Stolperstein u Zagrebu 2021, foto: Centar za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust
Stolperstein u Zagrebu 2021, foto: Centar za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust

Dugo je trebalo proći od one famozne Tuđmanove rečenice iz pionirskog doba HDZ-a, o tome kako NDH nije bila samo zločin, nego i izraz vjekovne težnje hrvatskog naroda za nezavisnom državom, do toga da je užasavajuću stvarnost te tvorevine postalo nepristojno braniti u javnosti i do izgradnje nove memorije na tu stvarnost. Preciznije, trebalo je proći trideset godina za vrijeme kojih su ustašonostalgija i historijski revizionizam, ne samo dobili pravo građanstva, nego znali itekako ulaziti i u mainstream. Što je sve bilo praćeno rušenjem oko tri i po tisuće partizanskih spomenika i spomen-ploča, odnosno točno polovice od svih podignutih u socijalističkom razdoblju, a među njima skoro svih Bakićevih memorijalnih skulptura posvećenih antifašizmu, ali i Bogdanovićevog spomenika na Klisu iznad Splita. Za ovo nikad nitko nije odgovarao, a tek su rijetki obnovljeni, i to uglavnom posljednjih godina, i to uglavnom zalaganjem lokalnih zajednica i saveza antifašista.

I mogli su se Tuđman i njegovi epigoni dovijeka pozivati na onaj prvi dio njegove rečenice o strašnom zločinu, ali svi su znali da je on izrečen zbog onog drugog dijela koji je poslužio javnoj rehabilitaciji NDH. Hrvatska je tako dugo živjela ono što bih nazvao ‘domobranskim paradoksom’, po kojem je ustavno bila definirana kao sljednica ZAVNOH-a i nasuprot NDH, dok je u stvarnosti sve izgledalo suprotno.

Kad su se stvari u novom mileniju i nakon Tuđmanove smrti počele polako mijenjati, iskazana je spremnost da se neupitno govori o Holokaustu i zločinima nad Romima, o čemu je čak i poslovično revizionistička Katolička crkva bila spremna progovoriti, ali su se sama ideja te države i njene ideologije, a to je genocid nad Srbima, kao i činjenica da se više od pola Hrvatske borilo u partizanskim jedinicama ili po gradovima protiv te tvorevine i bilo također proganjano od ustaša, uporno držale negdje po strani.

Stoga, kad je 2020. Centar za promicanje tolerancije i sjećanja na Holokaust u suradnji s vjerskom zajednicom Bet Israel postavio prvih 20 ‘kamenova spoticanja’ u Zagrebu posvećenih ubijenim Židovima, a godinu dana potom u suradnji sa Savezom Roma drugih 20, to nije bilo pretjerano primijećeno u javnosti.

No, ono što se desilo ovih dana, a to je postavljanje ‘kamena spoticanja’ atletičaru Borisu Hanžekoviću, Hrvatu i reprezentativcu Jugoslavije koji je odbio nastupati za reprezentaciju NDH pa potom poginuo u pokušaju proboja posljednjih logoraša iz Jasenovca, i to ispred Pravnog fakulteta i rektorata Sveučilišta u Zagrebu kojeg je pohađao, predstavlja novi moment u javnom prostoru. I to iz razloga što je Hanžeković prvi u nizu 20 ubijenih Hrvata čija će imena biti na tim malim memorijalnim kamenovima, a koji će se postaviti do kraja godine, dok će sljedeće godine biti postavljeno 20 kamenova posvećenih ubijenim Srbima iz Zagreba, čime će projekt biti zaokružen.

Epohalna je ovo stvar, koliko god se činila malim pomakom i bila možda nedovoljno vidljiva u javnom prostoru. I to ne samo zato što će se u ove zadnje dvije godine, pored Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista te Srpskog narodnog vijeća u projekt uključiti i Ministarstvo kulture i medija te Grad Zagreb, dakle zaobilaznim putem sama država – nego i zbog toga što će na ovaj način prvi put, uključujući i socijalističko razdoblje, biti ispričana kompletna priča o stvarnosti ustaške države u javnom prostoru. I što će prolaznici i šetači moći pročitati nešto o konkretnim ljudima koji sada više neće biti kao prvo memorijalizirani kao žrtve kolektivnog fašizma, nego kao konkretni ljudi koje je ubio konkretni režim, a potom i zbog toga što je riječ o prvom novom memorijaliziranju žrtava fašizma u suvremenom Zagrebu.

Sve ovo naravno ne znači da će relativizacija NDH naglo iščeznuti iz javnosti, posebno kad je riječ o crkvi, ali doista pokazuje promjenu trenda i stvara definitivne preduvjete za zdrav odnos društva prema tom dijelu prošlosti.

Još kad bismo dočekali slične procese prema tamnim mrljama iz Domovinskog rata, na koje je ovih dana također podsjetila smrt Vjere Solar, žene koja je posljednja desetljeća posvetila istrazi o smrti vlastite kćeri u likvidacijama u Sisku, gdje bi nam bio kraj.

Peščanik.net, 01.04.2023.

HOLOKAUST