Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Politički vrh Srbije neprestano uskače sam sebi u trbuh. To je postala redovna gimnastička aktivnost Vučića, Dačića i Ane Brnabić. Razume se i svih ostalih aktera predsednikove administracije koji pomno prate zadate vežbe sa vrha. Najnovija gimnastika je zgražavanje nad idejama Albanaca o ukidanju granice između Albanije i Kosova, kao što je do juče to bilo pokazivanje dvoglavog orla na fejsbuku, zbog čega je Republika Srbija demonstrirala lokalizovani oblik fašističke opsade pekare „Roma“ u Borči. „Dvoglavi orao, ili kokoš, koka, ma već to nešto pernato“, ponavljali su svi u horu za Vučićem, tobože je duboko uznemirilo patriotske duše predstavnika vlasti, koji nikada nisu pokazali tako „niske, pernate“ porive u politici. Naprotiv, bili su oduvek ozbiljni, suzdržani i konstruktivni, okrenuti najvišim evropskim vrednostima, kao što je recimo antifašizam, koji se kao i svakog Devetog maja obeležava u Beogradu, isključivo u ruskom potpunom (a ne polu-) zagrljaju, i to pred kafanom „Ruski car“, jer se podrazumeva da je Ruska imperija, danas Federacija, zadala konačni udarac istorijskom fašizmu, veoma nalik onom u Borči. Tako su na kraju ta dva punkta, „Roma“ u Borči i „Ruski car“ u centru Beograda postali janusovsko lice naprednjačkog režima, koji se predstavlja kao poslednji antifašistički bedem na Balkanu.

„Mi jesmo mali, ali nismo glupi“, poručio je Dačić uoči početka samita Brdo-Brioni u Tirani, odakle je do Srbije stigla jeziva vest o nastojanjima Hašima Tačija i Edija Rame da konačno stvore „Veliku Albaniju“ i time zadaju završni udarac svim evropskim procesima u regionu, na čijem su čelu, razume se, Aleksandar Vučić i njegova „antifašistička“ borčanska armija. Da svetogrđe bude još veće, sve se to promovisalo na samitu koji je okrenut dugoročnoj regionalnoj saradnji i izgradnji mira. Pa, kako da čovek ostane normalan i konstruktivan, pita se Dačić. Ali isto se pitaju i premijerka, ministar Vulin, naposletku i predsednik Vučić, koji sve to karkteriše kao neka „čudna dešavanja između Prištine i Tirane“. „Dokle će se tolerisati bezobrazluk Albanaca“, nariče ministar inostranih poslova, ukazujući na „velikoalbanske pretenzije“ na tri opštine na jugu Srbije, kao da to nije bio deo tajnog plana o razgraničenju koji nam (ni)je predsednik predočio svojevremeno. O tome se, naravno, čulo po kuloarima, tokom nevidljivog „unutrašnjeg dijaloga“, koji je sproveden među naprednjacima i njihovim satelitima, uz koordinaciju Marka Đurića i Nikole Selakovića. Svi su se tamo složili da je nevidljivi Vučićev plan izvanredan o čemu (ni)su izvestili javnost, ali su često pokazivali na semafor, nakon briselskih pregovaračkih rundi.

„Mi jesmo mali, ali nismo glupi“, zapomaže Dačić, dok u njegovoj naricaljki odjekuje miloševićevski soundtrack o nemaloj Srbiji koja je čak triput ratovala. Zapravo, ratovala je ona i više puta i to za samo deset godina. Kao da želi da kaže, zar vam nije bio dovoljan onaj jedan ogledni egzercir u Borči, zar treba još da vam objašnjavamo šta se sve može upotrebiti kao kontramera za uvođenje taksi. Može mnogo toga. Pre svega se može upotrebiti srpsko stanovništvo u tzv. regionu. Ionako je ministar Vulin proglasio sve susedne države za „naslednice nacizma iz Drugog svetskog rata“. Zar još niko nije naučio lekciju o srpskom „Lebensraumu“, koji se neprestano potencira u potpunim zagrljajima Vučića i Dodika, na primer. Zar to ne liči na zagovaranje velikosrpske politike, kojom se maše već nekoliko decenija? Naravno da ne liči. U stvari, zavisi samo od optike, jer kada to gleda predsednik Vučić kroz svoje naočare, sve to izgleda kultivisano i umiveno, međutim kada svoja, očigledno bifokalna sočiva, okrene ka Kosovu, sve mu tamo izgleda u krajnju ruku čudno i preteće. Kao da neko hoće da ga nasamari, dok on, eto, gradi neki bolji, civilizovaniji svet.

Taj bolji svet, misli Vučić zajedno sa svojom svitom i zamenikom Vesićem, pred „Ruskim carem“ demonstrira svoje slobodarske tradicije, svoju predanost borbi protiv „pernatih provokacija“. Troprste pokazne radnje, skupa sa crnim lobanjama i svinjskim glavama, pritom, nisu za Vučića i Dačića nikakav problem, niti u tome vide imalo fašizma. Naprotiv, tri prsta uvek možeš predstaviti kao optičku varku, mrtvačku lobanju kao deo dizajna novopokrenute kreativne industrije pod pokroviteljstvom premijerke Brnabić, a pečenu svinjsku glavu pred albanskom pekarom kao deo folklora. Uostalom, zbog toga nam i dolaze svi ti silni turisti, od kojih Srbija zapravo živi poslednjih sedam godina. Dolaze, pre svega da bi videli autentični kulturno-umetnički program, koji ministarstvo kulture oberučke podržava na svojim konkursima za stvaralaštvo. Zaista, od KUD-a nema bolje atrakcije. „Mi jesmo mali, ali nismo glupi“, dodao bi Dačić. Uz mrtvačku lobanju i pečenu svinjsku glavu na stolu/ili haubi najlepše se zapeva. A koja to pesma? Pa, zavisi od prigode.

Zaista, kako odgovoriti na Dačićevu i Vučićevu crnu viziju sveta koji se po ko zna koji put okomio na Srbiju i njene borčanske tradicije. Jednostavno. Ono što je Dačić izgovorio dok se osvrtao u gnevu prema Albancima treba iskoristiti za razumevanje suštine političkog establišmenta u Srbiji. On svakako nije mali, a nije ni glup. To osećamo i po svom džepu i na svojoj koži. On drži da smo glupi svi mi, ostali, koji prihvatamo njihovu interpretaciju političke stvarnosti u zemlji i regionu. Jer po njima, mi smo, kao u doba Miloševića, okruženi nacizmom, neprestano se demonstrira svetska nepravda nad nama i naposletku, nemamo čemu da se nadamo. Sporazum sa Albancima je nemoguć, a nama su dani odbrojani. Rekao bih da je upravo suprotno. Nacizam nije oko nas, već je duboko učauren iza tri prsta, mrtvačke lobanje i svinjske glave. Nepravda koju oseća srpsko rukovodstvo nije ni za milimetar veća od one koju oni sprovode nad susedima, građanima, opozicijom, medijima, slobodom koja je razorena u svakodnevici Srbije. Slobodni građani ove zemlje imaju čemu da se nadaju. A to je pre svega raskid sa elitama iz prošlosti čiji je sadašnji lider Aleksandar Vučić. I da, istorijski sporazum sa Albancima je moguć. Opozicija bi morala da razmisli o tome (naravno, njeno levo krilo ako takvo postoji). Možda baš treba krenuti tim, obrnutim redosledom. Od sporazuma ka slobodi.

Peščanik.net, 10.05.2019.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)