Kora drveta na kojoj je nacrtano srce i koje je oblepljeno crvenom trakom upozorenja: Pažnja!

Foto: Predrag Trokicić

Čovek poznat po zavodničkom nadimku Jutka (ime poznato redakciji) rešio je da odstupi, sa inače prestižnog položaja predsednika opštine Brus. Radeći paralelno na usrećivanju Brusjana, bio je prava napast u iskanju potpune bliskosti za ženama koje su mu zapale u pohotno polje vida.

I sada je neuspešni pastuv u ostavci, dok mu vlasnik ergele ne pronađe novo uzobljenje.

Teško je inače postati prvi građanin male varoši, tu se o svakome zna sve. Ta saznanja dovode do teških opanjkavanja i rascepa i na položaj često zasednu jurodivi. Nigde vlast nije tako slatka kao u palankama (Beograd je jedna od njih).

Legendarni Jutka je ipak učinio sve da se Brus pročuje, pre svega po njemu. Misija tog uglednog delatnika SNS-a nipošto nije završena. Možda će nekoliko meseci provesti u funkcionalnoj hibernaciji, zaštićen od medija, čuvan moćnom rukom vlastelina za neku novu dužnost u prestoničkoj palanačkoj eliti.

Zašto je Jutka uopšte važan za poimanje svrhe i suštine vlasti i moći? Kao nepismeni badavadžija, vidno neotesan i nedorastao bilo kakvom ozbiljnom poslu, taj je čovek ipak dobro razumeo domete moći, ma kakva ona bila. Na lokalu, snaga vlasti se očitava sigurnom stranačkom dominacijom koju donose uglavnom Jutke i slični nedotupavi klovnovi vlasnika centralne šatre.

Jutka nije pao sa vrha Brusa zato što je bio seksualni predator, nego zbog toga što to nije umeo da bude. On je koristio iluziju o moći u skladu sa svojom ljubavnom kreativnošću, a ona je, pokazalo se, neostvariva u njegovom primatskom svetu.

Uvek se nađe jači i pametniji mužjak koji otera suklatu i samo zbog toga su žalobna udvaranja priprostog palanačkog pretendenta na vlastodržačko parenje deo stalne naprednjačke seksualne evolucije. Od Gašića do danas.

Gašićeva mizogina avantura beše molerski pokušaj duhovitosti pred misaono nadmoćnom ženom, pa je sadašnji šef tajne službe u tom ogledu samo izazvao zaštitnički impuls kod pobesnelog vođe čopora: „Ne dam Gašića!“

Bio je u pravu. Bata Santos je prototip službenika koji mu je potreban, njegovi su ekscesi ništavni prema šefovim ekscentričnim mahnitanjima. Ali, ma kako nam se danas čini Gašićev podvig pred novinarkama „koje lako kleknu“, on je ipak visoki uzor za smuvanog udvarača Jutku i njegove urnebesne definicije uvodnih erotskih postupaka, izraženih kroz budalastu sms predigru.

U nekoj analizi Jutkinih emocija (koje se svode na pokušaj definisanja želje, a ne ljubavi), imamo pred sobom bizarnu literaturu najnižeg ranga. Pisac, naravno, nije ni mogao da razume šta je stvorio, jer zaista ne ume da kaže ništa što bi dolazilo iz misli. Njih naprosto nema, niti iz takve glave mogu nastati.

Taj je ambiciozni tragač za nedostižnim ipak osetio da nema pameti, duha niti šarma da kao mužjak nižeg ranga dođe do cilja. Pa je shvatio da moć, koju je dohvatio uprkos biografiji poznatoj svima u Brusu, može da mu pomogne u „obaranju“ meta, inače nedostižnih za njegove objektivne autsajderske domete.

Zato su i njegove poruke antologijske, sa lokalnim švaleraškim novogovorom, u kome su, uz neopisivu konfuziju, pomešana obećanja, pretnje, molbe, preklinjanja i bećarska zanovetanja. Uz originalnu, naglašenu upotrebu samoglasnika u izražavanju goreće želje, koje ide u paketu sa obećanjem: „Volkam, ljupkam, vooolkam, ne mooogu više da čeeeekam!“ Mada, poetski dometi naprednjačkog osvajača mogu biti izraženi i dominacijom suglasnika: „Želkammmmm te srceeee, kad ćemo se volkati, dve godineee prođoše veććććć!“

Tako poeta naivac, u svojim odsudnim poduhvatima, uspostavlja suglasnički ritam, kao pouzdani znak rastuće frustracije odbijenog rugobnog pretendenta na predmet želja. Nezavisno od toga što je uveren da njegova dodatna prednost dolazi iz okolnosti da pripada nadmoćnom vladajućem krdu.

Ovaj je znameniti brusjanski pisac poslao samo na jedan broj preko 15.000 poruka, koje su, sve odreda, bile ljubavni pozivi, vapaji i zapomaganja. Niko još nije badava napisao jednoj ženi 150.000 reči, pa ako mu je posle toga odolela, svakako je znala da je autor tog beskonačno tupavog sonetnog venca, običan, mada ne i bezopasan zvekan.

Suština ovog događaja, izuzetno važnog po građansko estetsko i svako drugo zdravlje, nije samo u uznemiravanju više žena odjednom, a jedne posebno, mada je u tome bio dosadan do nemerljivih granica.

Na višoj ravni plitkoumnih gadosti kojima je obasipao žene stoji njegovo obrazloženje ostavke: odlazi zbog toga što su napadi na njega nedužnog, u stvari napadi na Vučića.

Erotska evolucija u naprednjaka mogla bi da bude okončana na tom nivou nastranog seksualnog transfera latentnog zavodnika Jutke na vođu lično: u stvari, pravi je predator Vučić, zato je to nasrtaj na njega. Prvi čovek Brusa je samo beznačajni seoski dilber i suvokuri lola, čija inferiornost i nepismenost naprosto ne vode do one ženske stvari.

Ali, nije se mnogo čekalo da se javi istinski junak opšteg napastvovanja na svim nivoima, rekavši: „Jutka je u pravu, to jeste napad na mene!“

Tako nam je i otkrio lozinku nasilja: sve ono što je Jutka napisao ženama, sva njegova prostota i misli rođene iz betoniranog uma, sve poruke koje se doimaju nepodnošljivo sumanutim i opscenim na nivou primatne spoznaje muško-ženskog, dakle ljudskog opštenja, samo je prostačka, no benigna praigra u maloj varoši.

Ono što svima nama svakoga dana govori, piše i poručuje čovek za koga više ne znamo uopšte ko je, kako je došao i šta uopšte ovde radi, koji nas ne razume, mrzi i prezire, neuporedivo je nastrano i strašno, nemerljivo ni sa čim.

Ma koliko se zgražali nad rabom njegovim i božijim Jutkom.

Peščanik.net, 05.03.2019.

Srodni link: Ognjen Radonjić – U podnožju kafane na Pančićevom vrhu


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)