Sad kada je Kongresna kancelarija za budžet izričito demantovala kako je rekla da Obamaker uništava radna mesta, neki republikanci (doduše ne svi) prestali su da iznose laži o ovom pitanju i izmislili drugi argument. Dobro, priznaju oni, svako eventualno skraćenje radnog vremena zbog reforme zdravstva predstavljaće slobodan izbor samih radnika – ali to ipak nije dobro jer, kako je rekao kongresmen Pol Rajan, ti ljudi će izgubiti „dostojanstvo rada“.

Hajde da vidimo šta to znači u Americi 21. veka.

Lepo je apstraktno govoriti o dostojanstvu rada, ali tvrdnja da radnici mogu da budu jednako dostojanstveni uprkos ogromnoj nejednakosti u zaradama prosto je budalasta. Godine 2012, 40 najplaćenijih trejdera i menadžera hedž fondova ukupno su plaćeni 16,7 milijardi dolara, što je jednako primanjima 400.000 običnih radnika. Imajući u vidu ovakav disparitet, da li neko stvarno veruje u jednako dostojanstvo rada?

Zapravo, ljudi koji obično najmanje poštuju trud običnih radnika upravo su dobitnici lutrije bogatstva. Poslednjih nekoliko meseci izloženi smo harangi koju vode pobesneli milijarderi, razjareni jer im se ne ukazuje dužno strahopoštovanje, ne priznaje im se superiornost koju smatraju da su zaslužili. Na primer, prošle nedelje je investitor Sem Zel otišao na televiziju Bloomberg da brani 1 procenat od „zavisti“, tvrdeći da „1 procenat vrednije radi. Jedan procenat je mnogo veći faktor u svim oblastima našeg društva.“ Dostojanstvo za sve!

Tu je još jedna grupa koja ne poštuje radnike: republikanski političari. Godine 2012, vođa kongresne većine Eric Kantor obeležio je Dan rada na Tviteru porukom koja veliča… ljude koji otvaraju svoje preduzeće. Možda su gospodina Kantora dovele u red reakcije na ovu poruku; na nedavno održanom republikanskom skupu, navodno je apelovao na svoje kolege da pokažu malo poštovanja za Amerikance koji nemaju svoje preduzeće, koji rade za nekog drugog. Očigledna implikacija je da takvu vrstu poštovanja ranije nisu javno pokazivali.

U osnovi, radni ljudi Amerike bolje znaju da cene sebe nego bogataši ili konzervativnii političari. Pored toga, desetine miliona Amerikanaca iz iskustva znaju da vredan rad nije dovoljan da vam obezbedi finansijsku sigurnost ili pristojno školovanje dece, a mnogi ili nisu mogli da dobiju zdravstveno osiguranje ili su se očajnički plašili da će izgubiti posao sa osiguranjem pre nego što je prošlog meseca stupio na snagu Zakon o pristupačnoj zdravstvenoj zaštiti. U okviru takve svakodnevne borbe, priča o dostojanstvu rada zvuči isprazno.

Dakle, šta bi zaposlenim Amerikancima pružilo više dostojanstva u životu, uprkos ogromnim razlikama u primanjima? Recimo uverenje da će im osnovne potrebe – zdravstvena zaštita, mogućnosti za njihovu decu, minimalna primanja – i dalje biti garantovane, čak i ukoliko ih gazda otpusti ili preseli njihova radna mesta u inostranstvo.

Razmislite: postoji li nešto što je više doprinelo jačanju dostojanstva starijih Amerikanaca, njihovom spasavanju od bede i zavisnosti, nekad uobičajenim pojavama među starima, od socijalnog osiguranja i Medikejda? U Vašingtonu, fiskalne nadžak-babe napravile su od „stečenih prava“ psovku, ali upravo činjenica da su Amerikanci stekli pravo na socijalno osiguranje i lečenje kroz Medikejd, bez ikakvih uslova, čini ove programe toliko čvrstim i oslobađajućim.

Nasuprot tome, pomama konzervativaca da razmontiraju socijalnu sigurnosnu mrežu, da je zamene minimalnim programima privatnog dobročiniteljstva, zapravo predstavlja pokušaj oduzimanja dostojanstva slabije plaćenih radnika.

I još jednu stvar: napad na njihovu slobodu.

Današnji američki konzervativci neprestano govore o slobodi i rugaju se levičarima za zagovaranje „starateljske države“. Ali kada je reč o Amerikancima koje sreća nije poslužila, konzervativci se drže uvredljivo paternalistički, pošto dobrostojeći kongresmeni drže lekcije siromašnim porodicama o dostojanstvu rada. A postali su i zagovornici vrlo nametljive države. Na primer, republikanci u Kongresu pokušali su da proguraju izmenu zakona koja bi omogućila državama da sprovode testiranje na narkotike za korisnike bonova za hranu. (Jedan komentator na mom blogu predložio je obavezno testiranje na narkotike za zaposlene u izbavljenim finansijskim institucijama, koje primaju velike prećutne subvencije. E, to bi zaista izazvalo paniku.)

Ako vam je stvarno stalo do dostojanstva i slobode američkih radnika, trebalo bi da se borite za veća a ne manja stečena prava, za jaču a ne slabiju sigurnosnu mrežu.

A naročito bi trebalo da podržavate zdravstvenu reformu. Pustite one izjave kako je Obamaker ropstvo, činjenica je da će Zakon o pristupačnoj zdravstvenoj zaštotio pomoći milionima Amerikanaca, pružajući im upravo onakvo dostojanstvo i slobodu kakvu političari glume da vole.

 
The New York Times, 13.01.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 19.02.2014.