Ulica Maršala Tita, Sarajevo

Ulica Maršala Tita, Sarajevo

Razmišljam o odlasku iz mog grada. Već neko vrijeme, kao vjerovatno i mnogi koji se nalaze u sličnoj situaciji. Nisam materijalno ugrožen, ne bih išao trbuhom za kruhom. Nema ni rata, bar ne oružanog. Ne tjera nas niko. Pa ipak, moja porodica i ja se ne osjećamo više dobrodošlim u svom gradu gdje smo rođeni. Ovaj grad više nema šta da nam ponudi. Sredina nas, zbog grozne potrebe da se sve nacionalno etiketira, označava kao miješani brak. Ja tu „miješanost“ mogu prihvatiti jedino u kontekstu da smo različitih polova, no očito je da se na to ne misli. Ta jezička konstrukcija – miješani brak – koja nekome ne znači ništa, a drugima znači i opisuje mnogo, u skorijoj istoriji Bosne i Hercegovine iznimno je mnogo eksploatisana na razne, uglavnom negativne načine. U bivšoj državi izrazito poticani, kao temelj bratstva i jedinstva naroda i narodnosti, vrlo brzo po početku ratova postali su možda i najneprihvatljivija socijalna kategorija. Djeca iz takvih brakova pogotovo. To su ljudi koji nemaju „svojih“, pa ih samim tim i svi ostali, koji su „svoji“, odbacuju. Zato ne čudi činjenica da je ljudi iz te socijalne kategorije mnogo otišlo sa prostora bivše Jugoslavije, iz Bosne i Hercegovine možda i najviše, jer ih je tamo najviše i bilo. A pošto su i sve vlasti u BiH od 1992. pa na ovamo bile uglavnom nacionalističke, i one su se potrudile da takvim ljudima dodatno ogade život i na „lijep način“ objasne da im je bolje da odu. Jer sa takvima nikad nisu na čisto. Niti znaju za koga će glasati, niti se na njih mogu osloniti. Početkom i tokom rata, par tada visoko pozicioniranih bošnjačkih zvaničnika, djecu iz miješanih brakova javno je deklarisalo kao genetski otpad. Imali su čak i neko nesuvislo „naučno“ tumačenje kao temelj, što je sve to zajedno činilo još morbidnijim. Iza rata, predstavnici islamske zajednice su se u par navrata osvrtali na „one koji su vaspitavani u ateizmu“, što se u najvećem broju slučajeva odnosi upravo na one koji dolaze iz sredina u kojima se više nacija/vjera nalaze u istoj porodici, ili na one koji tome nisu pridavali nikakav poseban značaj. Nedavno je zamjenik reisa, u intervjuu koji je dao Avazu povodom Bajrama, takve okarakterisao kao najopasnije neprijatelje. Moram priznati da je prilično poseban osjećaj pročitati u najtiražnijim dnevnim novinama da sam preko noći postao nekome neprijatelj iako sam se tu rodio, živio i preživio. Naslov intervjua je bio (ako se dobro sjećam) „Bošnjaci su ponovo pod jarmom tiranije“, a ovaj dio o neprijateljima bio je izdvojen u poseban okvir. Uzme li se u obzir da većina onih koji čitaju Avaz čitaju samo naslove, eventualno podnaslove i uokvireni tekst, nije teško zaključiti šta se ovim htjelo postići, i kakav zaključak nametnuti. Ali, ima toga još.

Dobro je poznato da se religija, obrazovanje i kultura stalno prepliću i nadvladavaju jedna drugu. Taj magični trougao je nešto sa čim skoro svaki čovjek u nekoj fazi života dođe u kontakt. Neko manje, neko više. Na ovim prostorima, međusobne veze ove tri kategorije, a ponekad i sukobi, možda su i jači nego drugdje. Vrijeme naše prošlosti obilježeno kao „Titova Jugoslavija“ u neku ruku je bilo vrijeme kada su obrazovanje i kultura imale veći prioritet od religije. Ili, recimo da je religija imala manji uticaj na obrazovanje i kulturu. Danas, stvari su upravo preokrenute. Religija nadvladava, a ljudima koji u njoj ne mogu da se pronađu, ostaje vrlo malo toga drugog, pošto su obrazovanje i kultura u slobodnom padu (blago rečeno).

Jedan vrlo interesantan, i bolno egzaktan primjer nadmoći religije nad obrazovanjem su događanja oko (bivšeg) ministra obrazovanja Kantona Sarajevo Emira Suljagića. Za razliku od gotovo svih ostalih političara, on je rijedak primjerak koji je pokušao da uradi nešto sasvim konkretno za djecu koja dolaze iz porodica u kojima je vjera i vjerski identitet nešto što je stvar izbora a ne pravila. Htio je da ih učini ravnopravnim sa ostalima. Zato što nisu bila, ma koliko da se vlasti u Sarajevu deklarativno hvalile multi-etničkim karakterom grada i sveopštom tolerancijom. Hajka koja je podignuta nakon što je, sada već bivši ministar predmet vjeronauka postavio kao izborni, jer suština valjda i jeste u izboru, te ga izbacio iz prosjeka ocjena (kako oni koji ne idu na taj predmet ne bi bili oštećeni), nezapamćena je. Vjerski krugovi, predvođeni islamskom zajednicom, mada su se uključili i predstavnici drugih „konstitutivnih“ religija, prijetili su svim i svačim. Dotakli su se naravno i Srebrenice, jer toga se moraju dohvatiti kad god im nedostaje normalnih argumenata za bilo šta. Ova zastrašujuća kampanja, pored toga što je priču dovela u kontekst genocida u Srebrenici, što je van pameti, zapravo je i temeljena na potpunoj izmišljotini. Tvrdili su naime da ministar želi da ukine vjeronauku, o čemu uopšte nije bilo riječi. I danas je moguće pronaći sve tekstove iz tog doba i vidjeti da ne postoji niti jedan dokument, izjava ili bilo šta drugo što je došlo iz Ministarstva obrazovanja, a što se odnosilo na ukidanje vjeronauke. Želja je samo bila da se vjeronauka postavi tamo gdje joj je i mjesto – na izbor svakome ko želi da je uči, ali i kao pravo svima koji to ne žele, da zbog toga ne budu diskriminisani. I pored neviđeno brutalnih napada, ministar je ostao pri svom, i dao ostavku (prvi put). Tada se moglo najbolje vidjeti koliko je zapravo usamljen u tome što je radio. Njegova stranka je nevoljko stala iza njega, Skupština Kantona donijela je nekakvu odluku koja je ublažavala ono što je ministar prvobitno donio, te nije prihvatila ostavku. 1:0 za religiju. Vjerujem da Suljagića, i pored zaista konkretnih rezultata koje je napravio, gotovo niko neće upamtiti po bilo čemu osim tog lažnog „ukidanja vjeronake“. A bilo je i drugih stvari koje je ministar napravio za obrazovanje, za vrlo kratko vrijeme, što najbolje pokazuje javna podrška prosvjetnih radnika koju je dobio nakon davanja druge i ovaj put neopozive ostavke. Ali nije ovo priča o tome.

Ovaj primjer samo vrlo jasno pokazuje koliko je religija premoćna nad obrazovanjem u današnjem Sarajevu. Takođe, ovo pokazuje i šta se dešava kada oni koji su „multi“ u multi-etničkom Sarajevu pokušaju zatražiti nešto za sebe, ili ih neko drugi u nečemu podrži i zastupa. Metak koji je Suljagiću upućen u pismu nije upućen samo njemu, nego svima onima koji su smatrali da je radio nešto što zaista donosi jednakopravnost, makar u segmentu obrazovanja maloljetnih osoba. I čak i kada bi se sam taj metak i mogao protumačiti kao pojedinačni gest nekog ekstremiste, kampanja i hajka kojoj je kroz medije bio izložen u prethodnim mjesecima to sigurno nije. Metak je samo logičan slijed takvih stvari što potvrđuju brojni primjeri iz regiona bivše Jugoslavije. Kada se dođe do toga da treba imati „multi“ u praksi, onda se povlači neoborivi argument većine. Ili anketiranja, što je još licemjernije. Kao, hajde da anketiramo djecu i roditelje pa da vidimo da li su oni zato da se ukine ocjenjivanje predmeta na kojem je inače prosjek ocjena iznad 4,5. I onda tako pokažu da je većina za vjeronauku. Pa naravno da jeste, kad je to postao najbolji način da se popravi prosjek ocjena. Garantujem da bi, kada bi se ista anketa sprovela na temu „da li želite da se ocjena iz matematike izbaci iz prosjeka ocjena“, broj onih koji bi to podržali bio još veći, nego broj ovih koji podržavaju ocjenjivanje vjeronauke. Pa ipak, takva bi anketa bila ocijenjena kao nerazumna (kao što i jeste).

Prevlast religije nad kulturom, takođe je vrlo vidljiva. U Sarajevu se džamije grade na svakom parčetu neiskorištene površine i to munjevitom brzinom. Prije nego me bilo ko unaprijed osudi da sam protiv džamija, odmah da kažem da nisam. Odrastao sam u gradu sa džamijama iz turskog doba i mnoge od njih izuzetno cijenim kao kulturno istorijske spomenike, ali i vjerske hramove. Ali poplava novoizgrađenih džamija, koje se vrlo teško mogu dovesti u vezu sa onim starima je vrlo indikativna. U isto vrijeme, zatvaraju se muzeji, umjetničke galerije, pozorišta odigraju tek poneku predstavu tokom mjeseca, a Sarajevska Filharmonija jedva održi jedan koncert mjesečno. Paralelno, manifestacije vjerskog karaktera bez problema napune Zetru, a kao vrhunac kulturnog dosega i promocije definiše se film Angeline Jolie. Institucije koje su u Sarajevu pred kolapsom ili su već zatvorene su upravo one institucije koje podržavaju kulturu, multietnički karakter grada, odnosno njegovu istoriju različitosti. Ne može se reći da su religijske zajednice direktno odgovorne za propast kulture, niti da su trebale da finansijski podržavaju institucije kulture. No, bez sumnje, privukle su „publiku“ na svoju stranu, što vremenom dovodi do osipanja kulturnih sadržaja druge vrste. Doda li se tome i iznimno loša podrška države kulturno-istorijskim institucijama, jasno je kuda to ide. Da bi se kultura kakva je postojala u Sarajevu ranije održala u životu pored tako jako izražene i sveprisutne religije, potrebna je vrlo jaka država. Bosna to danas na žalost nije.

Činjenice o propadanju kulture i obrazovanja se u medijima zadrže vrlo kratko, ako se uopšte i spomenu. Na te činjenice javno reaguje tek šačica ljudi koji uglavnom nemaju nikakvog uticaja. Na takve činjenice ne reaguje ni jedna vjerska zajednica, jer njima ne trebaju ni muzeji, ni galerije ni koncerti. Jer dobro znaju da oni koji posjećuju takva mjesta nisu baš pogodan materijal za obradu i indoktrinaciju.

Nakon 36 godina života u Sarajevu, smatrajući sebe osobom otvorenog uma, već neko vrijeme se pitam koliko još vremena treba proći pa da se u toj sprezi religije, kulture i obrazovanja ponovo desi preokret u odnosu snaga. I koliko još vremena treba proći pa da moje Sarajevo ponovo shvati šta zapravo znači multietničnost, različitost i prihvatanje drugih. Prije 20-ak godina, djelovalo je kao da je to svima jasno. Možda je i bilo onima kojih više u ovom gradu nema, zašto što su poginuli, umrli ili otišli. Današnjim građanima Sarajeva ta je ideja na žalost vrlo daleko od realne, iako su vjerujem gotovo svi spremni da se zakunu na multietnički karakter grada, bez razmišljanja o tome šta Sarajevo kao grad može da ponudi onima kojima religija nije na prvom mjestu. Deklarativna multietničnost je daleko licemjernija od toga da se jednostavno prizna da je Sarajevo grad sa većinskim muslimanskim stanovništvom, te da se u tom smislu i razvija odnosno funkcioniše. Nekad zaista smatram da bi to, za nas ostale, bilo i bolje. Jer u svakom društvu gdje postoji definisana većina, postoje definisane i manjine i njihova prava. Ovako, multietničnost na papiru zapravo dozvoljava većini da radi šta god hoće, a da se pritom bilo kakva manjina apsolutno marginalizuje.

Drugi problem su izrazito iskrivljeni kriteriji. Požalite li se danas na to da u Sarajevu onima koji nisu Bošnjaci i nije baš najbolje, i na ulici možete dobiti vrlo tipičan odgovor tipa „pa šta im fali, niko ih ne dira“. Tačno, ali i daleko od dovoljnog da bi se neko osjećao prijatno. Opsada koju je Sarajevo prošlo, te silna krv koja se slila ulicama ovog grada, učinila je da ljudi reaguju samo kada dođe do ugrožavanja života. Sve drugo, nije strašno. Ja sam preživio čitav rat u Sarajevu, i doživio mnoge ružne stvari bez ikakve vlastite krivice, pa ipak 17 godina iza rata ne mogu da se tješim rečenicom „dobro je, samo nek’ ne puca“. Želim vidjeti i da moj grad mene prihvata i želi kao svog građanina, te da ima šta da mi ponudi. I da se u svom gradu mogu osjećati kao građanin Evrope i svijeta, a ne samo i isključivo kao „ostali“ (kad već nisam pripadnik jednog od konstitutivnih naroda). Da bi se bilo ko u Sarajevu danas tako osjećao, potrebno je mnogo više od puke fizičke egzistencije.

Sarajevo, mart 2012.

Peščanik.net, 16.03.2012.

TEMA – SARAJEVO