Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Evo, na primer, treba vam hleb i hoćete da ga kupite. Nazujete papuče, izađete iz kuće, pređete ulicu, kupite hleb i vratite se nazad. Ali, pazite sad, što ste nazuli papuče? Je l’ da, sumnjivo. Mogli ste i u patikama po hleb. Dakle, to što ste išli u papučama nešto znači. Mislim, razumete šta hoću da kažem: zna se ko ide u papučama po hleb.

Otprilike je tako, ako je verovati vestima i transkriptima u njima, Dijana Hrkalović bacila sumnju na Nebojšu Stefanovića. Dobro, nije pominjala hleb nego neki autoput i zaustavljanje osoba na njemu izvan Beograda, ali smisao je isti. Kaže Hrkalović, zamislite autoput… i onda vi zaustavite… a zašto baš vi… mislim, ima ko to treba da radi… i sve tako.

Možda su to novinari karikirali, možda je ona govorila drugačije. Ko ima stomak, neka odgleda snimak. Ja sam gledao samo deo u kome se ona divi Vučiću. Evo još jedne kletve u inače bogatom katalogu kletvi ovdašnjeg jezika: dabogda te voleli i divili ti se kao što Hrkalović voli i divi se Vučiću. Onako „brza“, s kosom zavezanom u rep tako silovito da joj obrve streme ka ušima, a uši samo što ne uđu u rep, Hrkalović se poverila/ispovedila, ne novinaru, nego svom idolu – Vučiću, naravno.

Na stranu kosa, obrve i uši, čitav njen govor tela bio je previše „brz“, da ne kažem – neartikulisan. Vučić pak kaže: proučio je dobro intervju, dva puta. Psiholozi bi imali o tome više da kažu od njega, ali i on ume da vidi kada osoba laže. Je l’ to Vučić izašao na kraj sa svojom sujetom, pa kada mu se neko divi kao Hrkalović, on sada ume da prepozna da je taj ili ta – lažov? Čuda se događaju, ali ovo ne.

Treba biti ozbiljan debil – neka mi oprosti čitalac što ne biram reči – pa s jednom takvom pričom izaći u javnost. Da su njih dvoje – Hrkalović i Stefanović – ulični prevaranti, proverbijalni šibicari, opet bismo očekivali bolju priču. Uostalom, prevaranti i žive od umeća da ispričaju ili odigraju priču. Recimo, ti notorni šibicari, čitalac odlično zna, to nije samo onaj što krije kuglicu pod kutijicama od šibica. Uvek ih ima barem troje, a obično ih je i više. Igraju predstavu, svi zajedno, tačno se zna ko šta treba da kaže i uradi.

U poređenju s bivšim ministrom policije i tekućim ministrom vojske, te sa bivšom državnom – eto nama rodne ravnopravnosti – sekretarkom, šibicari rade ozbiljan posao. Da valjaju gluposti kao Hrkalović, umrli bi od gladi. Je l’ ja to sad hoću da kažem da je Hrkalović debil (ili debilka, kao što je bila sekretarka)? Ne, nije mi to ni na kraj pameti. Hoću da kažem da nas Hrkalović svojom pričom sve pravi na debile. Na magarce, ako je čitaocu tako draže.

Pa je l’ Hrkalović jedina što nas vidi kao magarce? Nije, naravno. Onomad nam je Stefanović objašnjavao, a povodom rušenja u Savamali, da policajci ne smeju da intervenišu ako je procena da će im u intervenciji biti ugrožen život. I ne samo to, nego je policiji život najviše ugrožen kada se ulicom valjaju strujni kablovi – gole žice, kaže Stefanović. Kada je go kabl na zemlji, policija mora da se udalji što je više moguće, da ne bi stradao neki policajac. Kad se na to reklo da je Stefanović glup, on čovek tužio zbog uvrede i dobio na sudu.

A sad, hoće li Stefanović tužiti Hrkalović zbog klevete? Neće, naravno. Jer mu Hrkalović nije rekla da je glup, nego da je zao. A Stefanovića boli samo kad mu kažu da je glup. A nas, šta nas boli? Ne mislim, šta nas boli za njih, nego zaista, šta nas boli? Da li nas boli što bivša državna sekretarka, kao i bivši ministar policije, a tekući ministar vojske izlaze u javnost i jasno nam demonstriraju da nas tretiraju kao magarce? Zašto bi nas to bolelo? Navikli smo. Ili nas više nije briga. Neka čitalac zaokruži tačan odgovor.

Kaže Hrkalović da neće sebi nikada oprostiti što Vučiću nije rekla sve što zna o Stefanoviću. Osetljiva duša. To ne kažem ja. To ona kaže za samu sebe. Kaže, ljudi me vide kao čvrstu, recimo u Lučanima, na dan izbora, a u stvari sam sva krhka. Patila je pod Stefanovićem onoliko. Pobogu, ko tako priča o sebi? Da li sad to Hrkalović hoće da nam se predstavi kao domaća Amber Heard? A da Stefanović ispadne ovdašnji Johnny Depp? Ko zna šta je svima njima u glavama. Možda i Stefanović okači gitaru o vrat, da otpeva nešto s Emirom i Neletom.

Dobro, znamo, neće se desiti. Da je umeo da peva, već bi pevao. Pustimo pevanje. Dakle, afera s Hrkalović već se kuvala, Stefanović je kao ministar policije bio na ledu i… Zaista, šta je Hrkalović čekala? Nije morala da ode baš kod Vučića. Mogla je pravo u BIA-u, kod Gašića. Bato, Nebojša radi o glavi šefu, mom idolu, preduzmi nešto – mogla je da zakuka Hrkalović. Ništa od toga. Pod Batinim i Vučićevim nosom, a zbog neme Hrkalović, postade Stefanović ministar vojske.

Nije to sasvim bez smisla. Šta će Srbiji vojska? Posle onolike bruke iz devedesetih, bolje je da vojsku uopšte nemamo. A ko će je bolje uništiti od nezahvalnog i destruktivnog Stefanovića, kao da je razmišljao Vučić. Ako je tako razmišljao, možda mu je Hrkalović ipak sve rekla. Možda je i Gašić dobro uradio posao. Možda u stvari niko tu nije debil, izuzev nas, ali mi se ne računamo. Evo, izašli smo na izbore i nikom ništa. Glasali, ali džabe. Dakle, ne računamo se.

Ali, nećemo o izborima. Zapravo ni o Hrkalović ni o Stefanoviću. Jer, tu je sve jasno, Hrkalović se dodovorava šefu da je pomiluje. Takmičenje je u toku: ko je veća ulizica – Hrkalović ili Stefanović. To je sluzavo, nije zanimljivo. Nešto drugo bi moglo biti interesantnije. Kada činovnici iz EU traže da Srbija uvede sankcije protiv Rusije, da li se i za njih igraju isti igrokazi kao ovaj s Hrkalović i Stefanovićem? Recimo, ponovo, po ko zna koji put, dođe delegacija iz Nemačke i pita Vučića – šta je bilo sa sankcijama? A Vučić njima, kao Hrkalović nama: evo, na primer, vi sad…

To da smo mi ovde magarci, to nije nikakvo otkriće; ali, da li su magarci i svuda drugde… e to je sada pitanje.

Peščanik.net, 21.06.2022.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)