodne zajednice, što je ravno iz skloništa gura za pregovarački stol s agresorom – a Hrvatska samopouzdana do jaja drži prst na dugmetu za elektronsko glasanje i pritišće svoje historijsko, odlučno “možda”.
“Republika Hrvatska u potpunosti podupire načelo dviju država kao rješenje koje će biti postignuto kroz pregovore, a koje će u svojim temeljima imati pravo Izraela na život u miru i sigurnosti, te pravo Palestinaca na vlastitu državu”, samouvjerenošću pijuna od slonovače hrvatski je veleposlanik pri Ujedinjenim narodima malo kasnije objasnio svoj tanašni, bijedni i šupački suzdržan glas.
Te se stvari svakako ne uče u udžbenicima slavne povijesti, pored bitaka na Krbavskom ili Mohačkom polju nema i onih vojevanih na međunarodnom diplomatskom polju. A mala i goloruka, ali hrabra i odvažna, ponosna Hrvatska s Krbave i Mohača na tom se polju iznenada pretvara u poljskog miša, viri iz dupeta svoga velikog gospodara – prekjučer jednog, jučer drugog, danas američkog – pa poput čivave u džepu generalskog šinjela, iz toplog i sigurnog gnijezda laje na miševe pod gospodarovom ulaštenom čizmom.
Nastavlja tako Republika Chihuahua svoju slavnu diplomatsku povijest, nikad u svih hiljadu pamćenih godina bez svojega stava o bilo čemu, od Pacte Convente do Trojnog pakta, svaki put uz velike i moćne, uvijek u džepu generalskog šinjela, uvijek u nečijoj guzici, avarskoj, franačkoj ili bizantskoj; mletačkoj, mađarskoj ili austrijskoj; talijanskoj, njemačkoj ili američkoj, sve po historijskoj nuždi – više je guzica promijenila ta slavna država nego vazda topla drvena daska u zahodu pekinškog željezničkog kolodovora.
Neće, hvala bogu, nedostajati opravdanja za hrvatsku povijesnu suzdržanost po pitanju palestinske državne pravice, i nećemo znati koje će biti šupačkije. Da li ono kako je bolje stotinu godina pregovarati nego jedan dan ratovati, ili ono kako je politika nezamijeranja razborito poštivanje realnosti. Ono da je suzdržanost zapravo mjera naše hrabre nezavisnosti, podjednako daleko i blizu izraelskom novcu i arapskoj nafti, ili ono – meni svakako najdraže – da to zapravo okajavamo svoju tragičnu prošlost i grijehe prema Židovima.
O da, lako se palestinskom šakom u prsa udarati i ponavljati “moj preveliki grijeh”, lako je palestinskim praćkama oslobađati Jasenovac i razbijati table po Budakovoj ulici, lako je, prelako, kod kuće dizati desnicu i urlati „za dom spremni!“, a u velikoj dvorani Glavne skupštine biti civiliziran i odmjeren. Jednom riječju, suzdržan.
Nije stoga neka prevelika historijska sreća što onoga 22. svibnja 1992. suzdržana Hrvatska još nije imala pravo glasa, pravo dakle da sama odlučuje o svojoj sudbini.
Ne, naravno, zato što je Jugoslavija bila bolja – Hrvati su oko tog pitanja, kako vidimo, suzdržani – već zato što su hrvatsku državu ionako već željeli američki gospodari.
Hrvatski glas, kao i uvijek u našoj slavnoj povijesti, tu ne bi ništa promijenio.
Slobodna Dalmacija, 03.12.2012.
Peščanik.net, 04.12.2012.
IZRAEL / PALESTINA
