Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Novosadski portal Voice doneo je pre neki dan zanimljiv članak o tome kako se novac iz državnog, tačnije iz budžeta lokalnih samouprava prebacuje u privatne džepove. Radi se o tome da je praktično u isto vreme 15 vojvođanskih opština raspisalo tendere za spaljivanje životinjskog otpada, da su uslovi u svih 15 tendera do u dlaku isti i da se na svih 15 tendera javila samo jedna (privatna) firma, „Eko-vet plus“ iz Vrbasa, osnovana u julu ove godine. Dva (državna) preduzeća, koja se time već godinama bave i koja su do sada sarađivala sa tim opštinama, „Napredak“ iz Ćuprije i „Proteinka“ iz Sombora, na tender se nisu ni javila.

Tako je posao vredan 53 miliona dinara (blizu pola miliona evra – pet puta više nego što košta beogradska jelka) otišao u ruke Branislava Radišića, vlasnika pomenute privatne firme. Sam Radišić je, pak, pokazuje takođe ubedljivo Voice, izuzetno dobro „konektovan“ sa visokim funkcionerima Srpske napredne stranke. Lanac veza, počev od opštinskih čelnika, preko direktora Naučnog instituta za veterinarstvo Miroslava Ćirkovića – jednog od 250 potpisnika javne podrške kandidaturi Aleksandra Vučića za predsednika Srbije, što je Voice takođe otkrio – vodi sve do Siniše Malog, ponosnog vlasnika jelke od 83.000 evra. Ovde ćemo sa opisivanjem ovog lešinarenja po opštinskim budžetima prekinuti, jer tekst na Voiceu sve lepo opisuje, ali ćemo priliku iskoristiti da naglasimo nekoliko stvari.

Očigledno je naravno da se ovde radi o jednom „zločinačkom poduhvatu“ sa elementima više krivičnih dela, ali je pri tome najvažnija njegova „vertikalna dimenzija“. Nisu se, naime, članovi te šarene družine sami dosetili kako da orobe lokalne blagajne, nego im je to naložila – i na to ih „naložila“ – neka viša instanca. Takođe, ni to se nije desilo slučajno; nije ta ideja pala na pamet nekom „desperadosu“ iz srednje stranačke nomenklature. To je deo celovitog sistema za pljačkanje imovine građana Srbije.

Koliko duboko i široko ide borba za osvajanjem svih položaja, makar i najnižih, sa kojih može da se dejstvuje po građanima, pokazuje još jedan slučaj, opet iz Vojvodine. Naime, u našoj „severnoj pokrajini“ takoreći od vajkada postoji običaj biranja „seoskih knezova“, kao što postoje i seoske slave. Naravno, i taj običaj je tokom vremena, kao i slavljenje slava generalno, pretrpeo određenu „modernizaciju“, ali je opstao. To nadmetanje je po pravilu bilo u potpunosti prepušteno lokalnoj zajednici, nije bilo upliva sa strane, ljudi su se sami kandidovali, isticali svoje programe, borba je bila fer i poštena.

Tako je bilo sve do sada. Ove godine, međutim, ti su se izbori izvrgli u svoju suprotnost. Pretnje, pritisci, ucene – nema sredstva (osim golog fizičkog nasilja, bar za sada) koje pripadnici Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića nisu koristili da iz izborne trke izbace kandidate koji nisu bili iz njihove partije. I ljudi su počeli da se povlače tako da sada praktično svuda pobeđuje SNS. Izuzeci su vrlo retki, a i oni su praćeni, i plaćeni, velikim ličnim žrtvama.

Ovakvih primera „okupacije“ ljudskih i materijalnih resursa ima praktično u svim oblastima društvenog života. O tome kako se to radi preko javnih funkcionera, poreske policije, agrarnih subvencija, pravosuđa, tzv. projektnog finansiranja medija… bilo je reči i na ovim stranicama.

Taj i takav sistem mogao je, i morao, da (o)smisli, organizuje i kontroliše samo neko na samom vrhu političke piramide.

Aleksandar Vučić, dakle, nijedan delić vlasti, ni najnižu poziciju u državnoj ili partijskoj hijerarhiji, niti jedan dinar ili evro ne prepušta „slučaju“, za sve se zna šta gde ide. Tako se ne ponaša neko ko stvarno misli da „posle 2022. godine 99 odsto“ više neće biti na vlasti.

Peščanik.net, 25.12.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)