Foto: Miodrag Ćakić
Foto: Miodrag Ćakić

Deluje da pojedini članovi Vlade Srbije ne podnose najbolje najavu međunarodne istrage o izbornoj krađi. Podsetimo, Evropski parlament je pre nepunih mesec dana rezolucijom zahtevao nezavisnu međunarodnu istragu o izborima, koju bi sproveli međunarodni pravni stručnjaci i institucije. Opšte stanje predstavnika vlasti se zbog ovog zahteva naglo pogoršava baš ovih dana kada je opozicija u poseti izvršnim institucijama Evropske unije.

U najjaču groznicu pala je predsednica Vlade Ana Brnabić. Ona kaže da moguća istražno-kaznena ekspedicija (tako se kaže međunarodna istraga na radikalskom jeziku) gazi suverenitet Srbije, da je u pitanju de facto gašenje naših institucija, suspendovanje naših zakona, oduzimanje osnovnih ljudskih prava naših građana, da se radi o ukidanju države, suspenziji Narodne skupštine, a time i glasa naroda i suvereniteta pojedinca koji bira svoje predstavnike da odlučuju u njegovo ime.

Kao da su je zaposeli opozicioni dusi, Brnabić nikada nije bila bliža istini. Samo je potrebno da u svom smatranju reč „istražno-kaznena ekspedicija“ zameni rečima „Srpska napredna stranka“, te da simptomi koje je odlično opisala budu povezani sa njihovim stvarnim uzročnikom. Dakle ova stranka, a ne neka buduća i još uvek nepostojeća međunarodna istraga o Srbiji, oduzela je suverenitet građanima, suspendovala Ustav, sve zakone, institucije i osnovna prava.

Ali vratimo se konkretnim argumentima predsednice Vlade protiv međunarodne istrage. Brnabić je te argumente poslednjih dana neumorno ponavljala u medijima koje obilazi i oni bi se mogli svesti na a) međunarodna istraga je jednaka odricanju od suvereniteta i okupaciji i b) istraga nije moguća zbog zaštite privatnosti i podataka o ličnosti birača.

Kada bismo se vodili okupacionim i suverenističkim argumentom predsednice Vlade, zaključili bismo da je Srbija odavno pod okupacijom. Štaviše, okupacijom na koju je naprednjačka vlast sama pristala.

Naime, brojnim međunarodnim ugovorima Srbija se već obavezala na sprovođenje međunarodnih istraga, što uključuje čak i neposrednu, odnosno terensku istragu u Srbiji. Primera radi, Istanbulskom konvencijom,1 a koja je u Narodnoj skupštini potvrđena 2013. godine zahvaljujući naprednjačkој većini, u članu 68 se navodi da ekspertska grupa za primenu konvencije na osnovu pouzdanih informacija koje su joj na raspolaganju može članovima te grupe da naloži sprovođenje istrage. Uz pristanak članice konvencije, istraga može obuhvatiti i posetu na teritoriji te zemlje.

Gotovo identičan princip funkcionisanja međunarodne istrage vidimo i u Konvenciji protiv torture2 koja je potvrđena pre više od tri decenije, nezavisno od volje naprednjaka, koji su obaveze iz Konvencije nasledili. U članu 20 propisano je: ako kontrolno telo (Komitet) primi verodostojna obaveštenja da se tortura sistematski primenjuje na teritoriji države članice, može da zaduži jednog ili više svojih članova da pristupe poverljivoj istrazi koja može, uz saradnju države, predvideti i posetu teritoriji te države.

Kao što vidimo na ova dva primera – a ima ih još – suverene države širom sveta, a među njima i naša zemlja, prihvataju koncept međunarodne istrage u slučaju verodostojnih i pouzdanih informacija o ozbiljnom i/ili sistematskom kršenju prava. To je odavno postao standard koji se ne dovodi u pitanje, iako je poželjno da bude poslednji mehanizam zaštite. Takve istrage obuhvataju istražne radnje na teritoriji konkretne zemlje, ali uz pristanak i saradnju državnih organa. Međunarodni ugovori ustanovljavaju i sudsko-tužilački imunitet za članove istražnih misija, a obavezuju istražitelje da državu izveste o rezultatima istrage, sa jasnim preporukama.

Dakle, treba znati da se „problem“ pri sprovođenju potencijalne međunarodne istrage ne sastoji u primeni nepoznatog ili okupacionog pravnog mehanizma, kako to predstavlja predsednica Vlade. Suštinski se radi o nedostatku pristanka države Srbije da sarađuje sa međunarodnom istragom koju međunarodno pravo inače poznaje.

Zašto Srbija ne želi da sarađuje s međunarodnom istragom ako Vlada Srbije i državni organi nisu učestvovali u izbornoj krađi? To je jedino stvarno pitanje na koje mora da odgovori predsednica Vlade.

Kada je reč o drugom argumentu predsednice Vlade, da se međunarodnoj istrazi ne može omogućiti uvid u birački spisak zbog zaštite privatnosti, a posebno podataka o ličnosti, stvari su još nepovoljnije po Anu Brnabić. Ona tvrdi da bi međunarodna istraga suspendovala Zakon o zaštiti podataka o ličnosti time što bi misiji omogućila uvid u podatke poput imena i prezimena, prebivalištu i drugim podacima o ličnosti.

Zakon o zaštiti podataka o ličnosti bez izuzetka omogućava obradu podataka o ličnosti radi sprečavanja krivičnih dela, istrage i otkrivanja krivičnih dela, gonjenja učinilaca krivičnih dela, ili izvršenje krivičnih sankcija. Dakle, domaći zakon ne dozvoljava da zaštita podataka o ličnosti spreči utvrđivanje odgovornosti za učinjeno krivično delo (u konkretnom slučaju – krivično delo sastavljanja netačnog biračkog spiska). Da nije tako, niko nikada za ovo delo ne bi mogao da odgovara, jer tužilaštvo tobože ne bi smelo da ima pristup biračkom spisku (u Srbiji niko ne odgovara, ali ne iz razloga zaštite podataka, nego iz razloga zaštite izvršne vlasti).

Ana Brnabić sigurno zna, ili bi bar morala da zna da je važeći Zakon o zaštiti podataka o ličnosti usvojen 2018. godine (opet uveliko naprednjačko doba) i to prevashodno kako bi u ovaj zakon bila integrisana rešenja Opšte uredbe o zaštiti podataka o ličnosti Evropske unije. Stoga treba naglasiti da Uredba EU na istovetan način sa domaćim zakonom omogućava obradu podataka o ličnosti u svrhe sprovođenja istrage. Ta uredba u potpunosti bi obavezivala svakog člana neke buduće međunarodne istražne misije, što bi trebalo da umiri predsednicu Vlade – sve je po propisima.

Toliko o pravnim argumentima Ane Brnabić. Ona se tako uživela u svoje tobožnje razumevanje prava da je lekciju (kratka forma – na tviteru!) održala profesorki ustavnog prava i narodnoj poslanici Jeleni Jerinić. Predsednica Vlade se silno čudi što je Jerinić profesorka prava jer, eto – Brnabić misli da ona pojma nema, jer Jerinić tvrdi da zaštita podataka o ličnosti nije apsolutna. Upravo smo videli da nije, ali zašto bi to sprečilo Brnabić da tvrdi suprotno. U Srbiji se više ne odgovara ni za ubistvo, a za laž tek niko nije odgovarao.

Moram priznati da mi je, uprkos svemu, uzbudljivo da gledam izvršnu vlast koja se odjednom, u pokušaju da samu sebe zaštiti od krivičnog progona, krije iza prava. Ne možemo da vam dozvolimo međunarodnu istragu, kažu – prekršićemo neka važna pravila. Bilo bi smešno, da ne dolazi od ljudi koji su organizovali sistematsku, višemesečnu izbornu krađu. Međutim, to nemušto pozivanje na pravo ipak pokazuje da kada jedan čovek ili jedan režim pokušava sebe da brani od optužbe, on mora makar da pokuša da to učini pozivajući se na pravila. Evropskoj uniji ne može da se kaže – krali smo izbore, pa šta? Bar ne kada preti sankcijama.

Na još nešto mora da odgovori Ana Brnabić, pored onog o razlozima za izostanak pristanka za dolazak međunarodne istrage. Zbog čega nadležna javna tužilaštva nisu pokrenula nijedan krivični postupak za utvrđivanje odgovornosti za učinjena krivična dela protiv izbornih prava? Kako je moguće da zbog izostanka postupanja nije pokrenut postupak za razrešenje Vrhovne javne tužiteljke čija smena je moguća u Narodnoj skupštini?

Kada bi na ova pitanja predsednica Vlade odgovorila elementarno iskreno i građanima i svetu bi bilo jasno da je u Srbiji u ovom trenutku jedino moguća, a posle tri meseca ćutanja domaćeg tužilaštva i jedino prihvatljiva ona istraga koja ima međunarodne i nezavisne atribute.

Peščanik.net, 27.02.2024.

Srodni linkovi:

Nadežda Milenković – Suspenzor

Dejan Ilić – Ni legalno, ni legitimno, ni suvereno


________________

  1. Pun naziv: Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
  2. Pun naziv: Zakon o ratifikaciji Konvencije protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka.
The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)