Ljekar u tri rata

Od Grčke do Taškenta, od Skoplja do Soluna

Godine 1988. moj djed Stefanos Houzouris u Solunu je samostalno objavio autobiografiju pod naslovom „Ljekar u tri rata“, ili na grčkom Giatros se treis polemous. Korice su mahom bijele, a na naslovnoj strani je nacrtan mladi vojnik, dječak u maslinastoj uniformi. Sa partizanskom kapom obilježenom petokrakom na glavi, na ramenu nosi ljekarsku torbu sa crvenim krstom, ponosno držeći pušku u zraku. Dječak sa crteža uopće ne liči na djeda – više podsjeća na nekog tipskog lika iz socijalističke knjige za djecu iz 80-ih.

Desetak crno-bijelih ilustracija krasi 58 poglavlja ove guste knjige od 438 stranica. Kao dijete sam je stotine puta listala, a jedan crtež mi je ostao posebno urezan u pamćenje. To je crtež vojnika koji trči prema mom djedu dok pozadinu bombarduje neprijateljska avijacija. Vojnik u preostaloj ruci nosi onu drugu, unakaženu. Tih desetak ilustracija tako dobro poznajem jer nikad nisam mogla pročitati djedovu autobiografiju. Sve do sada. U neku ruku.

Njegovu autobiografiju sam nosala sa sobom još od početka pandemije, voljna da naučim grčki i konačno je pročitam. Tehnički gledano, ja sam pola Grkinja: moja majka je rođena u Taškentu, u Uzbekistanu. Njeni roditelji su bili grčki komunisti koji su izbjegli iz zemlje u toku građanskog rata te se kasnije, 60-ih, preselili u Skoplje. Uvijek sam imala osjećaj da su moji grčki korijeni tabu tema u mojoj domovini zbog višedecenijskog žučnog političko-historijskog spora Grčke i zemlje što se sada, nakon potpisivanja Prespanskog sporazuma 2018. godine, zove Sjeverna Makedonija. Sporazum je riješio sporove na međudržavnom nivou. Tokom godina, ova politička napetost se odrazila na moju porodicu, što je u konačnici dovelo do toga da nabadam grčki.

To ne znači da uopće ne govorim grčki. Upravo su me djed Stefanos i baka Marika, njegova druga supruga, koja nije Grkinja, naučili grčki, i to još kao djetešce. Tada sam tečno govorila kuhinjski grčki. „Ručak je spreman!“, „Daj mi so“, „Ima li još krompira?“, „Ko je pojeo sladoled?“ – rečenice tog tipa su bile najčešće korištene u našoj porodici. Također sam poznavala niz probranih uvreda naučenih kroz djedovo gunđanje usmjereno protiv političkih protivnika. Vlakas (idiot) i gaidouri (magarac) bile su mi najdraže. Sve do 2010. godine, kada je baka Marika umrla, mogla sam se snaći s ovim vokabularom. Ionako se gro mojih razgovora vrti oko hrane.

Međutim, kasnije su me izvjesni ponižavajuća doživljaji u Grčkoj prisilili da se suočim sa činjenicom da nisam u stanju da govorim jezik na kojem sam odgojena. Prvo takvo iskustvo je bilo kada me je gazda smještaja u kojem sam provela godišnji na ostrvu Alonizos izgrdio zbog mog slabog poznavanja grčkog. „Šta je tebi?“, zarežao je, pritiščući gas bosim stopalom sa četiri prsta uz krivudavi put. „Jedva da možeš progovorit!“

Iritiranost prisutna u njegovom glasu proizlazila je iz moje tvrdnje da sam Grkinja, ili barem pola Grkinja. Kakva sam ja to polu-Grkinja ako jedino znam da pitam gdje je najbliža plaža? Željela sam da se odbranim, ali nisam imala sredstva. Zato sam samo slegla ramenima.

Drugo takvo iskustvo imala sam sa svojom tetkom, spisateljicom Elenom Houzouri. Nekim čudnim i sretnim spletom okolnosti imam tetku u Atini koja piše beletristiku baš kao i ja i koja je objavila roman o mom djedu Stefanosu, zasnovan upravo na autobiografiji koju ne mogu pročitati. Roman ima predivan naslov: Patrida apo vamvaki – Domovina od pamuka.

Naravno, ne mogu pročitati ni ono što je ona napisala. Međutim, provele smo neko vrijeme zajedno na jednom druženju za spisatelje-ice i prevoditelje-ice održanom na ostrvu Paros 2011. godine. Tada smo se i upoznale – bio je to sračunati pokušaj moje majke i moje tetke da osvježe moje vještine korištenja grčkog jezika te da možda uslove razvoj odnosa između mene i rodbine na jugu, sa članovima-icama porodice koje nikad nisam upoznala. Ipak, desilo se jedino to da sam zaradila infekciju zbog koje sam privremeno oglušila jedno uho, što je dodatno ograničilo moje sposobnosti razumijevanja svega onoga što je moja energično inteligentna tetka govorila.

Tetka i ja smo svakog dana pješice odlazile u bajkovito selo prepuno bijelih kuća sa plavim prozorskim oknima. Kada bismo došle do kraja uske kaldrme, obrele bismo se ispred kafića smještenog na malom trgu gdje bismo pod raskošnim hladom ogromne smokve uživale u gliko tou koutaliou, slatkom od voća što se služi uz čašu hladne vode.

Tamo bih pokušavala da sa svojom pričljivom tetkom razgovaram na grčkom. Sjećam se da mi je u jednom trenutku iz svojih kristalnoplavih očiju uputila prodoran pogled rekavši: „Kako misliš ‘ovo je dobro, ono je loše’? Znaš, ništa nije samo dobro ili loše.“

Želim da vjerujem da sam joj rekla da ne poznajem grčki dovoljno da koristim druge pridjeve pomoću kojih bi mogla izraziti svoje mišljenje, da nikada nisam imala priliku da naučim nešto više od tih osnovnih riječi zato što je Grčka 1949. godine, nakon građanskog rata, prognala djeda i baku, komunistu i komunisticu, te maltretirala stanovništvo Makedonije gdje su djed i baka završili, te nacije i identiteta u okviru kojih sam rođena. Moje znanje jezika je zaista bilo najosnovnije. „Ovo – dobro. Ono – loše“.

No, kakva sam ja to spisateljica, kakva sam ja to prevoditeljica, ako se izražavam kao dvogodišnjakinja? Osjećala sam se krajnje isfrustriranom, bespomoćnom, malom. I bilo me je stid, stid što ne znam jedan od svoja dva jezika, stid što nisam mogla odbraniti svoj maternji jezik i porijeklo, stid što je trebalo da budem majstorica riječi, ali nisam imala dovoljan fond.

Najviše me je iritiralo to što nisam posjedovala sve vještine koje bih mogla iskoristiti da odbranim svoj identitet i ponudim u određenoj mjeri drugačiji pogled na gorući problem imena: BJRM, Skopija, Makedonija, Sjeverna Makedonija. Skoro svugdje gdje sam bila u Grčkoj, izgovaranje imena zemlje iz koje dolazim nije dolazilo u obzir zato što bih u tom slučaju morala objašnjavati štošta ili rizikovati da se neko na mene izdere. Vidjevši da je veoma mali broj ljudi govorio engleski dovoljno dobro da učestvuje u verbalnoj političkoj borbi, elaboriranje se pokazalo nemogućim.

I tako, na Parosu sam ponovo začepila i pričala da sam iz „Skopije“, kao i mnogo puta do tada, a kako bih izbjegla konflikt. Zbog toga sam se osjećala slabom, podlom. Ljudi bi mi često govorili da Makedonac/ka nije identitet, već konstrukt koji je moj narod ukrao, te da moj narod ne postoji. Nerijetko bi me pitali koji jezik govorim, a ja bih rekla: „Slavo-makedonski“, što nije ime jezika – to je bio samo način da izbjegnem situaciju u kojoj će neko htjeti da se na mene izdere.

Čak i u tom slučaju bi me pitali jesam li Srpkinja. „Ne“, odgovorila bih na slabom grčkom, koji je iz sekunde u sekundu sve više drhtao. „Bugarka?“, nastavili bi. „Ne“, rekla bih. To je zaseban jezik. Jezik. Uzvratili bi mi tupim pogledima koji su, kako mi se činilo, bili pomiješani sa nepogrešivom optužbom da lažem. Ako lažemo o svojoj historiji – tvrdeći, kao što tvrde pojedini makedonski nacionalisti, da smo direktni potomci Aleksandra Velikog i drevnih Makedonaca, a ne Slavena – onda sigurno lažemo i o jeziku.

Na kraju se sve svelo na sljedeće: u Grčkoj sam sramoćena zbog toga što sam Makedonka, tako da bih držala jezik za zubima te ponekad čak i glumila da sam Amerikanka. U Makedoniji, kao javna ličnost koja je često kritikovala desničarsku vladu, mogla bih biti etiketirana kao izdajnica ako bih stala iza svog grčkog porijekla. Zato sam to gurnula pod tepih.

Dob je jedan od potencijalnih faktora koji je utjecao na to da se zasitim cijelog ovog sranja, ali tome je doprinijelo i potpisivanje Prespanskog sporazuma, koji je utro put za novo razumijevanje između mojih dviju zemalja. Otprilike u tom periodu sam upisala kurs grčkog. Zato sad mogu čitati dijelove djedove knjige, razumijevajući otprilike trećinu riječi po stranici, muku mučeći sa razumijevanjem grozomorno komplikovanog grčkog pisma. Sjedim za stolom i čitam naglas, kao da sam u trećem razredu, jedva uspijevajući da prođem dva pasusa.

Međutim, čim sam shvatila da mogu nadići deskriptivni šablon „dobro/loše“, javila sam se svom rođaku Panagiotisu (na grčkom!) koji živi u Solunu i pitala ga možemo li se vidjeti. Željela sam da ponovo vidim njegovog oca i mog ujaka Takisa koji se dobro sjeća mog djeda. Sve bolje sam se izražavala na grčkom – možda sam mogla pronjuškati. Ako postavim prava pitanja, možda bih mogla navesti ujaka da mi otkrije neke tajne iz prošlosti mog djeda. I tako, prvog maja sam se zaputila u Solun.

Za prijateljstvo treba vremena

Sa Andrejem se iz Skoplja prema Solunu vozim „Autoputem prijateljstva“, koji je novo ime dobio zahvaljujući odredbama iz Prespanskog sporazuma. To ime mi se dopada, posebno zato što se autoput prije zvao po Aleksandru Velikom. Prije potpisivanja Sporazuma, činilo se kao da se sve u Makedoniji zvalo po Aleksandru Velikom – historijskoj ličnosti čija nisam ljubiteljica, baš kao što nisam ljubiteljica bilo kog ratnika sa ustreptalim ambicijama okrenutim ka grandioznosti. Sretna sam što se vozim autoputem koji prolazi kroz svijetlozelena polja načičkana makom i koji u svom imenu nosi tananu apstraktnu imenicu. Dan je vedar i obećava.

Uviđam da uoči granice više ne osjećam uobičajenu tenziju. Sjećam se kako smo se otac, majka, brat i ja vozili ka Solunu početkom 90-ih, i to da vidimo djeda i baku, koji su se početkom 80-ih vratili u Grčku. Majka bi se uzvrpoljila te bi nas zapahnula napeta tišina.

Bratu i meni bi naredili da šutimo. Niti jedna riječ na makedonskom nije smjela da nam se omakne, a da ne bi iznervirala policajca koji će nam gledati pasoše. Nabrao bi obrve kada bi došao do majčinog. Rođena u Taškentu? Morala bi izaći iz automobila i posvađati se sa službenicima policije nastojeći da ih uvjeri da je po etničkoj pripadnosti Grkinja, a ne slavenska Makedonka sa sjevera Grčke. Jer, da je slavenska Makedonka iz Grčke, ne bi joj dopustili da ponovo uđe u zemlju.

Malo Grka-inja je znalo za ovu zabranu kao i za to da su brojni slavenski Makedonci-ke iz sjeverne Grčke protjerani zajedno sa komunistima-cama pred kraj građanskog rata. Ovim ljudima, za razliku od grčkih komunista-ica kojima je kasnije dozvoljeno da se vrate, to je decenijama je bilo zabranjeno, pa čak i da odu u posjetu rodbini. Sve i da su neslužbenu zabranu vremenom ublažili, šikaniranje se nastavilo.

Kako se Andrej i ja približavamo granici, osjećam da živimo u boljim vremenima i nema više one tenzije iz djetinjstva kao ni ponižavanja kojem nas je izvrgavala granična policija. To i govorim Andreju, da me je napokon popustio onaj osjećaj uplašenosti i sramote. On mi potom počinje da priča o svojoj majci.

Kaže da je Konstantinu, svoju majku, prije nekoliko godina vozio u Grčku kako bi mogla posjetiti svoju prijateljicu na grčkoj strani prespanske regije. Granična policija je počela da ispituje Konstantinu, koja je već dobrano bila zagazila u 70-e godine života – zahtijevali su da im kaže gdje ide, koga posjećuje, koliko će ostati. Nakon prepirke, policajac ih je na kraju pustio.

Do maltretiranja je došlo zato što je u Konstantininom makedonskom pasošu navedeno da je njeno mjesto rođenja Konomladi, što je slavenski naziv za selo u grčkoj regiji Kastoriji/Kosturu koje Grci-kinje zovu Makrochori. Konstantina je kao dijete otišla u izbjeglištvo. U martu 1948. kada je imala 10 godina, napustila je svoje selo sa 14-ogodišnjom i 15-ogodišnjom sestrom te još hiljadama druge djece što su potražila utočište u raznim sirotištima po zemljama istočnog bloka poput Mađarske, Poljske i Čehoslovačke.

Konstantinina majka je ostala u Grčkoj sa svojom mlađom i starijom bebom. Ona i njene sestre su završile u sirotištima u Budimpešti, dok je starija sestra, partizanka iz građanskog rata, pobjegla u Poljsku zajedno sa njihovim ocem, koji je učestvovao u ratu na komunističkoj strani.

Pet godina kasnije, Konstantina se ponovo sastala sa ocem u Budimpešti. Rekla je da ga je prepoznala samo zato što je imao jednu ruku. Petnaest godina kasnije, u socijalističkoj Makedoniji, sastala se i sa majkom. Kada su se vidjele, Alexandra je tvrdila da Konstantina nije njena kćerka. Njena kćerka je, kako je rekla, imala plavu kosu. Ta mlada žena je imala previše tamnu kosu da bude njeno dijete.

Željela sam da skrenemo sa tih turobnih priča iz prošlosti, pa sam podsjetila Andreja kako je neobično to što su se njegova majka i moj djed Stefanos poznavali, te da je moj djed, pedijatar, liječio Andreja kada je bio dijete i da je Stefanos Andrejevoj sestri ostao u lijepom sjećanju. To je vedrija priča od one o raseljenoj djeci koja su morala bježati od napalma i naći utočište u evropskim sirotištima.

Dolazimo do granice i uručujemo pasoše. Prije Prespe, policija bi udarila pečat na papir koji bismo morali nositi na granični prijelaz svaki put kada smo putovali. Poslije Prespe, naši pasoši se u potpunosti poštuju. Kalo taksidi, policajac nam se osmjehuje, poželevši nam tako ugodno putovanje.

Klizimo u Grčku niz put ukrašen oleandrima što se njišu na blagom proljetnom povjetarcu. Preplavljuje me osjećaj nade. Tek kasnije primjećujem da Grčka na svojoj teritoriji nije promijenila saobraćajne znakove u skladu sa Prespanskim sporazumom. Vidim jedva vidljiv znak za izlaz sa autoputa – umjesto „Sjeverna Makedonija“ piše „Skopija“, a slova su išarana. Za prijateljstva valjda treba vremena.

Izdaja

U Panagiotisovom domu me pozdravljaju tri generacije moje bučne i tople šire porodice. Najstarija osoba je Takis, nećak moga djeda. Njih dvojica su bili bliski i nevjerovatno liče jedan na drugog: valovita kosa, plavičaste oči i hrapav glas. Izgleda baš onako kako se i sjećam djeda, koji je preminuo u Solunu 1993. godine. Njegova smrt je moje roditelje, brata i mene zatekla u Tempeu, u Arizoni.

Moja majka nije mogla doći na sahranu. Sjećam se da sam jednog dana kod telefona zatekla kovertu i s uzbuđenjem je otvorila. U njoj sam pronašla niz fotografija na kojima baka jeca nad blijedim, skamenjenim licem svog preminulog supruga. Baka Marika je mami odnijela fotografije sa sahrane, što je očigledno običaj kod Grka-inja.

Ispred Panagiotisove kuće postavljena su dva stola pretrpana hranom. Takis gorljivo roštilja posljednje odreske i pljeskavice kojih prema svemu sudeći ima 10 kilograma. Govori mi da mi je donio „onu fotografiju“: predivno uokviren portret porodice Houzouris naslonjen je na bijelu plastičnu stolicu.

Čim je završio sa roštiljanjem, Takis sjeda pored mene i pita me šta želim da znam. Grčki ne govorim dovoljno dobro da mu kažem da želim da znam kako se oni osjećaju u vezi sa historijom naše porodice, da me više zanimaju utisci nego činjenice. Kako je vidio da se naprežem u pokušaju sporazumijevanja, Panagiotis sve vrijeme nježno prekida razgovor, pitajući oca da mi opiše mog djeda. Pridružuju se i drugi. Za mog djeda kažu da je bio jedinstven, da je bio šeret, dobrica, idealista, „ali i veoma nizak“. Sve to je istina.

Čujem pojedine crtice iz prošlosti koje već znam: kako je moj djed rođen 1918. godine u selu Kolindros u centralnom dijelu grčke Makedonije. Njegov otac Dimitris je bio lokalni učitelj. Njegova majka je izgleda bila bogata nasljednica sela. Stefanos je bio peto od šestero djece: tri dječaka i tri djevojčice. Godine 1935. je odlučio da upiše medicinsku školu u Atini, gdje je za vrijeme teške i dugogodišnje Metaxasove diktature postao komunista, a na veliko razočarenje njegova oca.

Godine 1940. je dobio poziv za učešće u grčko-italijanskom, a zatim i u Drugom svjetskom ratu. Odbivši miran i prosperitetan ljekarski život, pridružio se Demokratskoj armiji Grčke (što je u suštini bila komunistička vojska) te je kasnije učestvovao u građanskom ratu u Grčkoj, nakon čega je protjeran u Taškent, u Uzbekistan, tada u sastavu Sovjetskog saveza, i to zajedno sa mnogim drugim komunistima-cama iz Grčke i Makedonije. Tamo je upoznao moju baku Chrisoulu. A ona je tamo i rodila moju majku.

Znajući da niko drugi u porodici nije bio tako odlučno lijeve političke orijentacije kao on, pitam Takisa da li je iko od njih snosio posljedice zbog djeda Stefanosa. „Naravno!“, povikao je. Takis mi govori kako je njegov otac završio iza rešetaka, kako su decenijama bili na crnoj listi policije, kako je njegov djed Dimitris proglašen izdajnikom zbog sina komuniste. Steže mi ruku dok mu se svijetloplave oči pune suzama. „I ne zaplakao“, govori, puštajući suzu, što mi steže grlo.

Niko u porodici se ne osjeća neprijatno zbog našeg izljeva osjećaja. Svi brbljaju i brbljaju, a hrana velikom brzinom nestaje. Tu i tamo se ubacuju nekim pitanjem ili pak opaskom o tome kako je moj otac na njih ostavio znatan trag. Ne djeluje da je iko zamjerao muškarcu koji je očigledno prouzrokovao ogromnu bol porodici tako što je odlučio da se bori za viši cilj. Govore: „Spašavao je živote“, „Pregledao mi je dijete“, „Bio je izuzetno srdačan“, „Imao je nevjerovatan smisao za humor“, „Bio je idealista“, „I bio je veoma, veoma nizak“.

Počinje da rominja kiša, stoga odlazimo da se družimo pod ceradom na verandi, gdje se na stolu materijalizuju gorostasni čokoladni sufle, tri vrste sladoleda i dvije ogromne plate sa komadima torte sa čokoladom i jogurtom od jagode.

Zadesila sam se na stolici pored supruga moje rodice Polete, zgodnog muškarca punih usana i krasne prosijede kose. Dok vodimo srdačan razgovor o desertima, ispaljujem: „Kako se Grci-kinje osjećaju u vezi sa Prespanskim sporazumom, u vezi sa promjenom imena moje zemlje u ‘Sjeverna Makedonija’?“ Prvo me gleda pa mi odlučnim, ali blagim glasom govori da Grci-kinje smatraju da je to bila prodosia. I opet, kao i nebrojeno puta do tada, fali mi ključna riječ. „Šta je prodosia?“ Dozivam svoje bistre nećakinje od 20 i kusur godina, ljepotice koje mi cijeli dan prevode na engleski. „Izdaja“, cvrkuću.

Pada mrak i porodica je zapjevala. Ne mogu baš učestvovati jer ne znam nijednu pjesmu na grčkom. Možda je vrijeme da se krene, govorim sama sebi. Ulazim u kuću i koračam prema kupatilu, zatvarajući velika balkonska vrata za sobom. Sama sam u velikom, mračnom salonu, glasovi dopiru do mene kao iz velike daljine i čula mi se izoštravaju. Ovaj dio kuće pripada puncu i punici mog rođaka, koji imaju preko 80 godina.

Zatvaram oči i duboko udišem kroz nos, osjetivši miris stana djeda i bake. Pitam se šta je izvorište tog upečatljivog mirisa. Uočavam kolekciju starinskih pegli različitih veličina postavljenih na ognjište te desetak pastirskih štapova u kanti; više od 30 ukrasnih tanjira visi sa zidova iznad raskošne zbirke hamajlija protiv uroka; stotine minijaturnih drangulija od porculana i stakla nagomilane su na policama starih vitrina od tamnog, bogatog drveta.

Na prstima ulazim u spavaću sobu čiji su zidovi ispunjeni porodičnim fotografijama sa svadbi i krštenja. U ćošku pored kreveta, zid je ukrašen pokojim krstom i ikonom. U drugom ćošku sobe, na staroj stolici od pruća, svijeće leže zaboravljene na vrećicama od ružičastog tila. Polako shvatam da je slabašni miris prisutan u mnogim grčkim kućama u kojima sam do sada bila miris crkve.

Majčina čista kuća

Šarmantnom hrpom nakita, suvenira i neobičnih predmeta bili su ispunjeni i domovi moje bake Marike. Otvorila bih ladicu i pronašla par dokoljenica pored gomile vezene dekorativne posteljine te kutiju bombona punu dugmadi ili suhih slatkiša od badema.

Imam, odnosno imala sam, dvije bake. Jedna je bila moja voljena baka Marika, druga supruga mog djeda koja nije imala vlastite djece. Druga je bila Chrisoula Pouliou, moja biološka baka koja je umrla skoro 10 godina prije mog rođenja. Vodila je težak život koji je, vjerujem, bio lišen nagomilanih stvarčica i malih zadovoljstava.

Marika je bila slavenska Makedonka iz grada Janice, smještenog na sjeveru Grčke. Njen suprug velikog srca, Andon, preminuo je nekoliko godina prije nego što je u 70-im upoznala mog djeda, tada udovca u Skoplju.

Priča moje bake Chrisoule, koju je smrt dočekala 1973. godine, u njenoj 48, tragično je uslovljena time što je bila žena. Rođena je 1924. godine u tesalijskom selu Mavreli kao jedno od šestero djece. Kao i porodica mog djeda, i njena je bila cijenjena – njen djed je bio gradonačelnik, njen otac ljekar, a njena majka, koju su ljudi zvali giatrina (ljekarovica), osnovala je prvi mlin u kraju i tako uspjela da tokom Drugog svjetskog rata spasi porodice od gladi.

Najstariji brat moje bake, Giorgios, krajem 30-ih godina je upisao pravo u Atini i prigrlio komunizam. Isto su učinila i njegova dva mlađa brata, Sterios i Vasilis. Nakon učešća u Drugom svjetskom ratu, braća su se u Grčkom građanskom ratu pridružila komunistima-icama. Nakon toga se desila tragedija: Giorgiosova jedinica je napadnuta iz zasjede te je on počinio samoubistvo bacivši se na granatu.

Građanski rat se za komuniste-ice bližio krvavom kraju, pa su mojoj baki i njenoj majci uputili poruku da bježe u planine i pridruže se partizanima-kama, u kojima su bila dvojica preživjele braće. U pokušaju da spase bilo šta iz doma, njih dvije su jedan dio stvari iz kuće sakrili kod susjeda. Međutim, narednog dana su rojalisti-ce metodom zastrašivanja primorali stanovništvo sela da predaju sve što su imali iz kuće Pouliosovih. Nasred sela su nabacali njihove stvari na hrpu i spalili. A zatim su spalili i njihovu kuću.

Moja baka i njena majka su se do kraja građanskog rata brinule o partizanima-kama skrivenim u šumama i gorama. Baka je bila medicinska sestra, a prabaka kuharica. Nakon što je protjerana, Chrisoula je nastavila da radi kao medicinska sestra i babica u jednoj grčkoj bolnici u Taškentu. Ostala mi je jedna njena fotografija na kojoj se u bijeloj uniformi smije sa druge dvije babice i ginekologinjom, što je neobično vedra scena – poslijeratne slike su obično sumorne te su na njima žene obučene u crno, iscrpljene, gladne i ožalošćene gubitkom najmilijih.

Chrisoula se 1952. godine u Taškentu vjenčala sa mojim djedom Stefanosom. Nisam sigurna da li je to bio brak iz ljubavi ili pak brak iz interesa sklopljen između dvoje izbjeglica koji su preživljavali u grčkom getu u Sovjetskom savezu. Baka je nastavila da pruža njegu i živi onako kako se očekivalo od žena: rodila je dvije kćerke, moju majku Eleni i moju tetku Alexandru, te je održavala kuću savršeno čistom, što nije neuobičajeno za grčko domaćinstvo.

Što je ironično, ta religija čistoće djelimično je odgovorna za to što je tako rano preminula. Čini se da je Chrisoula bila kivna na Annu, suprugu svog brata Steriosa. Anna je bila Ruskinja, a izbjeglicama iz Grčke je djelovala bezobrazno progresivnom. Oblačila se drugačije, a ponajviše od svega, njena kuća nije bila čista kao apoteka. Zbog toga su je moja baka i njena majka prozvali Smrdljiva Anna, usljed čega je između njih i Steriosa došlo do svađe.

Povukavši moju majku i moju tetku, djed i baka su napustili Taškent 1967. godine i preselili se u Skoplje, a kako bi bili bliže Grčkoj. Čekali su pad vojne hunte u Grčkoj, čeznući da se vrate svojim porodicama. Baka je napustila Uzbekistan ne pozdravivši se sa bratom.

Tri godine kasnije je saznala da Sterios umire od raka, pa je otišla na dugi put nazad u Taškent. Tri mjeseca se brinula o Steriousa, sve do njegove smrti. Kada se vratila u Skoplje, niko je nije mogao prepoznati. Iskušenje staranja o bratu i, pretpostavljam, godine života bačene na besmislenu svađu uzeli su danak. Ubrzo joj je dijagnostifikovan rak dojke te je sporu i bolnu smrt dočekala u Skoplju. Sahranjena je u gradu koji joj je bio nepoznat, u zemlji čiji jezik nikad nije naučila. Sama je. Svako malo joj moji majka i otac odu na samotni grob. I očiste ga.

Nazivanje, promjena imena i prozivanje

Kada je nastupila pandemija, Andrej i ja smo se preselili u kuću na planini koju je moj djed početkom 70-ih godina sagradio sa drugom iz građanskog rata. I djed i njegov drug Petar Sarakinov porijeklom su bili sa sjevera Grčke, ali moj djed je bio grčki Makedonac, a Petar slavenski. Kuću su vertikalno popolovili, pa su dvije porodice praktično živjele zajedno.

Kako sam svako ljeto provodila tamo, bila sam uvjerena da su svi govorili i grčki i makedonski. Dvije kuće niže je bila smještena kuća Dimitra Vrandelieva, još jednog borca komuniste koji je završio u Taškentu prije nego što se preselio u socijalističku Makedoniju. Još dvije kuće niže je živio jedan komunistički makedonsko-grčki par koji je sa djecom razgovarao i na jednom i na drugom jeziku, ubacujući i pokoju riječ na ruskom.

Jednog ljeta, kada sam imala otprilike 8 godina, sporječkala sam se sa djevojčicom iz susjedstva, Viki. Ona se okrenula Beti, iz porodice Vrandeliev, te podrugljivim tonom rekla: „Ti se igraš sa grčkom djecom“. Tada sam prvi put postala svjesna nekakve razlike između nas. Tog istog ljeta, neki dječaci su otišli do jedine albanske kuće u susjedstvu i zamazali kvaku kravljom balegom.

Počela sam da registrujem ležerne uvrede u svojoj okolini. Pojedini Makedonci-ke su koristili riječ Egeec/Egejka kao pogrdan naziv za Grke-inje i Makedonce-ke iz Grčke. Tu je bio i neizbježni izraz Shiptar/Shiptarka za Albance-ke. Danas prepoznajem i još širi repertoar uvreda koje moji susjedi-e Makedonci-ke koriste kada se žale da su albanske porodice kupile kuće u ovom kraju. U upotrebi su uvrede koje znače Indijanci, Šošoni, plemena, a najčešće samo – oni.

Većinu ljeta sam provodila sa svojim mlađim rođakom koji danas živi u Finiksu, u Arizoni. Po rođenju mu je dato slavensko ime Borjan. Kada je navršio 6 godina, on i moja tetka su se preselili u Solun, a kako bi bili bliže djedu Stefanosu, koji se 80-ih godina vratio u Grčku i tamo otvorio ordinaciju. Djed je preminuo nekoliko mjeseci nakon njihovog dolaska.

Kako bi ga prihvatili i da bi prikrila njegov drugi identitet, tetka je promijenila sinovljevo ime u Ioannis. Ali to i nije baš pomoglo. U školi su ga maltretirali, i to naročito njegovi nastavnici-e, te su ga zvali Turkoslavos. Rođak mi kaže da su učitelji maltretirali i albansku djecu. Pričao mi je da je jednom jedan učitelj zgrabio Ena, njegovog razrednog druga, Albanca, rekavši mu: Gamo tin Alvania sou – „Jebem ti ja tu Albaniju“. Rođak se sa 16 godina preselio u Sjedinjene Države. Tamo je ponovo promijenio ime. Sada se zove John.

Moja Makedonija je mala i osiromašena zemlja sa duboko ukorijenjenim kompleksom niže vrijednosti i ozbiljnim problemom sa toksičnim nacionalizmom. Međutim, sve naše poteškoće je pogoršalo nasilničko ponašanje našeg jačeg susjeda s juga. Uprkos činjenici da je Prespanski sporazum rezultat tog nasilništva, zaplakala sam od sreće kada je potpisan u junu 2018. godine. To je djelovalo kao prvi korak ka zbližavanju dviju strana moje porodice, dviju strana mene, ka harmoniji.

Međutim, sada vidim da su reperkusije ozbiljne, a s obzirom na to da Bugarska trenutno slijedi primjer Grčke blokirajući naš put ka EU i pokušavajući da nam nametne vlastite historijske, lingvističke i ideološke stavove. Posljedice toga su uzlet makedonskog nacionalizma i, što je još tragičnije, pojačane etničkih napetosti između etničkih Makedonaca-ki i brojne albanske manjine u Sjevernoj Makedoniji.

Ipak, i dalje smatram da je Prespanski sporazum bio jedini put naprijed. Ne mogu, a da ne pomislim na baku i djeda, koji su živjeli sa obiju strana granice. Naravno, pomislim, osjetili bi olakšanje da mogu vidjeti kako se dva naroda ponovo slažu, znajući koliko su prezirali nacionaliste-ice i koliko toga su žrtvovali zarad vlastitih ideala.

Kako sad živim u kući što su je sagradili djed i baka, osjetim kako njihovo prisustvo još uvijek opstaje u mirišljavim ćoškovima. Sa sobom još uvijek nosam djedovu tešku knjigu, tu i tamo čitajući male odlomke. Kao spisateljici i prevoditeljici te profesorici književnosti naročito mi se dopadaju posljednje rečenice u knjizi – jedan od rijetkih segmenata u knjizi čije sam tačno značenje uspjela da odgonetnem – djed i njegov glas i dalje živo odzvanjaju istinom:

„Čitajte, čitajte, čitajte. Upravo to je ono što naši zlonamjerni neprijatelji ne žele da radimo. Čitajući ćete moći jasno uočiti razliku između miomirisa i ogavnog smrada, između živih i beživotnih bića; prepoznat ćete lopove i lažove; razlučit ćete svjetlo od tame i istinu od skrivenih laži.“

Rumena Bužarovska (1981) prozna je spisateljica i književna prevoditeljica iz Skoplja, Sjeverna Makedonija. Napisala je 4 zbirke kratkih priča koje su prevedene na nekoliko jezika, a trenutno predaje američku književnost i prevođenje na Državnom univerzitetu u Skoplju.

Kosovo 2.0, 15.07.2022.

Peščanik.net, 01.08.2022.

MAKEDONIJA