dečiji balon
Foto: Predrag Trokicić

Znate one filmove u kojima jedan glumac ili glumica tumači više uloga? One filmove kod kojih na kraju filma vidite spisak glumaca i glumica pa se malo zbunite, malo oduševite, a malo budete razočarani u sebe jer niste ranije primetili? Takav film smo odgledali juče popodne. Predsednik Srpske napredne stranke je izašao pred javnost, skinuo masku i otkrio da je on u ulozi mandatarke. Za novu Vladu nam je skoro pa otvoreno rekao – ne brinite, i te uloge ću ja igrati.

Za razliku od filmova, koji mogu ići od odličnih do katastrofalnih, element iznenađenja nam je ovde oduzet. Glavni glumac je izašao u sred filma pred platno i krenuo da viče – to sam ja, zar ne vidite da sam to ja, ja sam glavni, bez mene nema ovog filma, bez mene nema ničega.

Podsetimo se, bilo je najavljeno da će Ana Brnabić, mandatarka (?), objaviti sastav nove Vlade nakon sednice Predsedništva SNS-a. Doduše, bilo je najavljeno da će sastav Vlade biti objavljen do 19. oktobra, odnosno do 25. avgusta, odnosno za nekoliko dana, odnosno to nije ni važno. Koliko nije važno saznali smo sinoć. Nije važno ni da li je odlaganje formiranja Vlade uslovljeno predsedničkim izborima u SAD-u, pa čekamo da vidimo da li se predsednik SNS-a opet kladio na pogrešnog kandidata kao i pre četiri godine. Nije važno da li je najavljeni obračun sa mafijom slanje privatnih poruka bivšim saradnicima i/ili prijateljima ili ko će biti ministar/ka unutrašnjih poslova. Apsolutno je nebitno ko će biti ministar/ka ministarstva za ljudska prava, da li će biti društvenog dijaloga i slično. Niti što je Vlada pre svog formiranja „oročena“ na jedva nešto više od godinu dana. Nije važno koji član Ustava krši predsednik SNS-a. Možda, ako bolje pogledamo Ustav, shvatimo da on igra i tu ulogu. Možda to nisu stranice Ustava, već vešto sakriveni glumac.

Nije važno ni po kom principu će funkcionisati Vlada koju nismo dobili sinoć. Jer i to znamo. Po istom po kome su funkcionisale sve vlade i celokupna politika i ekonomija (organizovana i manje organizovana) u poslednjih osam godina. Po principu „ruka ruku mije“, ili kako nam je rekla Dijana Hrkalović „Cenim ljude koji su uz Vučića i koji znaju koliko im je pomogao i koji umeju to da mu vrate“.

ON lično je morao da nam kaže koliko ništa od navedenog nije važno. Svi smo to znali, ili smo makar naslućivali, ali njemu to nije dovoljno. ON mora da bude dominantan u svakoj situaciji. To ide dotle da ON mora da bude taj koji će nas još jednom podsetiti koliko je dominantan. Nije mogao da prepusti mandatarki ni jednu konferenciju za novinare. Ali kao što je skinuo masku i objavio nam da je on mandatarka, nova Vlada, pa možda i neki novinar/ka iz publike, isto tako je spala i maska sa dominantnosti kojoj teži. U hijerarhiji muškosti, oni koji su na vrhu ne moraju da se opterećuju onima ispod sebe, niti onima koji se ne nalaze na toj lestvici. Oni na samom dnu su toliko udaljeni od vrha da se ili u potpunosti potčinjavaju ili rade protiv sistema koji im je nametnut. Oni u sredini su u najvećem problemu i najveći problem. Oni moraju da budu saučesnici i da održavaju taj sistem u životu nadajući se da će nekada biti na vrhu. Predsednik SNS-a nas stalno uverava da je on na vrhu lestvice, da je on najbrži, najjači, najbolji. To je još jednom učinio sinoć. Žureći da skine jednu masku, slučajno je strgao i masku dominacije. Da je zaista na vrhu lestvice, da zaista sve kontroliše, ne bi bilo važno ko će nam to saopštiti, jer bi to bila istina. Ovako smo bili prinuđeni da prisustvujemo projekciji lošeg filma, sa očajnim glumcem u svim ulogama koji stalno ponavlja – ja sam glavni.

Jedino je važno da se ne izgubi iz vida da ON ipak nije jedini glumac i da nije dovoljno izaći iz bioskopske sale ili ugasiti televizor. Iza svakog filma stoji velika produkcija i ukoliko se ona na razmontira, iznova ćemo gledati iste filmove.

Peščanik.net, 21.10.2020.

Srodni link: Dejan Ilić – Drama