Kako koji politički skandal zapljusne ovdašnju javnost, valjalo bi se uvek prisetiti onog sirotog japanskog ministra, koji je podneo ostavku pošto su ga novinari uhvatili kako drema. Tako nešto je, međutim, ovde nezamislivo. “Naši” političari su uvek u formi, orni za svakojaka iskušenja i nepodopštine, imaju pravi odgovor na svaku medijsku “provokaciju”. Dakle, uvek su budni i trezni, briga za narod je stimulativno sredstvo koje ih drži u permanentno mobilnom stanju, svesni svoje istorijske misije, besprekornosti i neprolaznosti, uvereni da bi se bez njih i njihovog usrećiteljskog elana i entuzijazma jadna Srbija za tili čas raspala po svim šavovima. A kad u toj dušebrižničkoj opsednutosti malo (mnogo) preteraju, pa tragovi njihovih svakodnevnih slaloma šalju i neke drugačije, neprijatnije poruke, uvek će se naći neko ko će ih, onako pokroviteljski, sve zarad zaštite sopstvene veličine i moralnog digniteta pred naletom spoljnih i unutrašnjih snaga destrukcije, prikriti ili prebrisati.

No, tragova je sve više, pa ih je sve teže i ukloniti. Količina političkih afera i skandala u međuvremenu se toliko uvećala da ih je sve napornije kontrolisati, usmeravati i obuzdavati kako ne bi prepravile Srbiju i – ne daj bože – u javnosti stvorile utisak o nadolazećem i nezaustavljivom moralnom bankrotu vladajuće politike. I najpovršniji registar svega onoga što se ispodešavalo, a pripada korpusu indikatora moralnog posrtanja, po nekima, pak, očiglednog survavanja, pokazaće koliko su “izabranici naroda” blizu ponovnog pretvaranja Srbije u poprište konzervativizma, palanačkog primitivizma, ksenofobije, vlastodržačkog egoizma, netrpeljivosti, podzemnih i prizemnih političkih igara, nameštaljki i manjih ili većih manipulacija. A koliko daleko od evropskih vrednosti, kojima, navodno, teže, još gore, od elementarnih normi ljudskog poštenja i dostojanstva. I osećanja bilo kakve odgovornosti za (ne)učinjeno, dabome!

U politici, kažu, nema morala, a, istini za volju, gospodari Srbije se svakodnevno marljivo i uporno trude da svoje podanike uvere da sve što se događa ima svoj razlog i pozadinu. Ništa, prema tome, nije slučajno. Ni to što su od 5.oktobra ostali samo tragovi, koji nam šapuću da se nešto nekad u ovoj zemlji važno desilo, što će za koji dan godišnjicu atentata na Zorana Đinđića obeležiti i oni koji su mu, posredno ili direktno, satanizujući ga i prepuštajući moćnoj Miloševićevoj zločinačkoj mašineriji, radili o glavi, što se Srbija naprosto davi u tragikomičnom pokušaju njene dnevne politike da nekim samo njoj razumljivim gemištom “starog” i “novog”, nađe volšebnu formulu kako da vlada, a da pritom nikome ne polaže račune. Nije slučajno ni što sećanje na ratove, etničke zločine, političke progone i ubistva, opštu pljačku bledi pred naletom dominantne ideološko-nacionalističke matrice da “istoriju valja prepustiti istoričarima”, ni što se zloslutna parola “Nož, žica, Srebrenica” uvek pojavi kadgod se “novomeseijanci” nađu u problemu kako da svetu i nama samima racionalno objasne zašto se srpska politika stalno i ciklično vraća svojim nacionalističkim izvorištima, aroganciji, nadmenosti i sklonosti ka samoizolaciji. Zašto je hronično razapeta između nespremnosti da se jedna pogubna politika iz bliske prošlosti na pravi način valorizuje i iz toga izvuku lekcije i spremnost da se sa tim teretom, dakle, obmanama, manipulacijama i pomirenjem koje, zapravo, amnestira zločince, pređe domaći prag i ode u svet. Održava se, na silu boga, privid da takva tehnologija ima prođu u Evropu, koja je, eto, u strahu da joj se Srbija iz 90-tih ne ponovi, spremna da njenoj političkoj oligarhiji progleda kroz prste, zažmuri na jedno ili oba oka. A sve se, opet, na kraju, vraća Srbiji kao bumerang, zaustavljenim evropskim integracijama na spoljnom, novim ideološkim metežom na domaćem terenu, gubljenjem prilike da se ova zemlja konačno iskobelja iz sopstvenog tamnog vilajeta.

Vlast je, nema sumnje, “zabrinuta” što joj je na desetine hiljada preduzeća pred finansijskim bankrotom. Čvrsta je u nameri da kupi socijalni mir političkom propagandnom kampanjom “Sačuvajmo radna mesta”, najavljuje “razvrgavanje sprege politike, pravosuđa i kriminala”. Simulirajući sopstveno “otrežnjenje” nakon što isterivanje pravde za pljačku i tajkunizaciju države, neproduktivnu privatizaciju nije dalo rezultate, ona kreće u novu ofanzivu, u kojoj će (moguće je) neki lopovi završiti iza rešetaka, ali će se strogo voditi računa da kampanja ne ode predaleko i ne zađe u centre, krugove i kanale uznapredovanog moralnog srozavanja, pre svega, političke garniture na vlasti i oko nje. Pojava, zaplet i rasplet čitavog arsenala afera i skandala, u režiji i sa glavnim akterima iz same vladajuće nomenklature, zapravo je najupečatljiviji pokazatelj gde je Srbija danas, koliko su merila moralne ispravnosti, u interpretaciji same vlasti, ogledalo njene nesposobnosti da valjano proceni štete sopstvene alavosti i gramzivosti i strateški promašenih političkih projekata (tiha rehabilitacija Miloševićeve politike kroz tzv. istorijsko pomirenje). Ujedno, da se ozbiljno suoči sa manirom političara na vlasti da su oni jedini, ekskluzivni prezenteri i tumači toga kako se moderni političar sme i mora ponašati.

Što će reći, ma šta ko mislio, ma koliko bio frapiran moralno nedopustivim ponašanjem najistaknutijih reprezenata vlasti, ministrima (spoljnih poslova) Vuku Jeremiću i (pravde) Snežani Malović neće zafaliti ni dlaka sa glave i oni neće, recimo, podneti ostavke ili biti smenjeni. Prvog, zbog nedolične, nediplomatske i arogatne komunikacije sa međunarodnim predstavnicima, posebno u okruženju, ali i velikih šteta koje je afera sa bekstvom Miladina Kovačevića iz SAD nanela Srbiji, eskiviranjem države da podrobnije ispita ulogu MIP i samog ministra u tome, dimenzije porodičnog, pajtaškog i stranačkog nepotizma u srpskoj diplomatskoj službi. Drugoj, zbog “sukoba interesa”, u kome je princip pravičnosti, skromnosti i poštenja zamenjen zgrtanjem para (u RIK) pod izgovorom da je “sve bilo po zakonu”. Onaj ko amnestira moralni sunovrat jednog ili drugog ministra, zapravo, najdirektnije ruši ne samo kredibilitet vlade (što ona i sama čini svakodnevno) već i države. Šta tek reći za trećeg vladinog funkcionera, ministra infrastrukture Milutina Mrkonjića, koji je izjavom kako je “Milošević heroj nad herojima” pod noge bacio sve što je od 5.oktobra koliko toliko dobro urađeno, a Tadića doveo u poziciju ili da i ovog puta ćutke pređe preko serije “gafova” koalicionih partnera ili da jasno stavi do znanja da se sa starim i kompromitovanim političarima ne može voditi nova politika. Ovo potonje je, kako nas iskustvo uči, manje verovatno, jer bi to značilo i neprijatno propitivanje SPS-ovskog primitivnog homofobičnog iživljavanja u Sava centru ili, pak, uvođenja političke cenzure u besedništvo u režiji Ministarstva prosvete Žarka Obradovića.

A potom je, po drugi put, na scenu stupila crkva. Najpre je “zaustavila” i relativizirala statut Vojodine, a pošto je shvatila da je Cvetkovićeva vlada slaba i neotporna na pritiske, oborila je (makar privremeno) i antidiskriminacioni zakon usred započete skupštinske procedure, čime je moralna (samo)diskreditacija i (samo)kompromitacija vlasti doživela vrhunac. A sama vlada jasno poručila da opšti moralni bankrot Srbije nije nikakva slučajnost.

 
Peščanik.net, 08.03.2009.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)