Sad kad se slučaj plakata ljetne škole Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru s motivom Starog mosta raspleo na način da znamo detalje i posljedice svega, a to su umjetna inteligencija i otkazivanje čitave ljetne škole na Sveučilištu zbog ozbiljnih prijetnji, preostaje samo da još jednom i uzaludno uputimo vapaj za normalnim životom.
Nije nitko, pa tako ni ja, naravno toliko naivan da može i pomisliti kako je moguće da se sve ratne traume i zločini pometu pod tepih. Uostalom, vidjeli smo da to nije moguće ni sa, sad već osam desetljeća udaljenim Drugim svjetskim ratom, a kamoli da to očekujemo s ovim koji još oblikuje svakodnevnicu i značajan dio građana ga se sjeća. Ali doista nije pretjerano očekivati da ljudi u Mostaru uključe promišljenost u poteze koje povlače, kao i svijest o onom drugom u tom istom gradu, ali i da nauče kontrolirati emocije.
Iako s jedne strane jeste razumljivo, posebno jer se pretvara u usvojeni obrazac ponašanja da jedno strašno nasilje i zločin generiraju njihov nastavak, ozbiljno je poražavajuće da ni nakon totalne destrukcije grada i nezamislivih zločina dobrom dijelu ljudi, čak i trideset godina nakon svega, prvi refleks nisu mir, prihvaćanje i suočavanje sa svim, nego želja za nastavkom ciklusa. Da stvar bude gora, sve se to događa u gradu koji je pozicioniran na idealnoj lokaciji, koji i ne poznaje jednonacionalnu situaciju i koji je toliko ispražnjen od ljudi, pa i prostran mimo urbaniziranih dijelova, da se na tom prostoru mogu smjestiti još barem četiri Mostara a da svima i dalje bude udobno.
Da se sad vratim na konkretan slučaj koji počinje grijehom propusta ljudi iz organizacije. I to dvostrukog propusta. Prvi se odnosi na to da kraj svih mostarskih dizajnera, pa i studenata Sveučilišta, odlučiš napraviti plakat preko umjetne inteligencije, što je jednako glupo, koliko je i odraz lijenosti, nebrige i otaljavanja preuzetog posla. Drugi se pak tiče elementarne inteligencije i osjećaja za kontekst i društvenu realnost u kojoj živiš. Kad si već dobio ilustraciju koju si dobio, sasvim nezavisno od toga što ona kao slijedi pogled prema jugu, na kojem se ne vide džamije koje su uzvodno, svejedno ti mora biti jasno da su one kule izmišljene i da će prva asocijacija među mostarskim Bošnjacima biti ta, „evo ih sada nakon što su srušili Stari most, brišu i džamije“. Tim prije što još na raznim javnim mjestima vise slike Mostara, naslikane od slikara-naivaca, na kojima upadljivo vidimo samo zapadni dio grada bez ijedne džamije. I onda kad dobiješ takvu ilustraciju, shvatiš u što bi se sve skupa moglo pretvoriti, pa ipak potražiš nekog mladog dizajnera da napravi plakat.
S druge strane, koliko god ljudi jesu stvarno istraumatizirani i politički frustrirani, ne mora svaka, pa i ovakva suštinski nebitna stvar, biti povod za retraumatizaciju, niti mora rezultirati histerijom, prijetnjama, pričama o nastavku UZP-a, o ponosu i opstanku i sl. Previše je toga u javnom prostoru i takva reakcija neće pomoći ničemu i nikome.
Nije to neka velika sreća, ali Mostar je već ozbiljno naučio živjeti u novoj stvarnosti koju je uspostavio rat i ne postoji način da ona bude drugačija dok se ne promijene društvena i politička svijest ljudi, ali i nacija u gradu.
I ja sam nekad iskreno mislio da je tu svijest moguće promijeniti ad hoc i velikim riječima, pa i nespornim činjenicama, apeliranjem na razum i elementarni moral. Međutim, vjerovati u takvo nešto je iluzorno. Ljudi će evoluirati u onom času u kojem će za tu evoluciju biti sami spremni. A to će se dogoditi puno kasnije nego što bi moglo, dok god emocije budu vladale političkim odnosima i javnim prostorom.
Oslobođenje, 09.02.2024.
Peščanik.net, 13.02.2024.
