„Samo vi provocirajte, ali ja sam oćelavio od brige za Srbiju“, branio se od podsmeha jedan ćosavi politički junoša početkom devedesetih. Ovih dana u Skoplju njegov parnjak iz budućnosti predsedničkim takmacima poručuje da svake noći zaspiva i budi se s Makedonijom, na šta mu oni odgovoraju da radije slatke minute pohote dele sa ženama, švalerkama ili šefovima kabineta. I iskreno, ova naša Srbija još se dobro i drži, ako se prisetimo kome je sve dopustila da je namami na „večeru s doručkom“!

Jedan od njenih dilbera – Koštunica, probudio se u znoju, uplašen da će podeliti sudbinu najlon kesa tregeruša, koje se potpuno povlače iz opticaja. Primetio je da splašnjava oduševljenje za potpalu ambasada, te da novi naraštaj, ostavši bez vaspitačkog nadzora tajnih službi, predanije razmišlja o penetraciji s „partnerom za fuk“, nego o seči nakoćene Šiptarije.

Njegov pobratim po zabrinutosti – Irinej paralisao je u meni prolećno buđenje teoloških pupoljaka idejom da bi vladika Njegoš, da je kojekude živ, bio – pustinjak haški. Time je nadmašio misaonost pravovernog Amfilohija dok se nad Đinđićevim odrom prisećao iračke dece. Narod kom ovakvi propovednici nude i tumače heroje može samo da se uspinje, jer ispod više nema ničega.

Pa ipak, tu nije kraj uneređivanju naše stvarnosti koja već sad liči na nužnik srednje mašinske škole u Zavidovićima. Dovoljno je bilo da Nenad Čanak zahrče u fotelji Velikog brata, pa da svi mediji zaborave na: rusko bagatelisanje NIS-a, istinu o popu Đujiću, nakostrešenost domoljuba sproću zakona o pederastiji, činjenicu da je među tinejdžerima potpuno iskorenjen strah od igle,… Sve to nadglasa jedan groktaj iz REM faze ružičastog političara. Vredi zabeležiti da su Čankovog meksičkog kolegu gledaoci glasovima držali u kući VB do samog finala, jer su procenili da je tako moguća šteta najkontrolisanija.

„Mikuliću baš ti hvala, vreća brašna tri maršala“, pevala je sirotinja raja sredinom osamdesetih, dok joj je još bilo do doliganja. Svetska ekonomska kriza nauljila je omču i za naš vrat, pa je kocka bačena idejom o socijalnim piljarnicama gde bi prezreni na svetu, budući već srozani ispod svakog dostojanstva – mogli pazariti i ispod cene. Posle automobila, Superhikovim dušmanima nudi se šansa da svoje stare tave, ućebane džempere i šporete potklobučenih ringli ostave u radnjama, te doplate da se ponove. Sećam se da je mostarski bulbul Željko Samardžić onomad govorio kako je od prvog honorara „kupio šparet“, pa eto prilike da ponovi iznenađenje. Na sve ove nabrekle pogodnosti odmah su krestu digli bogatuni, tvrdeći da su žrtve aparthejda kojima država navlači žute trake.

Bočice žućkaste boje već neko vreme na svojim deputatskim daskama drže i radikali spremni da poškrope nevernog Tomu i njegovo jato. Ako se polevanje i desi, sva je prilika da će to propustiti Palma Marković koji se ovih dana potpuno posvetio odmeravanju zadnjica poslanika i analiziranju njihovog nemuževnog vrckanja.

Vrckaće i sapi magaraca na koje će se, tutnuvši pare od rasprodate očevine u telećak, penjati svi oni koji se sude s poslodavcima – da svoju pravicu pričekaju u Strazburu. Ovo stoga što su pre koji dan sudovi dobili aber iz Ministarstva pravde da skrše zakon i, uz blagoslov s vrha, nastave da ne rade svoj posao koji se tiče radnih sporova.

Načekaće se i pukovnik Gadafi, koji se već počeo spremati da ponovi posebnu čast dragom Liliću tako što će mu u Moglijevom kostimu banuti u pola tri u šator i dići ga da pale nargile i haremske hanume. E, ovog marta uzalud izviruje s kamile, jer je propao izvoz naše džebane u Libiju. A, bilo je tako lepo znati da se negde u širokom svetu ubija iz srpskih cevi. To je bio dirljivi dokaz da nas ima na krvavoj mapi vaseljene, da se još uvek, makar i iz tuđe ubilačke ruke, pitamo o životu, smrti i poretku u svetu.

Na sakat poredak u porodilištima požalile su se trudnice, tvrdeći da ih medicinske sestre vređaju i nazivaju kravama, a opet im (paradoksalno u odnosu na obraćanje) ne objašnjavaju kako da izmuzu mleko… Obustava muže, ali državne kase, nastala je i u institutu „Torlak“ gde su, računajući da će im država produžiti monopolski ausvajs, naručili 200.000 vakcina protiv gripa, koje sad valja baciti. Naime, pojavilo se novo uvozno mezimče koje je isprednjačilo na tenderu, a opaki (pa tim sumnjiviji) kalambur je da se dobitna ponuda od „Torlakove“ razlikovala tek za dinar po dozi vakcine.

Strazburški parlament (koji i ne sluti da mu se približavaju karavani magaradi iz Srbije) je strahujući da ne uvredi vremešne poslanice, stopirao upotrebu termina „gospođa“ i „gospođica“, i preporučio manje incidentnu etikeciju. Na to je planuo jedan poslanički Škot koji se pomirio s tim da mu brane da se češe ispod kilta i svira gajde po hodnicima, ali ne dopušta da mu diraju jezik. U neobičnom filu našao se i Barak O. kog su u ruskoj reklami za sladoled od vanile i čokolade nacrtali kraj Bele kuće, iznad provokativnog natpisa: „Svi govore o tome – crno u belom“. I dok vi razmišljate da li je u pitanju vešt marketinški trik ili najprimitivniji rasizam, podgrejmo stari vic u kom crnac umoljava ribicu na ispunjenje tri davnašnje želje: da bude beo, živi u luksuzu Pariza i po ceo dan gleda ženska dupeta, a bena ga pretvori u keramičku WC šolju nekog hotela na Šanzelizeu.

U istom tom Parizu je eksperimentisano s automobilima koji se automatski gase na semaforima ili u redu za benzin, te smanjuju zagađenje okoline, štede gorivo, a auto nastavlja kretanje bez trzaja i kao po loju. Ne bih da im kvarim oduševljenje, ali moj spaček godinama i sam utihne na crvenom (dobro, i na zelenom), ali se oko toga odavno ne trzamo niti on, niti ja.

Želeći da iskoriste trzaje sunca žarkog, naučnici su saštrikali džemper u koji je utkana folija što akumulira solarnu energiju dovoljnu da napoji bateriju mobilnog telefona. Mala neprijatnost je u tome što je materijal dosta toksičan, a i baterija pomalo mrsi srčane zaliske, pa može doći do iznenadne smrti u službi progresu. Naši nobelovci iz Vinče bi, ukoliko im mesto službovanja u međuvremenu ne odleti u vazduh, mogli izumeti gunj koji bi se punio tenzijom nastalom od negativne energije, stresa, recesione padavice ili prosto nama tako svojstvene zavisti.

Morbidnu nedelju zapaprio je austrijski monstrum Fricl koga je munjeni advokat pokušao odbraniti pričom kako je samo želeo da ima dve porodice, pa je jednu, incestuoznu i silovateljsku, zapatio u podrumu, da ne traga po komšiluku za svojom izopačenom srećom.

Romi su, srećni od gutljaja kuvane rakije, proslavili praznik svoje drevne dobročiniteljke Tetkice Bibije koja još uvek nije kanonizovana jer je bila blagog srca, ali nepismena i neuka. No, nije jedina. Istraživanja pokazuju da oko 40 procenata svršenih pučkoškolaca osmoljetku napušta, a da se ume valjano potpisati tek iz trećeg pokušaja. I Ivici Dačiću su njegovi posilnici bili nešto sumnjivi, pa ih je poslao na doradu kod psihijatara da im izvažu (do tada po vicevima rasutu) intiligenciju. Ispostavilo se da je policija duhovna legura MENSE i nekog nesasušenog ogranka SANU-a. U oduševljenju što je na čelu intelektualno moćne gomilice ministru su promakle dve jake struje u MUP-u: oni panduri koji pucaju u stomak i oni što šaržer radije spraše u glavu zločinca, koji ne ustaje s mesta suvozača dovoljno brzo.

 
Autorov sajt: www.marginalac.org

   
Peščanik.net, 24.03.2009.