Fotografije čitalaca, Damir Romanov

Fotografije čitalaca, Damir Romanov

Šta se dobije kad se udruže birokratija i reklamokratija?

Srbija.

Da je živ, Maks Veber imao bi što-šta da doda, a mnogo toga i da promeni u svojoj teoriji birokratije, posmatrajući državu koju inače vodi njegov veliki fan, naš premijer. Ovako, ostaje mu samo da se prevrće u grobu. Mislim Veber.

A birokratija postaje sve življi problem Srbije.

Raste – sve brojnija, sve moćnija, sve nesposobnija, sve skuplja, sve nekompetentnija…

Po državnim nadleštvima, institucijama, agencijama, službama, zavodima, fondovima, opštinama, upravama, sekretarijatima… sedi sve više ljudi tu natrpanih posle pobede na izborima neke od političkih partija koje su imale sreću da uđu u vladajuću koaliciju. “Rade” za 20.000 dinara sigurne plate, ali je problem što i to ne zarade.

U lokalnoj poreskoj upravi jedne centralne beogradske opštine nijedna od “taze” primljenih službenica ne zna da odgovori ni na jedno prosto pitanje bilo kog klijenta i za svaki odgovor mora da zove šeficu, koja služi samo tome da objašnjava ono što svaki poreski činovnik mora da zna.

U jednom važnom republičkom Zavodu, od čijeg efikasnog i stručnog rada zavise stotine hiljada građana i poslovnih investitora, nemoguće je van šaltera na kojima sede službenice bez stručnog znanja dobiti detaljniju informaciju i probiti se do šefova, jer po hodnicima sede namrgođeni “bodi gardovi” (obezbeđenje) koji strankama ne dozvoljavaju pristup kancelarijama.

U jednom Fondu koji rešava egzistencijalne sudbine građana, procedure i papirologija traju “do penzije”.

Nema građanina, nema preduzetnika, nema investitora… koji se nije suočio s osionom, nezainteresovanom i nekompetentnom birokratijom na svakom nivou vlasti u Srbiji.

Nešto na tu temu imao je da kaže i Zaštitnik građana u svom godišnjem izveštaju za 2014. I to što je rekao, pored još nekih njegovih ocena, izazvalo je neviđenu buku i bes jurišnika vladajuće partije.

Jer je pogodio u – srce sistema.

Na osnovu pritužbi i žalbi koje su stigle na adresu Ombudsmana, svakom drugom građaninu Srbije najviše je smetala – spora, neefikasna i samovoljna administracija. Od 4.310 do sada rešenih pritužbi u 2014. čak 2.057 (47,73 odsto) odnosilo se na povredu prava na elementarno zakonit rad, na zaštitu od ćutanja adminstracije i na korektno i efikasno postupanje organa. “Građani se žale na besmislene procedure, zbog odgovora administracije na koje čekaju mesecima, godinama, na rešenja bez obrazloženja”, rekao je Zaštitnik građana na nedavnoj tribini Pravnog fakulteta u Nišu.

Naš premijer često citira Maksa Vebera, pa neka i meni bude dozvoljeno da ga parafraziram (mislim na Vebera). On je, između ostalog, tvrdio da birokratiju krase ekspertsko znanje, stručnost i virtuoznost u obavljanju poslova, a kao osnovne pretpostavke njenog razvoja navodio je i porast opštih javnih poslova i rastuće potrebe za javnim redom.

Toliko o poređenju omiljenog Vebera i drastične prakse u Srbiji na temu birokratije.

Da se vratimo na dijagnozu srpskog Ombudsmana. On tvrdi da je građanima Srbije, kada se žale, uskraćeno pravo da se prvo obrate takozvanim nižim instancama vlasti. Budući da nemaju to pravo, oni odmah “trče” kod Zaštitnika građana.

On je još jednom podsetio na ono što svi znaju – administraciju su okupirale političke stranke, pa umesto kvalitetnih napreduju partijski kadrovi.
“Na šalterima” bahate i nekompetentne srpske birokratije ništa bolje od građana ne prolaze ni poslovni ljudi.

Vlast je za sebe imala puna usta hvale kad je promenila Zakon po kome svi gradovi i opštine u Srbiji od 1. marta moraju da uvedu objedinjenu proceduru izdavanja dozvola (jednošalterski sistem) sa rokom od najviše 28 dana, kako to predviđa novi Zakon o planiranju i izgradnji donet u decembru i svih 28 podzakonskih akata koji su usvojeni do 18. februara. To znači da sada privrednici i građani ne moraju više da idu od šaltera do šaltera kako bi prikupljali raznu dokumentaciju, već to za njih po službenoj dužnosti radi državna uprava.

Nepunih mesec dana kasnije, jedan od najvećih domaćih investitora mi se žalio da ima ozbiljnih problema u izgradnji stambenog i poslovnog prostora: “Evo, i dan danas nije donet Zakon o konverziji, a bez toga ne može da se gradi. Tačno je da izdaju dozvole za 28 dana, ali je problem što ne možeš da podneseš zahtev za gradnju. Ovde nije problem s procedurom pošto podneseš zahtev, nego u tome što ne možeš da podneseš zahtev, jer uglavnom nema urbanističkih uslova i sređene državne dokumentacije. Je l’ shvataš čoveče, to je zaluđivanje ovog jadnog, tužnog naroda“.

Bio je to domaći investitor i deo „žuči“ koju je prosuo na vlast može se (ako to nekome odgovara) pripisati njegovim političkim neslaganjima s aktuelnom vlašću.

Ali, ne lezi vraže.

U utorak (21. aprila) na isti način kao taj domaći investitor, na situaciju u Srbiji žali se i Ronald Zeliger, predsednik Nemačko-srpskog privrednog udruženja: „Nama su, na primer potrebna ispečatirana dokumenta, ali to dugo traje. Građevinska dozvola se dobija za 28 dana, ali su se pogoršali preduslovi; moramo mesecima da radimo na tome i tek kad to ispunimo možemo da podnesemo zahtev. Mi smo srpskoj vladi saopštili svoje nezadovoljstvo i probleme sa javnom upravom, ali se tu ništa ne menja. To nisu neki veliki problemi, nego jednostavni, ali se ne rešavaju. Reforme postoje ali su spore i ne donose rezultate brzinom kao što je to u nekim drugim zemljama“. (izvor: Tanjug)

Dakle, privrednici su jedinstveni u oceni da birokratija u Srbiji ne radi u korist reformi.

Srbija je, čini se, zaglavila sa reformama. Kao balvan na našem putu u svetlu (bogatu) budućnost preprečila se birokratija. Ona je, po tvrdnjama domaćih i stranih investitora, stavila klipove u „točkove“ naših reformi.

Nije to ništa neobično.

Nešto o tome već je pisao spominjani Maks Veber – da birokratija konstituiše svoj poseban interes nasuprot društvenom, zatvara se, odvaja od javnosti i teži tajnosti: „Posedovanje sredstava upravljanja postaje zamena za posedovanje sredstava za proizvodnju, kao osnova političke moći. Birokratija postaje svemoćna; čak su i apsolutni monarsi nemoćni pred njenom stručnošću i sposobnostima“.

Naš premijer, koji toliko voli da citira Vebera i njegovu protestantsku radnu etiku (u iskrenoj nameri da promeni radni moral sprskog naroda), mogao bi da se sada s istim žarom obruši i na drugi omiljen Veberov fenomen – birokratiju.

A ne da samo napadnom reklamokratijom o svakodnevnim reformskim uspesima pokušava da sakrije mračnu stranu srpske birokratije.

Peščanik.net, 22.04.2015.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Preko crte

Dejan Ilić – Koja istina?

Bojan Gavrilović – Mrak u podne

Mijat Lakićević – No pasaran

Miroslav Hadžić – Javno satiranje

Mario Reljanović – Zaštita za Zaštitnika

Nadežda Milenković – Zapeta, kao zapeta puška

Tatjana Paunović – Dan mrmota

VIDEO – Državni neprijatelj br. 1

Rastislav Dinić – Koliko koštaju jednaka prava

Mijat Lakićević: Kud plovi ovaj brod – Godinu dana Vlade

Vesna Pešić – Ombudsman na kori od banane

Dejan Ilić – Laž urla Srbijom

Saša Đorđević – Dvostruki standardi

VIDEO – Topli zec za ombudsmana