Nepravedno zaboravljeni, prisilno u mirovinu torpedovani bard analitičke misli Dobrosav Gajić onomad je nabrijanim gledaocima pravdao bledo izdanje našeg košarkaškog centra Zorana Savića time da je dotični uoči utakmice imao malu neprijatnost. „Naime, umrla mu je majka“, reče Dobrosav i ostade (za razliku od Savićke) – živ! Da vidimo, na tragu te nove komentatorske osećajnosti, kakve male neprijatnosti su vrile u kacama prethodne sedmice.

Zakon protiv diskriminacije ima sudbinu pčele koja je uletela u bocu, pa se ubija o staklene zidove. Da bi se pospešila komunikacija između crkve (koja bi da vlada) i ministara (koji bi da popuju) predlažem da članovi vlade, poput zadriglih sudija u američkim filmovima, preko golog, od naroda izabranog tela, prebace duge, crne rize i tako se lahorastim golicanjem mantijske tkanine upodobe šta im je činiti i kako im je glasati. Prizor bi bio medijski nenadjebiv – već zamišljam kako bi mantija čučala recimo vladiki Sulejmanu (Ugljaninu) ili otvarala u struku češnjejšeg Jovana (Krkobabića) – starca Zosimu ovog saziva.

Odelo može i da žulja, pa se izvesni Bracan (do sad poznat po tome što je dva meseca pre običnih smrtnika znao da će Stamboliću džoging doći glave) odbacivši zatvorski svlak našao na slobodi i punim plućima udahnuo postpetooktobarski politički smog. Njega je ćelijsko kaljenje obogatilo za saznanje da nema tih psina koje se ne mogu poništiti dobrim vladanjem i redovnim pražnjenjem kible. O tome će, čim dođe sebi, ponešto kazati i predsednik Mile, tek stigav haškom prugom.

Btw, ko je putovao vozom (u ona srećna vremena dok se u tim kantama na šinama dalo sačuvati makar neko ljudsko dostojanstvo i kad direktori železnica nisu od mesečne plate kupovali vikendicu), zna za jezivu pojavu koja se zove – ukrštanje vozova. Kompozicija se jednostavno ukopa u suroj paganskoj nedođiji i vi se prepuštate očaju i starenju dok čekate da vam ispred nosa protutnji neki Marjan – ekspres udarnički kasnivši i po par sati. Ovi dani marta su vreme u kome se ukrštaju dva bola, bestijalno izjednačena uvlakačkom opaskom predsednika Tadića. Samo tuge se broje, s tim da pored jednog groba treba proći pognute glave i s najvećim mogućim poštovanjem, a kraj drugog s nauljenim glogovim kocem. Ipak, za razliku od Moskve, Srbija suzama – veruje.

Otplakavši svoju dozu u lipovom ladu, kuću je od krova opet počeo graditi lik, u radničkim četvrtima i ženskim krugovima poznat kao Mrka Neimar (odmah se setih premijerske vedete u belim soknicama, magistra Šainovića, koji je u vreme dok je prčkao oko Kosova voleo da ga zovu Šaja Paton). Čika Mrka, dakle, višestruko podsmehom odlikovani heroj konzerviranih gradilišta po Srbiji, jednostavno se već pretvorio u kamen temeljac svakog fijaska. On je najavio izgradnju čak 100.000 stanova za nove mlade bračne parove, pošto su oni koje je prošli put želeo obradovati staništem već uveliko (ima tu dosta i njegove zasluge) – razvedeni.

Ako ste već, pored stanova, halalili i vaše krntije, udrobili ih u delove ili porinuli ka rečnom dnu – opet ste se prevarili. Dovoljno je da limenog starkelju skinete s aparata i dovezete do jednog od devet reciklažnih centara i već će vas zakititi potvrdom overenom pečatom od krompira kojom ćete moći pazariti novog punta sa 3,2% popusta, čim se Kragujevčani skinu sa štrajka glađu i nakane na proizvodnju.

No, biološka obnova nikad ne jenjava, jer ako ne znamo da radimo i da se bijemo, barem znamo da se… znate već šta! Porodilje će odsad izabranog ginekologa dizati s legala i u gluvo doba noći, jer će on po glavi deteta izmamljenog u ovaj najšareniji od svih svetova moći inkasirati i do 20.000 dinara. Babice koje, bar mi tako kaže žena, uglavnom sav taj posao obave same – u zakonu se ne pominju.

Kad smo već kod lekara – u jednoj epizodi „Alan Forda“ pacijent se izvinjava doktoru na smetnji uz opasku da su mu juče po drugi put otpilili greškom jednu nogu. Na to ga Hipokratov sinovac teši: “Događa se to, događa,… imamo previše posla, to je.” E, naši bolesnici to nikako da shvate. Ne valja im kad se kući vrate s viškom delova u vidu gaza, turpijica za nokte ili zarđalih skalpela, a opet kukaju i kad saznaju da nisu obavešteni da su postali donatori organa. Vera u domaće zdravstvo prosto ne preživi prvi naredni inventar unutrašnjih organa. Ali, sve je to stvar zluradog graktanja – evo Velja Ilić je pre koji dan operisao glavu, i šta mu fali?

Dok je on popravljao glavu, simboli su podivljali. Ako je vrabac Živko zaštitni znak upitne Univerzijade u čiju slavu pade i hrabri bombaš Igor Sirogojno Miklja, onda je nova maskota Kopaonika poslednji socijalistički diktator Aleksandar Lukašenko, koji je razgrtao skijama sneg i usput prosipao pamet deleći prozeblim ekonomistima savete kako da našu otadžbinu učine beloruski prosperitetnom, a autohtoni srbijanski nacion – himnom među narodima.

A, ako vam se učini da ova nedelja nije bila dovoljno politički strastvena za vaš ukus, rasčekićajte porculanskog domuza i za tričavih 30.000 dolara na aukciji dobavite vatrena ljubavna pisma koja je princ Čarls pisao svojoj prijateljici Dženet. Može za prvo vreme, do novog galopa malih neprijatnosti – da pomogne…

      
Peščanik.net, 14.03.2009.