Huevelov strip o holocaustu u berlinskim školama

Nije, dakako, slucajno što se za SR Njemacku kaže da je šampion u “kulturi sjecanja”. Ova je zemlja, naime, nakon poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna clanova brojala Hitlerova zlocinacka NSDAP na kraju Drugog svjetskog rata), koja su potrajala više-manje sve do cuvenih “frankfurtskih procesa” zlikovcima iz Auschwitza, pa, možda, i sve do cuvenog klecanja Willy Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju.

Za razliku od te poslijeratne, krzmave i naredene denacifikacije, vec se cetiri decenije, dakle, ovdje sustavno podsjeca na vlastitu sramotu, na nacisticko vrijeme, na koje se pocinje hvatati patina zaborava, jer izumiru i neposredni pocinitelji i njihove žrtve.

Hocemo reci da se ovdje 40 i više godina u svim mogucim politickim i medijskim formama podsjeca na smedu sramotu, ali ne zato što su Nijemci mazohisti, nego to Nijemci rade iz uvjerenja i buducnosti svoje zemlje i svoje djece radi.

Pa, ipak, i usprkos svemu, tragovi smedih vremena su živahni u svijesti besprizornih. Kako bi tek bilo da se ništa ili manje cini može se pretposttviti. Uostalom, pogledajmo oko sebe i sve je odmah jasno.

Zbog takvog ovovremenog njemackog odnosa je jedan ovdašnji židovski intelektualac, Ralf Seligman mu je ime, autor je i knjige “Nijemci i njihov voda”, nedavno i predložio SR Njemacku za Nobelovu nagradu za mir…

Zbog takvog odnosa prema prošlosti (i buducnosti) je i cinjenicno SR Njemacka u posljednjoj deceniji postala zemlja s najbržom rastucom židovskom populacijom u svijetu. Procijenjuje se, naime, da trenutno u “zemlji holocausta” živi više od 200.000 Židova, obnovljene su sinagoge i u Muenchenu i u Berlinu, i posvuda, na sve strane se osnivaju židovske škole i društva, u “zemlji pocinitelja” ponovno pulsira i židovski život.

Pitamo se, pak, vec ovdje, jer sve ovo i pišemo zbog nas, kuda idu zemlje u kojima se i u školama i u udžbenicima i u medijima, cast izuzecima, i u skupštinskim dvoranama neprestano govore neistine o onoj malo daljoj, a pogotovo onoj malo bližoj prošlosti, u zemlji i zemljama u kojima su još uvijek fašisti samo oni drugi, o lopovluku da i ne govorimo? 

I posve otvoreno, zemlje koje rade sve suprotno nego što radi Njemacka, barem što se tice prevladavanja prošlosti, putuju za “Nirgendwo”, to jest za “Nikuda”, to jest nemaju buducnost… 


Esther u potrazi za istinom

Na ove redove nas je, naravno, opet inspirirao jedan ovdašnji fenomen, jer se u 15 izabranih berlinskih škola upravo ovih dana (od 11.02.) zapocelo s testiranjem stripa o holocaustu u redovitoj nastavi “Geschichte” (povijesti/historije/istorije) za ucenike od sedmog do desetog razreda, od onih problematicnih škola, s visokim udijelom stranaca, sve do elitnih gimnazija. Namjera je inicijatora da se istina o progonu i uništenju Židova u koncentracijskim logorima, o ratu i smrti, ponudi ucenicima u formi i formatu koji im je blizak. 

U pozadini ove inicijative je, u stvari, pokušaj pariranja prokletstvu zaborava, i nezainteresiranosti, jer je mladima ovdje dosta više i Hitlera i Goebbelsa, i subrace im, ali i prariranja neonacistickim nasrtajima baš na mlade uzraste putem muzickih i video formata. 

“Užas hoocausta u comic-formatu”, komentira se sa simpatijama ovaj pokušaj u prosvijecenim krugovima u cijeloj zemlji. “Comic” je ovdje, dakako, naziv za strip, a ne za komicno.

Testira se, zapravo, strip “Traganje” (“Die Suche”), nizozemskog autora Erica Huevela, ciji su izdavaci “Kuca Anne Frank” iz Amsterdama i berlinski “Centar Anne-Frank”. Uzgred receno, ukoliko ovaj pokušaj uspije, odnosno bude zanimljiv berlinskoj djeci, bit ce proširen i na druge dijelove zemlje, o cemu odlucuju, ipak, zasebne školske vlasti u 16 njemackih pokrajina …

Dakako da Huevelov strip nije prvi strip na temu holocausta. Cuveni židovski karikaturista Art Spiegelman je sa stripom “Miš” , u kojem su Židovi bili “miševi”, a nacisti “macke”, opremljen satiricnom fabulom, vec dobio Pulitzerovu nagradu 1992. godine. Ovdje u Njemackoj je, pak,   1989. godine izdavacka kuca “Carlsen-Verlag” – i to uz podršku savezne vlade – objavila Hitlerovu biografiju u stripu, autora Friedemann Bedürftiga i Dietera Kalenbacha, ali bez velikog odjeka. 

Dodajmo ovdje da se s Huevelovovim stripom, objavljenim pod nazivomm “Otkrice”, eksperimenta vec par godina (od 2005.) i u nekim nizozemskim školama, te da ga je u slobodnoj prodaji i na više jezika moguce kupiti u brojnim evropskim zemalja…

Strip ima, inace, tek 80 stranica i prica o židovskoj djevojcici Esther, koja je izmišljeni lik, ali satkan od slicnih sudbina i smješten u krutu nacisticku stvarnost od prije tri cetvrt stoljeca, u period nacisticke strahovlade, kada su njemacki nacisti i njihovi sateliti u svijetu pobili više od šest milijuna evropskih Židova, i ne samo njih. Esther, židovska djevojcica iz Nizozemske, traga s djedom i bakom za svojom familijom, pa biva jasno da se ovdje ne radi o Anni Frank, iako se radi i o njoj. Anna Frank je, kao što se znade, u dobi od 15 godina ubijena u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen…

U stripu se doticu  i kljucni momenti stvaranja i realizacije morbidne ideje holocausta, pocev od po zlu cuvene “kristalne noci” iz 1938. godine, koja se tako zove, kako bi ironicno kazao Gunther Grass u “Mojem stoljecu”, jer je te noci polupano mnogo židovskog stakla u Trecem carstvu, dok su u stvarnosti Židovima u toj noci s 09. na 10. novembra/studenog spaljene bogomolje, oduzete im firme, a ljudi su poceli putovati za Auschwitz i drugdje, za “Nirgendwo”/”Nigdjevo”/ “Nikuda”, u smrt.

Neizbježno se u stripu dotice, naravno, i cuvena “Wannsee-Konferenz”, nacisticka konferencija na berlinskom jezeru tog imena, na kojoj je skovan plan o istrebljenju Židova, to jest “konacnom riješenju židovskog pitanja”, kako su taj zlocin zvali nacisti.

No, moramo se ostaviti daljnjeg nabrajanja, u najkracem, slikom i rijecju se u Huevelovom stripu, pa ako i uprošceno kako to u stripu mora biti, pripovijeda o teško pojmljivoj kolicini patnje kroz koju su prošli Židovi tijekom 12.godišnje Hitlerove strahovlade i holocausta…


Šumadija hrče…

“Problem u posredovanju holocausta i nacional-socijalizma u školama”, kaže Thomas Heppener, direktor Centra Anne Frank u Berlinu, “je, s jedne strane, što ima sve manje ljudi koji iz prve ruke mogu ispricati ucenicima šta su doživjeli, a s druge, što profesori povijesti ne doticu svoje ucenike kada se radi o nacistickom vremenu”. On se pri tomu pozvao i na rezultate istraživanja provedenog nedavno u Bavarskoj, iz kojeg je proizišlo da su ucenici prezasiceni temama nacistickog vremena i holocausta, pa se iskljuce cim cuju rijec “Auschwitz”, slicno kao što su nekoc kod nas ucenici bili zatrpani pricama o NOB-u i partizanima.

Nastava, posebito predavanja u njemackim školama su isuviše preopterecena moraliziranjem, kaže Heppener, ” a zaboravlja se na razlike i paralele s današnjicom”. Po njegovom mišljenju, uspiela nastava bi se trebala pozabaviti “ne samo historijskim dogadajima, nego i pojedinim životnim pricama”.

Jer se i na osnovu provedenog istraživanja može zakljuciti da je “emocionalna pogodenost ucenika, kao i identifikacija sa žrtvama i dalje velika, iako se to javno ne pokazuje”, tako Heppeener. Zbog svega toga i jesu u ovom stripu glavni junaci mladi ljudi iz ovoga vremena…

Ma koliko sve izgledalo prosto i pojednostavljeno iza ovog projekta nije stajao samo vec pominjani nizozemski karikaturista Eric Huevel, nego i cijeli team  experata za holocaust, koji je satima razgovarao o svakoj pojedinacnoj slici u stripu. Oni su odredili u krajnjem i i detalje, kakvi su boje i vrste odjece logoraša, velicinu i oblik koncentracijskog logora, te druge detalje, recimo u svezi plinskih komora. Neke od scena u stripu su i doslovice rekonstruirane upecatljive fotografije iz nacistickog vremena.

Julia Franz iz berlinskog Centra Anne Frank, koja se ponajviše trudila oko ovog projekta, kaže, pak, da se ovdje i ne radi o stripu, nego o “grafickom romanu”, što pokazuje samo koliko joj je stalo do ovog projekta, jer je strip uvijek upravo to, ako je dobar…

Inace, u narednim mjesecima aktivisti i uposlenici “Centra Ane Frank” u Berlinu posjetit ce svih 15 srednjih škola, te razgovarati s ucenicima o tomu što im je ostalo u sjecanju iz “Traganja”. Cilj im je i ovim putom pobuditi interes medu ucenicima da se i dalje bave ovom temom.

Thomas Heppener i Julia Franz najavljuju, takoder, da ce se ova Huevelova sveska o holocaustu uskoro poceti testirati i u Poljskoj i u Madarskoj. Zemlje južno od Drave i Save nisu pominjali, ma koliko ih se sve ovo ticalo. Kod nas ove teme nisu, nažalost,  još na dnevnom redu.

Kumrovec hrce, rekao bi zaboravljeni Krleža, a bogme i Šumadiji nije mane …

 
Berlin,

Peščanik.net, 24.02.2008.