RAS foto, Oksana Krutenjuk
RAS foto, Oksana Krutenjuk

Ovo je refren pesme Dionisija Savopulosa, velikog grčkog pevača i pesnika, sa ploče Rezerva, koja je izašla 1979. To je bilo dve godine pre nego što su socijalisti, odnosno partija PASOK, na izborima dobili većinu i sastavili prvu grčku socijalističku vladu. Savopulos nije mislio na sovjetski socijalizam, niti na sporadične uspehe i padove socijalističkih partija na Zapadu, gde je socijalizam povremeno dobijao vlast i formirao vlade. Možda je pomalo mislio na jugoslovenski socijalizam, koji se u to doba relativno dobro držao – bar spolja gledano. Najviše je izvesno mislio, kako je to sam mnogo puta potvrdio, na mogućnosti mira, slobode i jednakosti koje bi otvorio socijalizam u Grčkoj – koja u to doba, da podsetimo, još nije bila članica evropske zajednice. Savopulos je nesumnjivo još mislio na buđenje Sredozemlja: između 1974. i 1976, Grčka, Španija i Portugal su izašle iz doba diktature. U Španiji je, posle Frankove smrti, već uveliko rasla i cvetala movida, u Portugalu je „revolucija karanfila“ meko skinula režim koji je nastavljao Salazarovu diktaturu, a Grčka se gušila u nesposobnoj, ekonomski katastrofalnoj i korumpiranoj desnoj vladi posle slavnog i krvavog skidanja diktature pukovnika, i kratke diktature generala. Grci su dakle već nestrpljivo čekali da im politika da bar malo nade. U tome je smislu pesnikova izjava nepolitička, još manje ideološka i odnosi se na pokretačku silu koja donosi promene i tako radi za socijalizam. Kada se svedu sve mogućnosti opredeljenja, potreba, želja i snova, ostaje zaista samo jedna takva sila: ljubav. Deluje ubedljivo, posebno na prvi novi radni dan u novoj godini, koji je opredelio prezir, ako ne i mržnja. Pre nekih godinu dana, pisala sam o sumanutom predlogu uspešnog kapitaliste Boskarola (vlasnika fabrike uspešnih mini-aviona za odabrane potrošače), koji je dao inicijativu za ukidanje drugog dana praznika, i to civilnih praznika, Nove godine i 1. maja – praznika rada. Tu dakako imamo mali problem: Sveti Silvester se slavi 31. decembra, pa bi to morao biti neradni verski praznični dan – u tome slučaju bi 2. januar uistinu bio neopravdano praznični. Kako je reč o posebnom prazniku, sa bdenjem i proslavama, logično je da se počiva posle. No kapitalisti očito ne razmišljaju u okvirima običaja i rituala, ponajmanje o komoditetu građana. Jedna tako egzotična ideja je naravno odmah našla put u parlament, i eto nas neispavanih, mamurnih i nezadovoljnih na radnim mestima – bar srećnici koji ih imaju, a svi siti golubijeg pečenja i drugih luksuznih artikala koje nam vladajuće elite u poslednje vreme nude. Neodgovorni mediji su bez proveravanja kupili podatak o uštedi od 35 miliona, koji je čista novogodišnja „patka“ (golub?). Smrtno ozbiljni poslodavci su na televiziji odobrili fantastičan dobitak; jedan je doduše nešto rekao i o tome da će radnici sa pauzom za užinu malo pokvariti taj ogromni uspeh… Ono što je zvučalo kao loša šala je postalo gruba realnost. Neki drugi predlozi, koji su dolazili sa strane sindikata, univerziteta, profesionalnih tela ili razbesnele ulice, inače prodiskutovani, promišljeni, potkrepljeni studijama, istraživanjima i pilot-projektima, nisu uspeli da dođu ni do poslaničkih pitanja, onih jedanput nedeljno, kada vladajuća koalicija ispoljava svoje beskonačne talente niske duhovitosti, prostaštva i prezira demokratije. U celome tome kompleksu ljubav izgleda kao najmanje prisutan, dakle najviše nedostajući element. Da li je potpuno isključena iz načina razmišljanja kapitalista? Uopšte ne.

U SAD, zemlji najsurovijeg kapitalizma, argument ljubavi se ponegde ozbiljno poštuje. Uzmimo primer Vorena Bafeta, vođe sedmog najuspešnijeg preduzeća u SAD, i jednog od najbogatijih Amerikanaca. Ovaj je čovek, koji se obogatio na bankarskim poslovima, deonicama i na drugom papirnatom kapitalu, tokom cele svoje poslovne karijere (sada ima 83 godine) pokazivao razumevanje za zaposlene, brinuo za njih, primao skromnu platu bez beneficija, nije sebi dodeljivao nikakve nagrade, i živeo – i još uvek živi – u istoj kući od pedesetih godina prošlog veka. Pre dve godine je došao u međunarodne vesti time što je 99% svog bogatstva dao na raspolaganje filantropskim ustanovama, pre svega Gejts fondaciji. Filantropijom se bavi od početka svoje karijere: to dakle nije bio ekscentrični gest pokajničkog starca, već logično finale jedne životne orijentacije. Bafet nije pretrpeo krizu, jer u nju, naprosto, nije hteo da uđe. Bez obzira na krizu, broj najbogatijih u SAD se u zadnjih pet godina pet puta uvećao: skoro isto toliko se uvećao i broj najsiromašnijih, jedino da je zbir nekako drugačiji… Kriza je u osnovi bila nemoralna, proizvod industrije priča koje treba da zamagle um. Svoj nesumnjivi poslovni genije Bafet je upotrebio tako da što više ljudi dobije i zadrži prednosti, koje takav genije društveno omogućava. Ako to nije jedna od mogućnih definicija ljubavi, ne znam šta je. Možemo je opisati kao protohrišćansko-pionirsku, možemo je smestiti u ono najbolje što je američko, možemo je, kako se sa ljubavlju tako često događa, ismejati, pribiti na stub srama, i ako zatreba, i spaliti. No Bafetova ljubav za ljude, premda destilisani proizvod kapitalizma, ipak evocira niz kvaliteta, običaja i emocija koje nisu na prvim mestima nekog taksativnog opisa kapitalizma. Gde je onda mogućnost prerade mentaliteta ili bar kraće re-edukacije domaćih Mari-Antoineta (svih polova)? Ivan Štuhec, „etički teolog“, upravo je razvio još jednu mariantoanetovsku teoriju: roditelji gladne školske dece, očito (podtekst je dosta čitljiv) levo orijentisani dakle i ateisti, sami snose odgovornost za svoju decu, jer se nisu obratili Karitasu… Nesrećnici iz Karitasa, pravi vernici, rekla bih, gube glas objašnjavajući kako nemaju dovoljno sredstava da pokriju bar deo jako povećane potražnje. No etički teolog ne brine ni za (okvirno) svoju organizaciju – glavno da je smislio catch 22. Tu je, pred našim očima i na dohvat ruke re-edukativna ljubav – ali pažljivo, jer svaka ljubav možda radi za socijalizam.

Na to se odnosi onaj catch 22: izraz je iz romana Džozefa Helera ušao u svakodnevicu, ne samo anglo-američkoga sveta. Reč je o pravilu koje inherentno sadrži nemogućnost izvođenja pravila, jer u zametku uništava priziv na logiku i razum. Zna etički teolog o čemu govori. Pa izvucimo i mi pouku. Kako god dakle da uvedemo ljubav prema drugome, ona mora podrazumevati slobodu drugoga, njegov nesmetani razvoj, uzvratnost koja nije prinuda – ili potpunu suprotnost svega toga (sadizam, nasilje, pedofilija, silovanje): catch 22 ljubavi je da nužno izaziva socijalizam, ako ne zabrazdi u fašizam. Neko je na slovenačkoj državnoj televiziji hteo – dozvolite da tu osobu u jeftinoj političkoj diskurzivnoj modi nazovem anđelom – da na to podseti u samoj novogodišnjoj noći: tako su retki koji su bežali od novogodišnjih poskočica mogli gledati film Catch 22 (1971, režija Majk Nikols), koji doduše izdaje, ali i prenosi nešto od duha Helerovog romana o apsurdu rata, vojske, discipline i države uopšte, i o ljubavi koja je možda jedini izlaz iz sistemske ludosti. Ostaje da se što brže podsetimo koji su to zahtevi socijalizma kao generičke kategorije koji bi se mogli izvući iz istorijske ostave, isprašiti i ponovno upotrebiti, „prevrnuti“ kako se to nekada govorilo za isluženi kaput iz kojeg treba izvući još desetak godina nošenja. Poreklo, oblici, topografija i neuspesi socijalizama su tu nevažni spomenici nekadašnjih catchova 22. Ne verujete? Evo magičnih reči na grčkom, za ponavljanje pred onima koji ne vide gde su nas doveli: i agapi dulevi ja ton sosializmo. Možda deluje.

Peščanik.net, 05.01.2013.

GRČKA KRIZA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)