Ukrajina – tačka bez povratka
Rat traje tako dugo da se i sam promenio na mnogo načina. Započeo je s bombarderima i tenkovima, a nastavlja se uglavnom dronovima – tehnologijom koja se menja iz dana u dan.
Rat traje tako dugo da se i sam promenio na mnogo načina. Započeo je s bombarderima i tenkovima, a nastavlja se uglavnom dronovima – tehnologijom koja se menja iz dana u dan.
Posle tri nedelje brutalnosti u Mineapolisu, jasno je da Trampova administracija želi da svi živimo u neprekidnom strahu od nasilja, od koga niko nije zaista bezbedan. To je naša realnost.
Postali smo zemlja čija savezna vlada izvodi vojsku i paramilitarne jedinice na ulice da teroriše stanovništvo. Strani posmatrač mogao bi da opiše Ameriku kao zemlju na ivici građanskog rata.
Pre pola veka, kao sovjetska učenica trećeg razreda osnovne škole, mesecima sam slušala lekcije posvećene prirodnim resursima. Ruski izraz za ove resurse doslovno znači „korisne iskopine“.
Znala sam da je film „Glas Hind Radžab“ zasnovan na snimcima petogodišnje devojčice u Gazi koja je, zarobljena u automobilu sa telima članova svoje porodice, razgovarala sa spasiocima.
Kada tvoja zemlja vodi odvratnu politiku i po svetu njome plaše decu, šta to govori o tebi? Nedavno sam bila u Izraelu i razgovarala s nekim jevrejskim aktivistima koje muči to isto pitanje.
Bela kuća je žigosala specijalnu izvestiteljku UN za okupirane palestinske teritorije kao neprijatelja. Ipak, Albaneze smatra da ne prisustvujemo smrti međunarodne pravde, već jednom novom početku.
Duže od decenije, SAD odgovaraju na rusku agresiju pretnjama i ekonomskim sankcijama. Ponavljaju istu stvar, očekujući drugačije rezultate. U tom smislu, Tramp nije ništa luđi od svojih prethodnika.
Gledao je stotine studenata sa palestinskim kefijama. Jedan kolega se nagnuo prema njemu i rekao mu: „Ovo je antisemitizam na koji su nas upozoravali naši roditelji i bake i deke, a mi nismo slušali.“
Za razliku od ruske autokratske eskalacije, ili mađarske, koja Trampu služi kao uzor, transformacija američke vlade i društva ne odvija se decenijama, pa ni godinama. Sve se dešava svuda odjednom.
Trampov rat protiv visokog obrazovanja vodi se u izgradnji mafijaške države, gde je don taj koji raspodeljuje i novac i moć. Treba uništiti nezavisne centre intelektualne i, donekle, političke moći.
To su automobili bez oznaka, spiskovi nepodobnih, pritvaranja na granici, sve manji značaj zakona. Mi koji smo živeli u zemljama pod terorom tajne policije, imamo sablasni osećaj već viđenog.
Vašington i Moskva popravljaju odnose, dok Trampova administracija uništava stvari kod kuće. Dve strane su se dogovorile da „eliminišu prepreke“, što je izraz koji ledi krv u žilama ruskih izbeglica.
Ponekad mi se od vesti stegne grlo. Taj osećaj je sovjetska disidentkinja Larisa Bogoraz ovako opisala: „Postaje nemoguće živeti i disati.“ Stvara se sloj ljudi koji se nikada neće osećati sigurno.
Kada se ljudi ili institucije dobrovoljno odriču svoje slobode, to ne čine pre svega iz straha, već na osnovu naizgled razumnih argumenata. Oni obično spadaju u neku od pet kategorija.
Na dan druge inauguracije Donalda Trampa, u Odesi je na snazi bila uzbuna za vazdušni napad. Ljudi su gledali svoja posla. Na uličnim tezgama i dalje se prodavala kafa. Tramvaji su i dalje vozili.
Trampov prvi mandat i njegovi kasniji postupci liče na Putinove i Orbanove početke. Iskustva moralno nesputanog kolektivnog egoizma pokazuju šta možemo očekivati od povratka Trampa na vlast.
Izraelske vlasti imaju strateške razloge za tvrdnju da je seksualno nasilje 7. oktobra bilo sistematsko. Planiraju da izraelsko pravosuđe procesuira Hamasove borce i komandante.
Hamas je 7. oktobra ubio Inonove roditelje i nekoliko njegovih prijatelja. Već par nedelja kasnije, Inon je pozivao na obnovu zajedničkog mirovnog pokreta. „Svaki sukob se jednom mora završiti.“
Prošle nedelje popodne, Aron Bušnel, vojnik SAD, obučen u borbenu uniformu, otišao je do izraelske ambasade u Vašingtonu. Polio je glavu zapaljivom tečnošću iz flaše, stavio maskirnu kapu i zapalio se.
Istog dana kada je Međunarodni sud pravde u Hagu odlučio o merama za sprečavanje genocida u Gazi, sud u Kaliforniji slušao je potresno svedočenje o posledicama američke podrške Izraelu.
Iz javnog prostora u Rusiji prognano je i samo ime Alekseja Navaljnog. Ipak, čak i kada ga je sistem isključio i kada ga je potom strpao u zatvor, Navaljni je i dalje bio Putinov impresivni protivnik.
Iz arhive (2021): Policija je zaplenila letke sa porukom „Rusija će biti srećna“ i odnela ih na procenu, da utvrdi da li se ovaj slogan može kvalifikovati kao ekstremistički govor.
Zbunjeni Karlson nije oponirao Putinu koji je izgovarao neistine o istoriji Ukrajine, raspadu SSSR-a, odnosu Rusije i Natoa, povlačenju iz predgrađa Kijeva mesec dana od početka invazije.
Ratno stanje je zaustavilo, pa čak i poništilo neke od najvažnijih reformi pokrenutih posle Revolucije dostojanstva. Ljudi se odriču svoje slobode da bi mogli da se bore za nju.
Lev Rubinštejn, koji je umro u Moskvi u nedelju, u sedamdeset sedmoj godini, izumeo je jednu novu vrstu poezije, a možda i nov način života.
Nemačka pozicionira Holokaust kao događaj koji Nemci moraju zauvek da pamte, bez straha da će se ponoviti, jer se on razlikuje od bilo čega što se ikada dogodilo ili će se ikada dogoditi.
Šef izraelske policije najavio je da neće dozvoliti demonstracije protiv rata. „Svako ko želi da se identifikuje s Gazom, dobrodošao je – ja ću ga staviti u autobus koji sada ide tamo“, rekao je on.
Za razliku od većine Izraelaca, oni istovremeno upijaju dva toka traumatičnih vesti: brutalnost i razmere Hamasovih napada i protok informacija u realnom vremenu o bombardovanju i opsadi Gaze.
Tridesetpetogodišnji rat ponovo se razbuktao. Poginulo je više stotina ljudi; na desetine hiljada njih je raseljeno. Svet, fokusiran na Generalnu skupštinu UN i rat u Ukrajini, jedva da je primetio.
Većina nas zna da Ukrajinci od rata beže na zapad, ali milioni njih su izbegli i na istok. Neki su bili prinuđeni na to. Drugi su otišli zato što u Rusiji imaju rodbinu ili im je to poznato okruženje.
Šef Vagnera nije krenuo na Moskvu da svrgne Putina, već da mu objasni. Po prvi put posle mnogo godina, Rusi su videli politički razgovor na visokom nivou bez unapred utvrđenog scenarija.