Prošli vikend proveo sam u Beogradu, sudjelujući na javnoj tribini i internim raspravama povodom prvog koraka bitnog projekta uspostavljanja Muzeja 90-ih, a to je izložba nazvana “Lavirint 90-ih”, koja će u beogradskoj galeriji “Miljenko Dereta” biti otvorena do 14. srpnja, s idejom da se nakon Beograda preseli u Sarajevo, Zagreb i u ostale postjugoslavenske države.
I koliko god da sam se puta posljednjih godina, često i javno, pitao kolika je smislenost raznih projekata suočavanja s prošlošću, ideja s kojom su Dubravka Stojanović, Igor Štiks i Dejan Ubović inicijalno krenuli, izgledala je smislenije od mnogih stvari koje smo do sada radili. I to iz tri razloga. Prvi je što je doista došlo vrijeme da prestanemo stvarno živjeti devedesete u realnom vremenu i konačno ih muzealiziramo, što nas vodi do drugog razloga, a to je sveobuhvatno sagledavanje te epohe iz različitih konteksta, ali sa znanstvenim aparatom, koje do sada nismo imali. Konačno, treći razlog odnosi se na puki protok vremena, jer od devedesetih do sada prošlo je više od dvadeset godina, a od početka ratova i više od trideset, što znači da je odraslo već nekoliko generacija koje nemaju nikakvo stvarno iskustvo tih devedesetih, a kamoli iskustvo zajedničke države ili ideju o zajedničkom jugoslavenskom kontekstu i kulturnom prostoru, a često nemaju ni osnovne informacije o tom vremenu. Štoviše, ako je suditi po iskustvima dosadašnjih posjetitelja, izgleda da je upravo ta generacija najbrojnija i da je najvećem dijelu njih ovo prvi susret i s nekim činjenicama, a da ne govorimo o konceptualizaciji teme.
Dakle, bez obzira na to što je ovdje riječ tek o jednoj izložbi, i to onoj koja je jedva našla prostor u centru Beograda koji je želio prihvatiti izložbu tog sadržaja i poruka, ona je dio šire zamisli i zajedničkog rada regionalnih povjesničarki, povjesničara, novinara, umjetnika, građanskih aktivista i tehničkih znanstvenika, koji su najvećim dijelom već uvezani na čitavom nizu projekata, iz čega se postavlja pitanje što bi taj potencijalni fizički Muzej 90-ih donio.
Iz te perspektive gledajući, “Lavirint 90-ih” predstavlja zapravo pismo o namjerama ili osnovnu skicu onoga što bi trebalo funkcionirati u nekoj stalnoj postavci. I odmah treba reći da je ta skica sjajno postavljena, ponajprije samom idejom labirinta iz kojeg naizgled nema izlaza, što je npr. bila jedna od primjedbi Tvrtka Jakovine u traženju ključne poruke same izložbe, koja je izostala, ukoliko bezizlaznost ne prihvatimo kao odgovor.
Taj labirint nas vodi kroz devet cjelina, počevši od klasično namještenog socijalističkog stana, s beskrajnim kadrovima dnevnika i skupštinskih zasjedanja te čitavim nizom huškačkih govora. I od te cjeline koja je imenovana kao “dom”, nastavljaju se “simboli”, “obmane”, “nasilje”, “nepristajanje”, “tunel”, “1995.”, “noć” i “sreća”. Već i bez detaljnog ulaženja u svaku od cjelina, jasno je da je rat taj koji presudno obilježava izložbu, ali i same devedesete, no opet rat koji je praćen društvenim i političkim promjenama. S malo europskog i svjetskog konteksta, ali s osnovnim informacijama o onome što smo proživjeli.
Među efektnijima momentima izložbe mogu izdvojiti rumunjsku zastavu bez grba, kakva je vijorila za vrijeme demonstracija protiv Čaušeskua, kroz koju se vidi fotografija na kojoj Zvonimir Boban udara milicajca na neodigranom derbiju Dinama i Crvene zvezde, zatim izborne plakate iz najvećeg dijela jugoslavenskih republika, uključujući plakat s likom Željka Mitrovića, vlasnika Televizije Pink, na listi JUL-a, što je zbunilo i zabavilo mlađe posjetitelje iz Beograda, naslovnicu Feral Tribunea te srebrenički cvijet na plafonu jedne od prostorija.
I nema nikakve sumnje da bi svatko pronašao drugačije snažne momente ili bi na neki drugačiji način složio dijelove labirinta, što će se, uostalom, sigurno i dogoditi kad izložba napusti Beograd. No, s tim izmjenama i bez njih ostaje glavno pitanje koje su autori postavili, a na koje nemamo jednoznačan odgovor, a to je jesmo li izašli iz labirinta devedesetih. To pitanje, štoviše, postaje nikad aktualnije upravo u Bosni i Hercegovini.
A dodatno, ostaje i ono što je same autore izložbe iznenadilo, a to je razlika u percepciji, uzrokovana generacijskim jazom, tim prije što je u suštini osmišljena da se obraća onima koji osnovne informacije o ovom groznom desetljeću imaju.
Bilo kako bilo, nama koji se tog doba sjećaju, ostaje nada i nekakav trud da devedesete doista postanu muzejski eksponat, umjesto što i dalje kreiraju stvarni život.
Oslobođenje, 07.07.2023.
Peščanik.net, 08.07.2023.
