Sve je počelo septembra 2004, kada su na brdsko-planinsku premijeru filma Život je čudo Emira Kusturice došli svi koji su nešto značili u Srbiji: Boris Tadić, Vojislav Koštunica, Dragan Jočić, Matija Bećković, Dušan Kovačević… I prevalili gotovo 200 kilometara, iako su četiri dana kasnije mogli da pogledaju isti film u beogradskom Sava centru.

Kusturici se svideo lokalitet na kojem je snimao film i tu je kupio brvnaru. Za potrebe snimanja filma izgrađena je železnička stanica Golubići i etno selo Drvengrad. Onda je januara 2005. vladika Hrizostom na brdu Mećavniku osveštao drvenu crkvu čiji su ktitori Kusturica i njegova supruga Maja.

Ministarstvo za zaštitu životne sredine, koje je personificirao Aleksandar Popović, potpredsednik DSS, odlučilo je da zaštiti Mokru Goru, pa je uredbom Vlade Srbije Mokra Gora proglašena Parkom prirode. Kusturica je postao direktor Parka, a za počasnog građanina Užica je izabran „zbog svega što je uradio i namerava da uradi u užičkom selu Mokra Gora“.

Kada je londonska kompanija European Nickel uz dozvolu Ministarstva rudarstva i energetike počela da istražuje nalazišta fero-nikla na području Mokre Gore i iz istraživanja izuzela desetak kvadratnih kilometara oko Šarganske osmice i etno sela, Kusturica je izjavio za Reuters: “Svim sredstvima ćemo odbraniti ovo devičansko zemljište od onih koji bi da unište prirodu, pokupe pare i pobegnu”. Izveštač britanske agencije je saznao da meštani neće dozvoliti eksploataciju rude. Britanci su hteli da do 2010. ulože 100 miliona evra i zaposle 500 ljudi.

U januaru 2008. Kusturica se ispovedio američkom nedeljniku Variety koji izveštava iz industrije zabave: “S obzirom na to da imam problem sa demokratijom, uvek se šalim i kažem da hoću da budem gradonačelnik koji bira svoje građane ”.

Park prirode je 2008. odlukom vlade proširen sa 3.700 na 10.800 hektara, dobio je ime Šargan – Mokra Gora i spojen sa Nacionalnim parkom Tara koji postoji od 1981. Tim potezom su drastično promenjeni imovinsko-pravni odnosi na 7.100 hektara. Vlasnik parcele koja pripada Nacionalnom parku ne može parcelu prodati, na njoj graditi, ne može je obrađivati. Nataša Mićić, potpredsednica LDP-a izjavila je 26. decembra 2008. za Večernje novosti da je “proširenjem Parka prirode Vlada Srbije prekršila član 58. Ustava koji garantuje pravo imovine. Istovremeno, Ustav određuje da ovo pravo može biti ograničeno samo na osnovu zakona, dakle ne uredbama, kao i pravo na pravičnu naknadu u slučaju ograničenja tog prava. I ne samo to, Vlada je ovim uredbama pored neustavnih prava svojine, omogućila čak i neustavna policijska i urbanistička ovlašćenja koja uživa vlasnik Drvengrada. Na ovaj način je jedan pojedinac stavljen iznad pravnog poretka”.

Država je dozvolila Kusturici da „osnuje vlastiti 16-člani odred rendžera kojim zapovijeda njegov 29-ogodišnji sin Stribor“, izvestio je zagrebački Nacional 22. septembra prošle godine.

“Park prirode je jedan od retkih projekata u državi koji je uživao opšti konsenzus i iza koga su stali ljudi kao što su Tadić, Koštunica, Dinkić”, opravdao se Kusturica u listu Press 19. septembra 2008, iako je pet dana ranije više od dvesta meštana četiri sela protestovalo u Domu kulture u Kremnima zbog odluke da se Park prirode proširi bez javne rasprave i saglasnosti grada Užica.

„Neko želi da od lepote naše prirode ostvari dobru zaradu, a da mi ovde u Kremnima ostanemo čobani. Nemojte da uzurpirate moju parcelu bez moje dozvole“, rekao je jedan Kremanac izveštaču Glasa javnosti. Drugi kaže da je interes Kusturice da ih drži u 19. veku, da se kupaju pod šljivom, a da on dovodi turiste da ih gledaju.

Milomir Stanojčić iz Bioske upozorio je da je proširenje Parka prirode repriza 1948. i 1974. godine „kada je država seljacima otimala zemlju, koze i žito“. Predsednik užičkih lovaca Boško Đurović pitao je: „Zašto bi naše brvnare narušile izgled Tare, a ne narušavaju je Kusturičini hoteli i skijališta“. Posle skupa u Domu kulture Kusturica je vratio titulu počasnog građanina Užica.

Kremanci pitaju ko Kusturici dozvoljava da im helikopterom nadleće imanja, plaši decu i stoku, i zašto se jedino kroz Mokru Goru, i nigde više u Srbiji, vozačima naplaćuje eko-taksa. Tarifu za korišćenje krajolika Nacionalnog parka utvrdila je Skupština Parka prirode. Najjeftinije je iznajmiti bicikl – 50 dinara, a najskuplje snimati filmove, jer to košta 8.900 dinara po započetom danu snimanja. Odluku je potpisao predsednik Skupštine Siniša Kovačević (dramski pisac, drama Đeneral Milan Nedić), koji je od juna 2008. funkcioner DSS, a bio je potpredsednik Narodne stranke Pravda, izdanka SPO.

Lane su iz Nacionalnog investicionog plana infrastrukturni projekti u Mokroj Gori dobili 2,7 miliona evra. Iako nosilac projekata nije opština Užice već Park prirode, opštinari će kada počne realizacija poslova iz budžeta morati da izvoje 30 odsto vrednosti investicija. Funkcionerka LDP-a, Užičanka, komentariše da je “njen grad dobio 2,5 puta manje novca iz NIP-a nego vlasnik Drvengrada. Druga davanja i ubiranje taksi koja se sada slivaju u privatno preduzeće i da ne pominjem. Osim toga, da bi izbegao plaćanje odnošenje smeća opštinskom komunalnom preduzeću, dao je sebi slobodu da napravi divlju deponiju u selu Kremna. Kakva ironija, divlja deponija u parku prirode”.

Čim je u februaru čuo da je austrijsko udruženje Četiri šape, iza koga stoji EU, ponudilo milion evra za izgradnju prihvatilišta za medvede u Srbiji, Kusturica je najavio da će se Božana, Kasandra i Seida vratiti u Srbiju, jer će do kraja godine biti izgrađen medveđi rezervat i azil u dolini Belog Rzava, između kanjona i brda koja dele Srbiju od Bosne, na oko 17 hektara. Tako će Kusturica proširiti latifundiju koju kontroliše na 10.817 hektara.

Udruženje Četiri šape je transportovalo u bugarski park za medvede tri mrke medvedice koje su u Požarevcu i Kruševcu izdržavale mečkare. U parku članice EU ove najveće evropske životinje ne moraju da zarađuju za hranu, imaju veterinare, bazene i jazbine, normalan zimski san i rezervu masti dok su hibernirani. Medvedice odvedene u Bugarsku su bile ili slepe, ili inficirane, ili izranavljene njuške. U Bugarskoj su im skinuli alke. Dobile su i nova imena, vajka se novinar Politike: “Tako je Božana postala Nastasja, Kasandra Milena, a Seida Marko nazvana je Seida”.

„Biće to ‘starački dom’ za mede“, objasnio je svoju viziju dobitnik Srebrnog medveda.

Inače, u životinjskom delu Kusturičinog opusa medved statira samo u filmu Život je čudo. “Jednom sam na francuskoj televiziji gledao prilog o medvedu koga je Skupština Francuske proglasila nepoželjnim i podsetilo me to pomalo na moju sudbinu. Zašao je taj medved po Pirinejima, oderao tridesetak štala, i proglašen je personom non grata. A zanimljivo je da je u Francusku stigao iz Slovenije. Em iz Slovenije, em persona non grata“, kaže Kusturica.

U Sloveniji ima 300 do 700 medveda koji dobro žive. Kako piše list The New York Times, za Sloveniju je izvoz medveda u evropske države koje žele da umnože medveđu populaciju ono što su za Japan bili tranzistori. Slovenija po medvedu zarađuje 7.500 evra. Uprkos izvozu, medveđa grupacija u Sloveniji se povećava, a za hranu ne moraju da prose po sokacima i mehanama.

U Srbiji je ostalo svega 53 medveđa primerka, iako lovostaj štiti mrkog medveda čitave godine. Od 2007. Biološki fakultet iz Beograda je pratio Miloja, medveda sa Tare. Crna metalna ogrlica sa odašiljačem signalizirala je da je Miloje čas u Srbiji, onda nestane u Crnoj Gori, pa se vrati na Taru, onda prepliva Drinu i ode u Bosnu. Poslednji put je lociran krajem 2008. u šumama između Vlasenice i Han-Pijeska. Od devet podvrsta evropskih mrkih medveda samo bosanski ima ime, prezime i srednje slovo: ursus arctos bosniensis. Bosna je 26. februara usvojila zakon o zaštiti i dobrobiti životinja, pa su Albanija i Srbija ostale jedine evropske zemlje koje ne štite životinje zakonom.

Peščanik.net, 19.03.2009.