potopljeno dečje igralište

Foto: Predrag Trokicić

Kada vrag odnese šalu počinje podmuklo delovanje glasila koja su pretendovala na zabavu ili „ozabavljivanje“ sadržaja. To se u bliskoj prošlosti desilo više puta, usled čega je dolazilo do suspenzije ili samoukidanja satiričnog delovanja pojedinih autora i glasila. Obično se to događalo usled satirične fiksiranosti na određeni režim, oblik vladavine ili politički sistem. Tako su usled političkih promena mnogi antikomunistički satiričari upadali u nacionalizam, mnogi antimiloševićevci u četništvo Draškovićevog ili Šešeljevog tipa, mnogi antitadićevci u vučićevske panegirike. Naravno, postoje i oni pojedinci koji su samo vešto menjali košulje, napravivši čitav luk, recimo, od Dnevnika jednog… (1971) do Ima da nas nema (2008). Međutim, listovi zabavnog karaktera sa dugom tradicijom, kakav je Politikin zabavnik (prvi broj je izašao 28. februara 1939), koji je na samom početku profilisan kao časopis za afirmaciju pretežno stripa, ali i nauke, umetnosti, prirode, istorije i muzike, ponašali su se kao lakmus u aktuelnom političkom trenutku, bilo da su gubili boju, ostajali bez stripova (tokom posleratne staljinizacije društva ili miloševićizacije i sankcija devedesetih) ili bez jednog pisma (latiničnog) nakon raspada velike Jugoslavije. Naposletku, drastična variranja u tiražu bila su takođe pokazatelj katastrofalnih političkih prilika u kojima je časopis izlazio. Najnovija devijacija koja je zahvatila ovaj nekada omiljeni list, namenjen svima od 7 do 107 godina, predstavlja pošast istorijskog revizionizma i povlađivanje aktuelnim političkim režimima u Srbiji, što je tokom Vučićeve vladavine doseglo vrhunac u operaciji na prošlosti, počev od one nedavne do one najvažnije za nacionalističke elite, koja se tiče perioda Drugog svetskog rata.

Ne bez razloga, reagovala su novinarska udruženja ukazujući na nedopustiv revizionizam koji je detektovan u poslednjem broju Politikinog zabavnika (od 18. januara), u kome se pojavio još jedan tekst autora Nemanje Baćkovića, inače dugogodišnjeg Zabavnikovog saradnika, zaduženog za „lako pisanje“ na istorijske teme, pre svega one vezane za Drugi svetski rat, kao i za period neposredno pre i po njegovom završetku. Poslednji Baćkovićev tekst pod naslovom „Dugo putovanje Henrika Lautnera“, sa dodatkom iz istorijske čitanke „Ko su bili ljotićevci“, predstavlja najotvoreniji revizionistički tekst ovog autora, koji se tokom poslednjih godina redovno oglašavao na stranicama Politikinog zabavnika. „Uspešna borba Nedića protiv komunističke propagande“, „Kako je uništena banda šiptarskih balista“, „O četniku kog su poštovali i partizani“, „Dositej Obradović i špijunske igre Velikih sila“, samo su neki od naslova Nemanje Baćkovića koji su objavljeni na stranicama Zabavnika. O ideološkom profilu ovih tekstova možda najbolje svedoči otvoreni link sa portalom SRBIN.info, koji je preuzeo gotovo sve Baćkovićeve tekstove iz Zabavnika, zajedno sa originalnim ilustracijama.

Najnoviji Baćkovićev tekst govori o ljotićevcu Henriku Lautneru, alias Milošu Vojinoviću, komandantu Četvrtog bataljona Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Tekst objavljen na tri strane (4-6), opremljen je fotografijom samog Lautnera u ljotićevskoj uniformi, zatim scenom u kojoj ga zahvalni narod daruje cvećem, kao i nizom fotografija koje je sam zabeležio svojim aparatom, od kojih je jedna postala amblematični vizuelni narativ nedićevske propagande („Majko Srbijo, pomozi!“). Sudbina ljotićevskog oficira, koji je promenio svoje ime da bi se venčao sa bogatom devojkom iz Užica, tretirana je u ovom tekstu u duhu stripovske poetike, velike ratne avanture, samo bez bilo kakvog kritičkog aparata koji bi umanjio oduševljenje samog autora vrlinama i podvizima predstavnika formacije koja je po svojoj ideologiji bila najbliža Hitlerovom nacizmu. Naprotiv, da bi se ekstaza pojačala, pridodat je i kvaziistorijski narativ o Dimitriju Ljotiću i Zboru, koji je ilustrovan njegovom fotografijom. U tom dodatku navodi se kako se Ljotiću „spočitava i antisemitizam“, iako je on „osuđivao pogrome Jevreja“ i „dobar deo srpskih masona spasao iz logora“. Navodi se da se udružio sa Dražom Mihailovićem kako bi se „izbegle nemačke odmazde i koliko-toliko sačuvao mir u Srbiji“. I dok je oficir Lautner prikazan kao neki romantični junak, koji lako menja identitete, putuje sa jednog fronta na drugi, ne problematizujući previše ideološke predznake svojih angažmana, dotle je Ljotić predstavljen kao pomalo kontroverzni svetac koji je nepravedno optužen, pri čemu je on sve lepo objasnio u svom programskom tekstu „Ni fašizam, ni nacionalsocijalizam, nego Zbor“. A u tom tekstu može se jasno videti da je Ljotić pre svega želeo da istakne svoj autentični teorijski doprinos fašizmu, pridodajući oboženju države i nacije i oboženje staleža, svakako srpskog, vladajućeg.

Zahvaljujući delu retkih istoričara, kao što je to bila Olivera Milosavljević, mi danas možemo da pročitamo relevantna fakta o dubini kolaboracije u Srbiji tokom 1941–1944. Njena knjiga Potisnuta istina (2006) predstavlja dragocenu studiju o tom vremenu sa kompletnim uvidom u bibliografiju nedićevske propagandne mašine, bilo da je reč o politici, istoriji, kulturi ili sportu. Na kraju krajeva, tu su i izvodi iz tekstova koji su se štampali u to vreme, bilo da je reč o viziji posleratne Evrope dr Gebelsa, o preimenovanju beogradskih ulica, o cenzuri knjiga i filmova, uvođenju krsnih slava u državne institucije, o proglašenju Hitlera naj-Evropljaninom, o Nedićevom apelu da se svi priklone izgradnji „srpskijeg života“ („Pomozite mi, tako vam mleka srpskog!“), o nacionalizaciji imovine Jevreja u Srbiji, o permanentnoj antisemitskoj propagandi i borbi protiv „jevreizirane štampe“. U antisemitskoj propagandi prednjačio je upravo list Dimitrija Ljotića Naša borba, koji je pripremao atmosferu za sprovođenje konačnog rešenja u Srbiji. Isto tako, Ljotićev Srpski dobrovoljački korpus je realizovao tu ideju na terenu, da bi se pred kraj rata integrisao sa snagama Trećeg Rajha, kao Srpski dobrovoljački SS korpus (Serbischer SS-Freiwilligen Korps). I nema u tome ničeg zabavnog, niti bi to mogla biti tema Politikinog zabavnika, naročito ne na ozabavljen način kako nam je to plasirao Nemanja Baćković. Možda bi publika od 107 godina nekako i mogla da shvati autorsku intenciju, ali šta uraditi sa onima od 7 ili 17 godina, kojima se na najperfidniji način, pored stripa o Kortu Maltezeu na sredini broja, potura priča o zabavnim avanturama Ljotićevih oficira u Nedićevoj Srbiji.

Peščanik.net, 21.01.2019.

REHABILITACIJE U SRBIJI

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)