Najmoćniji ljudi na svijetu

Način komunikacije ruskog predsjednika Vladimira Putina sa javnošću upravo je suprotan onom Donalda Trampa: umjesto tvitova u 140-slovnim rafalima, on režira razrađene, brižljivo koreografisane predstave koje se protežu u nedogled. Putin ima jednu konferenciju za novinare godišnje i pojavljuje se u jednoj TV kontakt emisiji godišnje. Učesnici su probrani, teme prečišćene, a mnoga pitanja pripremljena unaprijed. Svaki od ovih događaja traje preko četiri sata i sadrži upečatljive dijelove koji sumiraju Putinovu trenutnu vlastitu viziju sebe u svijetu. On se nekad predstavlja kao spasioc zemlje na ivici katastrofe, nekad kao osvajač, nekad kao pobjednik. Ove godine, na konferenciji za novinare 23. decembra, predstavio se kao najmoćniji čovjek svijeta.

Evo transkripta unaprijed pripremljene Putinove razmjene s novinarom državnog medija (citiram obje strane detaljno upravo zato što je u pitanju prethodno napisan dijalog):

Novinar: Vladimire Vladimiroviču, svijet prolazi kroz globalnu transformaciju. Svjedoci smo izražavanja volje nacija putem glasanje protiv starih političkih koncepata i starih elita. Britanija je glasala za napuštanje EU, iako još uvijek ne znamo kako će se to odvijati. Mnogi kažu da je Tramp dobio zato što su ljudi između ostalog glasali protiv starih elita, protiv likova od kojih su već umorni. Da li ste vi i vaše kolege razgovarali o ovim promjenama? Kako će izgledati novi globalni poredak? Sjećate li se, na Generalnoj skupštini, na 70. godišnjicu Ujedinjenih nacija, rekli ste: “Zar ne vidite šta ste učinili?” Kuda smo se to zaputili? U ovom trenutku još uvijek smo u kontekstu one nekadašnje, povuci-potegni konfrontacije o tome čija je vojna sila jača. Tokom svoje poslednje konferencije za novinare, vaš još uvijek kolega Barak Obama izjavio je kako vas 37 procenata republikanaca voli i da se Ronald Regan najvjerovatnije prevrće u grobu zbog toga.

Putin: Šta ste rekli?

Novinar: 37 posto glasača Republikanske partije vas simpatiše.

Putin: Stvarno?

Novinar: Da, i kad bi to Ronald Regan mogao da zna, da bi se prevrnuo u grobu. Uzgred, mi kao vaši glasači smo veoma zadovoljni što imate takvu moć koja može stići i do Ronalda Regana. Naše zapadne kolege nam često govore da vi možete da manipulišete svijetom, da odabirate predsjednike po vašoj volji, da intervenišete na izborima gdje god to poželite. Kakav je osjećaj biti najmoćniji čovjek na svijetu?

Putin: Ja sam o ovom pitanju govorio u brojnim prilikama. Ali ako vi mislite da moram o tome još jednom, u redu, reći ću to opet. Sadašnja američka vlada i vođstvo Demokratske partije pokušavaju da za svoje promašaje okrive vanjske sile. Ja imam neka pitanja i nekoliko ideja s tim u vezi. Demokratska partija izgubila je ne samo predsjedničke izbore, već i izbore za Senat i Kongres, gdje republikanci imaju većinu. Pitam se je li i to moja zasluga. (Ovdje Putin priča šalu sa osvrtom na film iz sovjetske ere o nesrećnom studentu koji upada u nevolje i priznaje da je kriv i za stvari koje nije učini.) Ništa od toga nije tačno. Sve ovo je potvrda činjenice da se sadašnja američka administracija suočava sa sistemskim problemima. Govorio sam o tome ranije. Mislim da postoji jaz između elita i širokih masa, kako smo to govorili u sovjetska vremena, u pogledu onog šta je ispravno a šta pogrešno.

Činjenica da značajan dio recimo republikanskih glasača podržava ruskog predsjednika nije nešto za što sam ja zaslužan. Znate li šta ja mislim? Ja mislim da ogroman broj Amerikanaca dijeli naše ideje o tome kakv svijet treba da bude, šta treba da radimo, gdje se suočavamo sa zajedničkim opasnostima i problemima. Dobro je da postoje ljudi koji s nama dijele naše razumijevanje tradicionalnih vrijednosti, zato što je to dobar početak za građenje odnosa između dvije moćne države poput Rusije i SAD, na osnovi uzajamnog uvažavanja ljudi. Volio bih da ne izvlače imena svojih bivših lidera. Ja ne znam ko bi se prevrtao u grobu. Mislim da bi se Regan radovao pobjedi svoje stranke i bio sretan zbog novoizabranog predsjednika, koji ima dobro razumijevanje društvenog raspoloženja i koji je držeći se tog obrasca išao do samog kraja, čak i kada niko, osim vas i mene, nije vjerovao da će on pobijediti.

Tu je Putin prekinut aplauzom. Nakon pauze, on nastavlja kritikovati demokrate što ne znaju da budu časni gubitnici. U nastavku konferencije on odbacuje zaključke CIA-e da su ruske obavještajne službe uticale na američke izbore, tvrdeći (kao Donald Tramp) da haker može biti bilo ko uključujući nekog “ko to čini sa svog kreveta ili kauča”. Ali Putin pritom uživa u ideji da je “najmoćniji čovjek na svijetu”. U pravu je: nije važno da li su ruski hakeri bili odlučujući faktor na izborima – bitno je da mnogi vjeruju da jesu. Ako Amerika vidi Putina kao krajnjeg pobjednika predsjedničke trke, onda on to i jeste.

Putin je jasno stavio do znanja da rezultate američkih izbora vidi kao kraj borbe za dominaciju u svijetu – odatle osvrt na njegovo govor na Generalnoj skupštini UN iz septembra 2015. Tada je otputovao u Njujork da se oglasi u Ujedinjenim nacijama po prvi put nakon 10 godina. Ponudio je SAD nagodbu: Rusija će pomoći u Siriji ako američka vlada povuče svoju kritiku ruskih akcija u Ukrajini. Predsjednik Obama ignorisao je ovu ponudu, na što je Rusija odgovorila ulaskom u sirijski konflikt na strani Bashara al-Assada. Putin je zacrtao ruski angažman u Siriji kao bitku protiv svjetskog poretka u kojem dominira Amerika. To je bitka u kojoj je sebe vidio kao pobjednika osmog novembra, na dan održavanja američkih izbora.

Putin Trampovu pobjedu shvata kao trijumf određenog pogleda na svijet: “veliki broj Amerikanaca dijeli naše ideje o tome kako bi svijet trebao da izgleda”, pa čak i one o tome “šta je ispravno a šta pogrešno”. Fraza “tradicionalne vrijednosti” je ovdje ključna: instrumentalizacija nejasnih ideja o prošloj veličini je zajednička Putinu i Trampu. Putin pri tome nije ništa više promoter “tradicionalnih vrijednosti” nego što je to Tramp: ruski predsjednik je razveden, a mnogo prije nego se razveo, njegova romantična veza sa nekadašnjom gimnastičarkom, koja se danas bavi politikom i s kojom navodno ima djecu, bila je predmet tračeva. Priča o aferi potekla je iz Putinove novinarske redakcije koja se sastoji od jednog čovjeka (njega samog) – kao i priča o Putinovoj središnjoj ulozi u američkim izborima, koja može i ne mora biti istinita, ali to je ono što on želi da ljudi vjeruju. Putinov odnos prema ženama je zadivljujuće sličan Trampovom. Ruski predsjednik je jednom iskazao divljenje za bivšeg izraelskog predsjednika Moshea Katsava, osuđenog silovatelja. “Kakav je to moćan čovjek bio!” rekao je Putin 2006. “Silovao je deset žena! Nikada to ne bih očekivao od njega! Sve nas je iznenadio! I svi mu zavidimo!”

U posljednjih nekoliko godina Kremlj je zacrtao borbu za globalnu dominaciju kao sukob između “zapadne civilizacije” ukorijenjene u ideji ljudskih prava na jednoj strani, i “tradicionalnih vrijednosti civilizacije” na drugoj. Putinova kampanja za “tradicionalne vrijednosti” uključila je virulentnu antigej ofanzivu, uporan trud na podizanju stope rađanja u cilju spasavanja 145-milionske ruske nacije od izumiranja i, što je najvažnije, sistematsko diskreditovanje svake ideje u vezi sa savremenom zapadnom kulturom. Ovdje Putin vidi srodnu dušu u Trampu, u njegovoj političkoj nekorektnosti, njegovoj odbrani Božića od fiktivnih prijetnji. “Tradicionalne vrijednosti” postaje objedinjujući termin za imaginarnu prošlost – što usput objašnjava i Trampovu prirodnu simbiozu sa američkom hrišćanskom desnicom.

Putin je u ovom ratu proglasio pobjedu nad modernom kulturom, što mu daje za pravo da se nazove najmoćnijim čovjekom na svijetu. Ali naravno, takav opis najčešće se koristi u definiciji jednog drugog radnog mjesta – onog na koje je Tramp upravo izabran. Neko će pomisliti da kada imate dva čovjeka koji vjeruju da su najmoćniji na svijetu, to ne može izaći na dobro. U stvari, prvi znakovi nevolja su već tu.

Dvadeset drugog decembra, dan prije svoje konferencije za novinare, Putin je održao svoj godišnji sastanak sa vođstvom ruskog ministarstva odbrane. Između ostalog, pomenuo je i nuklearno naoružanje, koje je, kako kaže, bilo dobro održavano u 2016., što je pomoglo Rusiji da održi “strateški paritet”. Ovo je primijetan odmak od prošlogodišnje retorike, kada je uputio oružane snage da “obrate posebnu pažnju na naše strateške nuklearne snage”. Tramp je na ovo odgovorio preko Tvitera da “SAD moraju znatno ojačati i proširiti svoju nuklearnu moć“ – što je do sada neviđeno nagao zaokret u nuklearnoj politici.

Putin je tokom svoje konferencije za novinare prokomentarisao ovaj tvit. Bio je velikodušan, kao što samo najmoćniji čovjek na svijetu može biti. “Nema tu ničeg neobičnog”, slagao je. Nastavio je s objašnjenjem svojih komentara o nuklearnom naoružanju, navodeći da je cilj Rusije samo da bude “jača od bilo kojeg potencijalnog – obratite pažnju – agresora”. Ne imenujući potencijalnog agresora, on je jasno pokazao da Rusija SAD ne smatra potencijalnim agresorom. Bila je ovo još jedna laž: ruska vojna doktrina usvojena 2014. identifikuje države članice NATO-a kao vojnu prijetnju broj jedan.

Avet američke vojske bila je suštinski važna za Putinovu domaću retoriku. Tokom svojih 17 godina u ulozi ruskog vođe on se oslanjao na stalnu, iako ponekad nejasnu ideju egzistencijalne opasnosti da ojača svoju popularnost. Ovo je posebno bilo važno za vrijeme njegovog tekućeg mandata, kada je na proteste i ekonomiju koja tone odgovarao pokretanjem ratova kod kuće i vani. Svi ovi ratovi – protiv pete kolone u zemlji, pa u Ukrajini i Siriji – prikazivani su u ruskim medijima kao ratovi protiv SAD. Ratovi su bili dobri za Putinovu popularnost, koja se drži iznad 80 procenata od ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2014 – uprkos strmoglavom ekonomskom padu. Ali Ukrajina i Sirija ne bi proizvele ovakvu cifru same po sebi: prikazivanje ovih ratova kao proksi konflikta sa Amerikom je ono što ih čini važnima.

Putin je nastavio kriviti odlazeću Obaminu administraciju i administraciju Georgea W. Busha za pokretanje nove utrke u naoružanju. Oslobodio je Trampa odgovornosti za njegov tvit – ili u stvarnosti odgovornosti za njegovu zemlju – kao što bi neko djetetu skinuo teret krivice za ružne riječi koje je izgovorilo. Ovaj model bliskosti s Trampom nije održiv – ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što je Tramp davao i nastaviće iznova davati skandalozne izjave i zahtijevaće da ga se uzme zaozbiljno. Obojica dijele primitivnu ideju o moći kao nečemu što se temelji na javno potvrđenoj i priznatoj superiornoj sili. Tramp će opet tvitovati o nuklearnoj politici, a Putin više neće biti tako popustljiv.

Da li ovo znači da ulazimo u novi hladni rat? Ne – ovo je još gore. Hladni rat vodili su ljudi koji su imali različite vizije budućnosti – ideologije dviju strana su se borile za pravo da definišu buduća društva. Ovo je mogućnost sigurnog međusobnog uništenja učinilo efikasnim sredstvom odvraćanja. Danas znamo da je u više navrata jedna ili druga strana odstupala korak unazad sa same ivice.

Tramp i Putin nemaju koncept budućnosti. U Putinovoj verziji sukoba civilizacija imamo samo prijeteću zapadnu sadašnjost nasuprot imaginarnoj euro-azijskoj prošlosti. U Trampovom slučaju prijeteća sadašnjost je globalna, dok je primamljiva prošlost – američka. Obojica igraju na kartu privlačnosti lokalnog i poznatog iz prošlosti nasuprot zastrašujućoj nepoznatoj budućnosti. Obojica su ljudi kratkog fitilja, tanke kože, ne previše bistri, kao i neskloni slušanju savjetnika – što su sve faktori rizika za eskalaciju sukoba. Najveća opasnost je ipak njihova nesposobnost da gledaju unaprijed.

Putinova nesposobnost da planira je dobro dokumentovana. Evropski stručnjak za ruska pitanja Mark Galeotti nazvao je ovo Putinovim paradoksom: on je sjajan da ugrabi priliku, ali nije u stanju da sagleda posljedice ili naredne korake. Galeotti je pisao o Putinovim ratovima i njegovom miješanju u američke izbore (mada je on pretpostavljao da će Tramp izgubiti), ali Putinov paradoks može se uočiti i u ponašanju ruskog predsjednika. Jednom sam pisala o ekstravagantoj palati od milijardu dolara koju je Putin gradio izdvajajući novac za nju iz lažnih i pronevjerenih fondova. Kada sam izvještavala o ovoj priče u 2011., ono što me je zapanjilo je da je lokacija palate – privatne rezidencije – u Rusiji. Izgleda da je planirana kao mesto gdje će se Putin penzionisati, što znači da on ne sumnja u svoju mirnu starost. Još jedan primjer Putinove nesvjesnosti političkih zbivanja je onaj u vezi sa Olimpijskim igrama u Sočiju 2014. On je tek u decembru 2013. shvatio da zapadni lideri zaista neće doći na otvaranje igara, pa je na brzinu abolirao neke političke zatvorenike uključujući Mihaila Hodorkovskog. Ali tada je do početka Olimpijade bilo svega šest nedjelja i bilo je prekasno da se spase zabava.

Trampov kratak raspon pažnje je legendaran. On takođe ima pisanu istoriju impulsivnih raskošnih ulaganja koja su iznova i iznova propadala. Čini se da je njegova sposobnost planiranja budućnosti veoma ograničena, kao i Putinova. Tramp je za državnog sekretara izabrao prvog čovjeka Exxona, Rexa Tillersona, koji ima drugačiji temperament, ali sličan après nous le déluge / posle nas potop stav. Njegova kompanija se izdvaja među naftnim gigantima po svom nepokolebljivom odbijanju da investira u obnovljive izvore energije i jasnoj posvećenosti diskreditovanju stavova nauke o klimatskim promjenama – drugim riječima, strategijom maksimiziranja trenutnih zarada na račun budućih generacija i njihovih šansi preživljavanja na planeti. Isti pristup primijenjen na globalnu politiku u kombinaciji sa Trampovim eksplozivnim temperamentom sluti na rat koji neće biti hladni.

The New York Review of Books, 28.12.2016.

Preveo Vladan Kosorić

Peščanik.net, 12.01.2017.

TRAMPOZOIK