Sa izložbe „Istorija policije u Srbiji“, foto: Peščanik
Sa izložbe „Istorija policije u Srbiji“, foto: Peščanik

Vlada Srbije je Skupštini uputila predlog Zakona o komunalnoj miliciji. O ovome nas nije obavestila predsednica Vlade (ona ima preča posla), niti ministar za lokalnu samoupravu, već državni službenik stalno zadužen za prljave zadatke – zamenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić. Neovlašćeni predlagač, generički lik naprednjačke vlasti, kaže da su izmene zakona potekle od Grada Beograda „kako bi komunalna milicija mogla da bude efikasnija u uvođenju komunalnog reda“. Ovakva konstatacija sadrži temeljno netačnu tvrdnju. Zakon se ne menja, već je predloženo usvajanje novog akta – koji sadrži niz spornih rešenja.

Ključna predložena novina bi omogućila da komunalna policija ubuduće bude formirana na teritoriji gradova i opština (a ne samo gradova). Tako bismo od tridesetak komunalnih službi došli do ukupnog mogućeg broja od 174. Kako se svrha komunalne policije navodno svodi na održavanje komunalnog reda i zaštite životne sredine, ne možemo da ne postavimo pitanje – da li nam je ovakva služba potrebna baš u svakoj opštini i gradu. Naročito ako imamo u vidu već ustanovljene lokalne upravne organe, javna preduzeća, inspekcije i redovnu policiju.

Predložene novine uključuju proširivanje ovlašćenja komunalne policije. Uvodi se mogućnost zaustavljanja i pregleda vozila i audio snimanje. Video nadzor će biti omogućen u svakom javnom prostoru (sadašnje rešenje dozvoljava video nadzor objekata), a obaveza obaveštavanja o snimanju se briše. Uz dosadašnja, već dovoljno kritikovana sredstva prinude – službenu palicu i sredstva za vezivanje – komunalna policija bi mogla da koristi i suzavac. Takođe bi vas mogla dovesti na informativni razgovor.

Policajci će, ako predlog bude usvojen, raditi u strožem hijerarhijskom režimu – svi će odgovarati lokalnom načelniku komunalne policije, koji bi mogao da izdaje obavezna uputstva u konkretnim predmetima, kao i da naloži postupanje policajaca bez uniforme, odnosno u civilu.

Zabrinutost dodatno raste ako uzmemo u obzir da predlog zakona ne postavlja nikakve granice u pogledu mogućeg broja zaposlenih. Važeći zakon to čini – moguće je zaposliti jednog komunalnog policajaca na pet hiljada stanovnika.

Vesić je netačno izvestio javnost da su „uvedeni stroži kriterijumi za zapošljavanje komunalnih milicionara“. Istina je da su uslovi za zapošljavanje u predlogu definisani na krajnje čudan način – provera psihofizičke sposobnosti isključivo se poverava Zavodu za zdravstvenu zaštitu MUP-a. Smetnja za zasnivanje radnog odnosa postaje krivično gonjenje i osuđivanost samo za dela koja se gone po službenoj dužnosti (a ne sva dela), dok smetnju više ne predstavlja raniji prestanak radnog odnosa u državnom organu zbog teže povrede dužnosti. Uvodi se neodređen pojam „bezbednosne provere“ koju može inicirati gradonačelnik ili načelnik komunalne policije, gde predmet provere zaposlenog mogu biti i njegovo „ponašanje, navike i sklonosti“. Dakle, umesto strožih kriterijuma dobili smo delom nedefinisane, delom institucionalno sužene i delom eliminisane kriterijume za zapošljavanje.

Međutim, prava „kvaka“ se nalazi u nastavku Vesićeve izjave. On kaže da će komunalni milicioneri koji već rade „morati da ispune nove uslove“, jer svi koji rade u komunalnoj miliciji „moraju da budu ljudi besprekorne prošlosti“. Kako novi uslovi nipošto neće biti ozbiljniji od važećih, jasno nam je da će se usvajanje novog zakona koristiti i za otpuštanje eventualno neposlušnih. Ne treba zaboraviti da je deo komunalnih policajaca zaposlen pre ustoličenja naprednjačke vlasti. Time će put formiranju lokalnih pretorijanskih gardi biti sasvim prokrčen.

Na kraju dolazi na red i ime novog organa – komunalna milicija. Navodno se neovlašćeni predlagač odlučio za ovaj naziv zbog nekakve (besmislene) odredbe Zakona o policiji kojim je ime policija „rezervisano“ za ministarstvo unutrašnjih poslova i ministarstvo odbrane. Međutim, u ovom tekstu sam i sama dosledno koristila izraz komunalna policija (izuzev u izjavama Vesića), iz najmanje dva razloga – novim zakonom bi se ovlašćenja „komunalnih milicionera“ približila, a ne udaljila od ovlašćenja policije. Neke od primera za ovu tvrdnju smo već naveli. Tome treba dodati i činjenicu da predlog zakona kontinuirano upućuje na shodnu primenu Zakona o policiji i podzakonskih akata iz oblasti unutrašnjih poslova.

Da je na delu stvaranje paralelnih policijskih struktura izletelo je i samom Vesiću. Rekao je da će novi organ doprineti „povećanoj bezbednosti svih građana“. Zaštita bezbednosti građana je posao policije, a ne organa koji se brine o komunalnom redu.

Uprkos tome što sistematsko urušavanje prava pod naletom anonimnih naprednjačkih normativnih hordi nije više vest, ne možemo da se ne zapitamo – čemu sve ovo? Nije li za opstanak na vlasti dovoljan čitav državni aparat: policija, vojska, BIA, Vlada, Predsednik, uzurpirane lokalne nadležnosti, sumnjivi izbori.

U strahu su zaista velike oči. Protesti protiv vršenja vlasti kakvo je na delu traju već šest meseci, i to ne samo u Beogradu. Logično bi bilo da se batinanje, snimanje, okruživanje vozilima i pendrečenje tokom protesta i lokalnih izbora uvede u legalne tokove. Ako je zakonito tući i maltretirati građane i demonstrante – šta još može da zameri nekolicina negativaca i protivnika progresa. Pritom, nije tajna da beogradska policija nije naročito saradljiva u maltretiranju protestanata. Pa ako vam ne valja policija – jednostavno je zamenite drugom i omasovite.

Zakon o komunalnoj miliciji će, ako bude usvojen, biti proizvod težnje da se nasilje legalizuje i uvede u redovne tokove. To se neće desiti zbog „zaštite građana od bahatosti svake vrste“, kako kaže Goran Vesić, jer uzroci rasplamsale bahatosti leže upravo u radu državnih organa i njihovih funkcionera. Ovo nije prvi pokušaj – sećamo se pokušaja usvajanja uredbe o pomoćnoj policiji i probnih balona o građanskim patrolama.

Izmorena javnost će u jednom trenutku popustiti i namera će biti sprovedena do kraja. Lokalni batinaši ne moraju da biju često i mnogo; dovoljno je da ta mogućnost bude prisutna. Time se lestvica vladavine strahom još jednom podiže. To ipak ne menja mnogo na stvari – jednog dana će ova epizoda biti upisana isključivo kao sraman pokušaj da jedna nelegitimna i nasilnička vlast sebi kupi još malo vremena.

Peščanik.net, 12.06.2019.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)