Maštanje

Hrvatska je predsjednica uzela savjetnika za holokaust! Znači li to da, jadnica, još nije svladala lekciju o nacističkom uništenju Židova ili možda još sumnja da se takvo zlo uopće dogodilo, nego da je to ipak židovska urota? A tko da je tek posavjetuje o masovnom ubijanju Srba i ostale nečisti u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, nju koja izjednačava ustaštvo i antifašizam, jer da su to dva jednako opasna totalitarizma? A evo, mogla je recimo za savjetnika o genocidnom karakteru NDH uzeti režisera Jakova Sedlara, kao jedinog „umjetnika“ zaslužnog da ove godine dobije nagradu grada Zagreba. I to za veliki filmski falsifikat „Jasenovac – istina“.

Tako bi predsjednica, uz dva nova savjetnika, konačno dobila odgovore na sva zagonetna pitanja o tuđem holokaustu i domaćem genocidu. Ali, šalu na stranu, cinična je to dama koja odlično oslikava sunovrat države u ustaštvo, države u kojoj je, eto, moguće da nagrada za kulturu glavnog grada  pođe u ruke tvorca jedne diletantske, revizinionističke splačine kojom se, umanjivanjem broja ubijenih u Jasenovcu, zapravo ismijava masovno stradanje Srba, Židova i komunista u toj provincijskoj ispostavi njemačkog nacizma. I nije li cinizam da je nagrada Sedlaru uručena upravo na dan poraza Hitlerove armade, kada je u satelitskoj naci-državi Hrvatskoj ustaški zlotvor Maks Luburić hitno otišao u Jasenovac da izda naredbu: „Za tri dana logora više ne smije biti. Počistite sve!“? Istoga su dana pobijene sve preostale zarobljenice, a 600 preostalih logoraša, od njih više od 80 hiljada pobijenih, odlučilo se za proboj. Preživjelo ih je samo 92.

U što se uzdao manijakalni ubojica Maks Luburić? U ono što u svojoj knjizi Utopljenici i spašeni navodi Primo Levi, i sam zatočenik Auschzwitza, kao cinično upozorenje jednog SS vojnika logorašima: „Kako god završi ovaj rat, mi smo dobili rat protiv vas, ako netko od vas i preživi, svijet vam neće vjerovati, ljudi će reći da su događaji koje opisujete previše monstruozni da bi bili istiniti. Mi ćemo pisati povijest koncentracionih logora.“ U to se isto uzdao i tvorac filma „Jasenovac – istina“, i svi ostali revizionisti. U manipulaciju sjećanjem preživjelih, u negiranje povijesnih fakata. Zato ona ploča s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ već šest mjeseci stoji nadomak logora Jasenovac, kao kameni dokaz službenog priznanja ustaštva. I zato se i ovoga aprila, u dane proboja preživjelih zatočenika logora smrti, održavaju odvojene komemoracije, jer su Srbi, Židovi, antifašisti, ali i strani ambasadori odbili biti dijelom službene državne komemoracije. Kojoj su pak, pognutih glava, lažno tronuti, prisustvovali političari, to jest promotori relativiziranja genocida izvršenog u Jasenovcu, relativiziranja koje, i tim je problem veći, ne dolazi ovdje s društvene margine, nego upravo iz krugova vlasti. Otuda onda i visoko društveno priznanje Jakovu Sedlaru za umanjivanje broja žrtava u Jasenovcu, za upotrebu falsifikata u filmu, otuda i nedirnuta uvredljiva ploča s ustaškim pozdravom na ulazu u taj konclogor.

Odvojene jasenovačke komemoracija, jedna s porodicama žrtava, druga bez njih, pa time strogo politikantska, rezultat su trajnog poricanja ustaškog zločina, pogotovo njegovim uspoređavanjem s komunističkim, poslijeratnim zločinima, iako ovi drugi nisu imali karakter genocida. To je zamka revizionizma u koju se strmoglavilo hrvatsko društvo, koju lukavo diktiraju nacionalističke vlasti i crkva, a što za posljedicu ima otvoreno slavljenje 10. travnja, dana osnutka ustaške države, pa je i ovaj protekao u znaku divljanja crnokošuljaša u Zagrebu i Splitu, bez uplitanja policije, ali uz blagoslov biskupa koji su istu obljetnicu obilježili u svojim crkvama. A potom, kao druga poluga vlasti, smatrali potrebnim oglasiti se povodom izvedbe kazališne predstave Olivera Frljića „Vaše nasilje i naše nasilje“ u Splitu. Te da oni, biskupi – „s osjećajem tuge i zgroženosti upućuju vapaj i zov svima koji u Domovini, u Splitu vode brigu o duhovnom odgoju…“ – zapravo traže zabranu Frljićeve predstave.

Pa zamislimo za trenutak nemoguće. Zamislimo da su riječi splitske Nadbiskupije – „Kako ne biti tužan zbog predstave koja iz najnižih pobuda vrijeđa čovjeka, Boga i naciju, iako je već izazvala osude domaće i međunarodne javnosti zbog svoga blasfemičnog sadržaja?“ – upućene onima koji su dodijelili nagradu Sedlaru za njegov strašni falsifikat. Naravno, crkvi su se odmah pridružili i izvršitelji na terenu, takozvani branitelji, prijeteći „jugoprovokatoru Frljiću“, čija im predstava nikako nije po volji, jer razgrađuje nacionalne narcizme i ukazuje da je već sama nacionalna isključivost oblik nasilja. Ono dakle što u konačnici rezultira logorima. Pa zamislimo opet da su riječi biskupa – „Kako ne biti zgrožen porukom koja se šalje djeci, obiteljima i društvu?“ – upućene onima koji su nagradu za umjetničko ostvarenje dali revizionistu koji tvrdi da je logor Jasenovac bio tek radosno odmaralište. Zamislimo… jer čini se da je mašta ovdje, baš kao u logoru, jedina preostala obrana.

Mladina, 26.04.2017.

Peščanik.net, 27.04.2017.

HOLOKAUST
JASENOVAC