Razgovor vodila Vera Didanović

Sve i da je u pravu premijer Srbije Aleksandar Vučić, koji čak i deo Izveštaja Evropske komisije u kome se kritički govori o medijskoj slici u Srbiji doživljava kao pozitivan, činjenice da se u Srbiji potpisuju peticije kojim se traži sloboda medijskog izražavanja, a kultna emisija Utisak nedelje dešava se na ulici, umesto u studiju, daju povoda za tumačenja u kojima se pominje čak i rušenje stuba demokratije. Zato razgovor sa Snježanom Milivojević, profesorkom Fakulteta političkih nauka koja se bavi medijima, počinjemo pitanjem – kako smo posle svih ovih godina tranzicije i usvajanja silno hvaljenih medijskih zakona, došli u takvu situaciju?

„To je tužni bilans ovdašnjeg zaostajanja i političke konfuzije zbog kojih smo se sada zatekli u pogrešnoj tranziciji. Dok Evropa tranzitira iz analognog u digitalni svet, mi se bavimo problemima elementarne slobode medija iz 19. veka. Uz to, vlast se hvali odgovorima na tranzicione izazove koji su definisani pre 25 godina, odnosno odmah posle rušenja Berlinskog zida. Glavni posao tada je bio „razvlastiti“ državu koja je bila monopolista i politički kontrolor medija širom istočne i centralne Evrope. Zbog toga je privatizacija bila ključ medijskih promena i način da se privuče sveži kapital u oblast gde tržište faktički nije postojalo. Ovi ciljevi  formulisani su u potpuno drugačijem svetu pre digitalne revolucije i pre svetske ekonomske krize“, kaže naša sagovornica.

I šta sad?

Četvrt veka kasnije, to nije moguće raditi na isti način. Prvo, zato što država nije monopolski vlasnik medija, jer su se ipak neki komercijalni mediji razvili. I politička kontrola nad medijima se odvija na drugačije načine nego devedesetih. Vlast čak nema ni potrebe da kontroliše državne medije, jer joj odlično ide na komercijalnim, što vidimo iz programa TV Pink i TV B92. Dakle, ni drugi cilj – ukidanje političke kontrole, neće biti ostvaren samo privatizacijom. A što se tiče privlačenja svežeg kapitala, neophodnog jer izmrcvareni mediji i siromašna privreda nemaju snage da investiraju u medijsku industriju – ne vidim da su investitori spremni da uđu u medije i da su zainteresovani za medije koji će se sada privatizovati. Posao koji nije urađen ne može da se posle četvrt veka uradi a da se istovremeno ne reperkutuju iskustva sveta koji u međuvremenu nije spavao čekajući da se ovde privatizacija završi.

Ali usvojeni set medijskih zakona dobio je pohvale Brisela.

Evropske institucije su prilično investirale u donošenje tih zakona, a proces prilično dugo traje. Zakoni koji su sada usvojeni su faktički pripremljeni 2011, posle usvajanja strategije i velikih javnih rasprava. Mislim da je sa stanovišta EU potpuno neprihvatljivo da uložite toliki novac i tolike napore i da se zakoni ne usvoje.

A kvalitet?

To što je proces trajao faktički od 2009, od spornog zakona o informisanju do danas, vidi se u sva tri paketa medijskih zakona, koji su vrlo hibridni i teško mire različite stvari. Zakon o javnom informisanju i medijima odnosi se na sve i svašta, odražava ovdašnju preokupaciju starim institutima, pa se detaljno reguliše kako se pišu ispravka ili impresum, ali nema ni reči o novom, nabujalom svetu interneta i digitalnih medija. Sa druge strane, zakon o elektronskim medijima je takođe hibrid dva zakona – jednog koji reguliše rad elektronskih medija i drugog koji je prepisan iz evropske regulative o audio-vizuelnim medijskim uslugama. On će vrlo teško funkcionisati zato što u sebi miri dve stvari: odnosi se na medije kao institucije, a reguliše audio-vizuelni medijski sadržaj. Reč je o dva različita nivoa ili dve generacije regulative koje će biti teško pomiriti u jednom zakonu. I treći je zakon o javnim servisima, koji je nesrećni ishod ranijeg pokušaja da se napravi mreža od šest javnih servisa u Srbiji, međutim, od te ideje se odustalo i sada taj zakon reguliše samo RTS i RTV. Činjenica da zakoni u sebi često mire nepomirljivo odražava nesposobnost i neznanje vlasti da adresira regulativne izazove koji se danas postavljaju u medijskoj oblasti.

Da li je opravdana nada da će se stvari regulisati uz savete Brisela?

Izveštaj EK je bio povod da se o temama iz određenih poglavlja razgovara i to je njegova dobra strana. Sve drugo je ovde bila promašena tema. Naš premijer je Izveštaj čitao do zareza i posle zareza – prva tri reda rečenice smo ispunili, a druga tri reda nismo, pa ćemo se na njih koncentrisati. Ne misli se tako o medijskoj politici. EU je posle događaja u Mađarskoj, pre toga i u Sloveniji gde je došlo do snižavanja medijskih sloboda neposredno nakon ulaska u EU, „čula“ kritike zbog toga što se mediji tretiraju samo kao industrija a ne i kao društvena institucija. Zato su, pored  poglavlja 10 o informacionom društvu i medijima, oni tema i u poglavlju 23, o slobodi izražavanja, ali su te dve stvari neraskidivo vezane. Sloboda izražavanja u savremenom društvu počiva na slobodi medija. Ono što je za vlast nezgodno je da to više nisu samo konvencionalni, masovni mediji, koji mogu da se lako kontrolišu, nego su to sve češće na internetu zasnovani mediji nad kojima je takva vrsta kontrole nemoguća. Zato sloboda i kreativnost danas više pulsiraju na internetu i novim medijima i zato ova vlast ima mnogo više problema sa veb-sajtovima i blogovima nego sa ‘velikim’ medijima.

Iz medija nestaju sadržaji uz pokušaje davanja „principijelnih“ objašnjenja, pa se, recimo, u slučaju Utiska nedelje poziva na vlasnička prava. Može li vlasnik koji je dobio frekvenciju pod jednim uslovima sada da pretvori kanal u zabavni?

Takvu vrstu argumenata biste teško mogli da iznesete u najliberalnijim medijskim sistemima, u Velikoj Britaniji ili Americi. Tamo imate razvijene korektivne standarde koji onemogućavaju da mediji funkcionišu samo kao komercijalne institucije. To znači da se vlasnički uticaj koriguje u delu koji je u nadležnosti profesionalaca zbog čega su, uostalom, mediji i institucije javnosti. Vlasnička i uređivačka prava daju različite kompetencije u medijima i odnose se na različite oblasti. Kao što, na primer, vlasnik privatnog univerziteta ne može da predaje svoje memoare kao istoriju ili da daje doktorske diplome kome i kako želi, uprkos tome što je vlasnik univerziteta. Čak ni vlasnik autobuske kompanije ne može da menja rutu oko koje se obavezao sa davaocem koncesije, pa putnike iz Ripnja da prevozi preko Niša jer mu tamo živi tetka. U medijskoj oblasti postoje javnoservisne obaveze za sve medije bez obzira na njihovu vlasničku strukturu. Talasi komercijalizacije i bahatog ponašanja vlasnika medija su zapljuskivali mnogo pre Srbije i druge zemlje, ali je stvar u tome da društva imaju instrumente da odbrane instituciju koja je društveno važna.

Doktrina o društvenoj odgovornosti štampe nije nastala u komunizmu nego posle Drugog svetskog rata u Americi kada je upravo kao odgovor na snažnu komercijalizaciju i monopolske tendencije, Komisija za slobodu štampe zaključila da štampa nije odgovorna kada deluje samo u vlastitom komercijalnom interesu. Prevedeno na ovaj slučaj – naravno da vlasnici korporacije mogu da utiču na to kakva će biti njihova poslovna politika i proizvodni program, ali su njihova prava u novinarskoj – profesionalnoj sferi ograničena. Ako se sećate kada je ovde dolazio WAZ, to je bila prva velika strana investicija u štampane medije, oni su upravo inaugurisali model – vlasnici se ne mešaju u uređivačku politiku, to je u nadležnosti uredničkog tima a njihove kompetencije su poslovne. I to je proces do koga je u ovom trenutku medijska evolucija došla u svetu – da mediji imaju obavezu prema javnosti zbog čega je zauzvrat medijska autonomija i ustavom zaštićena. Mediji nisu proglašeni za Četvrti stub demokratije niti imaju visoku autonomiju i razne povlastice zato što svojim vlasnicima donose novac, nego zato što obavljaju važnu društvenu ulogu.

Paralelno sa nestajanjem polemičkih emisija imamo cvetanje tabloida i njihovih kampanja, i sve se pravda tržištem.

Zatvaranje javnog prostora za debatu je istinski uznemirujuća činjenica. U komercijalnim main stream medijima faktički nemate emisiju u kojoj je moguća debata neistomišljenika, a jedna od glavnih uloga medija je da obezbedi prostor za različita mišljenja. Mediji imaju tri ključne uloge – jedna je da budu čuvari demokratije, odnosno, kontrolori vlasti – što znači da dovode one koji su nosioci javnih funkcija u priliku da polože račune i odgovornost za svoj rad. Druga je da obezbede brzo informacije koje su važne građanima za donošenje odluka i treća da prikažu raspon različitih mišljenja o kontroverznim temama u društvu. Nestankom debatnih emisija mediji su ispražnjeni od ovih sadržaja, u jednoj važnoj dimenziji za demokratiju pojavilo se prazno mesto. A da li će mediji  biti dobri proizvođači reklama i donosioci profita svojim vlasnicima to je za javnost nevažno.

Da li smo svesni posledica upražnjavanja tog prostora? Nekada su zbog medija održavane velike demonstracije, sada imamo peticije sa hiljadu potpisa i 500 prisutnih na uličnom Utisku nedelje.

Ima za to puno razloga. Ovdašnja istorija slobode štampe je vrlo kratka, a uz to smo 2000. vrlo razmaženo pomislili da je ta bitka dobijena odlaskom Miloševića. Društvo nije pokazalo veliki napor da sačuva ono što su izvojevane medijske slobode devedesetih. Veoma važno pitanje za medijske istraživače u ovom delu Balkana jeste kako su nezavisni mediji preživeli diktaturu a neće preživeti u demokratiji. To je pitanje na koje mi moramo da odgovorimo, EU se neće baviti njime.

U nedelju uveče videli smo kako izgleda naprednjačko shvatanje javnosti i TV debate, pošto je Teška reč pobedila Utisak nedelje. Na televiziji koja je osnovana i nastavlja da širi besmisao, „debata neistomišljenika“ je prilika da premijer još jednom nesmetano dva sata lamentira “O, narode moj”, novinar ga povremeno prekine da bi rekao „tako je, gospodine predsedniče“ a blede senke dvojice nekada aktivnih učesnika javnih debata pristaju da u tome budu studijski dekor. Naličje ove pobede je teški gubitak ovdašnje javnosti. 

Danas se govori o autocenzuri kao glavnom problemu.

To što je autocenzura danas glavni medijski problem vrlo slikovito govori o uspehu ovdašnje prve demokratske decenije. To je u stvari  kombinovani minuli rad nedemokratskih 90-ih i haotične i zakasnele tranzicije 2000-ih. Novinarima se čini da je nada nestala, jer je posle pada autokratskog režima demokratska vlast pokazala da se podjednako efikasno mediji mogu kontrolisati i komercijalnim pritiscima. Sadašnja vlast koristi oba instrumenta istovremeno i prema potrebi i zato se mnogima čini da je situacija bezizlazna. Egzemplarnim pritiskom novinari su primili poruku „nemate šta da pokušavate, bolje je da sami uradite ono što se mora“. Tako je novinarski rad umesto normalnog profesionalnog postao opet zavisan od hrabrosti i slobode, a to nije dobro. Veliki mediji će uskoro shvatiti da je poverenje čitalaca njihova jedina vrednost. Kada se s njom igraju gube svakako. Autocenzura u medijima ima isti koren kao i apatija u društvu – gde god pogledate u ovoj zemlji ništa ne pulsira, svi deluju umorno, potrošeno a ideje, kreativnost i entuzijazam odavde se proteruju.

NIN, 16.10.2014.

Peščanik.net, 16.10.2014.

SLOBODA MEDIJA