
Dragi prijatelji naše voljene prijateljice,
Danima slušam o Goranki kao hroničarki zajedničke prošlosti koja je vizuelno oblikovala naše sećanje na divne i strašne trenutke u njoj. Ne umem da bez patetike, kako bi to ona rekla, kažem da ona nije mislila na istoriju kada je radila.
Uvek je samo slikala, hrabro, pametno i iskreno.
Isto tako se ponašala, govorila i živela. Škrto je koristila reči a uspevala da nepogrešivo kaže suštinu. Divila sam se kako je jasno videla i imenovala stvari. Zato je valjda i umela da tako dobro vidi kamerom. Zato su i portreti ljudi koje je slikala tako fantastični.
Oko svega se jako trudila i retko je stvari slikala u letu. Čak i njene dugo režirane fotografije deluju iskreno i sasvim spontano.
To ih je i činilo neobičnim novinskim fotografijama.
Ko bi rekao da će izrazito umetnička sklonost i raskošni talenat tako lako da se smesti na stranice novina. U efemerni svet za jedan dan unela je artizam, a u njemu nalazila kontekst za mnoge svoje umetničke radove.
Volela je da radi za novine male, velike, alternativne, muzičke, mejnstrim. Malo je onih dobrih u kojima njene fotografije nisu objavljivane. Medijsku istoriju obeležila je višestruko. Devedesetih, kada je trebalo praviti nove medije, bila je u herojskom timu koji je pokrenuo Vreme, a posle 2000. godine u starim medijima koji su popravljali svoj izgubljeni ugled: u Politici i RTS-u.
O fotografiji je i predavala, godinama na Fakultetu političkih nauka, pa na Fakultetu za medije i komunikacije. Znam da su je studenti voleli, divili joj se i trpeli stroge kritike s najvećim uvažavanjem. Njen profesionalni autoritet i ugled nisu imali granica. Na mladi svet prenosila je svoj entuzijazam. Dokumentarni i istraživački rad u foto novinarstvu oblikovala je tako da su im to bili izazovi i radost a ne školska obaveza.
Sve svoje fotografske živote, umetnički, novinarski, pedagoški, kao i svestrana interesovanja, vezivala je u umetnost svakodnevnog života. U običnom i prolaznom videla bi bitno i jedinstvenim, neponovljivim rukopisom ispisala ono što smo živeli svi.
Radila je neumorno. Slikala je, objavljivala i izlagala širom Srbije i Jugoslavije i u svim velikim umetničkim i društvenim kretanjima: u muzičkom novom talasu kojim se proslavila, pre toga u feminističkom drugom talasu dok se pionirski začinjao u tadašnjim socijalističkim zemljama, a kasnije u slobodarskim građanskim i antiratnim pokretima. Jedna je od retkih fotografkinja koja nije slikala ratove 90-ih ali nam je ostavila ikoničke fotografije antiratnih akcija, građanskih pobuna i ličnog otpora protiv rata. Mnoge od tih fotografija su jedina i važna svedočanstva o ratnom vremenu ispričana kroz građanski aktivizam i solidarnost. Sa rok estetike lako se prebacila na teren na kome se tada oblikovalo kolektivno dostojanstvo.
U ljudima je lako videla ono što ih određuje. Sa jednakim poštovanjem slikala je javne ličnosti, slučajne učesnike, znane i neznane. Na njenim fotografijama svi imaju „ono nešto“. Družila se lako, sa svima, i humorom i šarmom prikrivala koliko je zahtevna i stroga. Volela je i pazila ljude i brižno negovala svoja prijateljstva. Mnogim prijateljima je ovekovečila važne privatne trenutke, u njihovim kućama bila je kao u svojoj.
Mi smo bile nove prijateljice, znale smo se 30+ godina iz novinarskog sveta, a nešto kraće od toga i kao drugarice iz Bloka. Znala sam uvek da imam izuzetnu privilegiju zato što je baš ona zabeležila Milin polazak u školu ili naše redovne familijarne odlaske na izbore, Goranka i Vlado, Mila i ja, od kada smo naše dve, tada već malobrojnije porodice, povezale ovim „roditelji i deca“ ritualom.
Ovih dana o Goranki s razlogom svi govore sa najvećim poštovanjem. I u ovom duboko podeljenom svetu svi se slažu oko njenog talenta i ljudske divote. Odavno već znaju da će je njena umetnost i fotografije nadživeti i da je zauzela važno mesto u kulturnoj i umetničkoj istoriji Srbije i Jugoslavije.
Kao i mesto u srcima prijatelja koji ćemo je voleti dok god i gde god nas ima.
Peščanik.net, 13.01.2025.
Srodni link: Goranka Matić (1949 – 2025)