“Pa šta ako nam opet uvedu vizni režim, ionako nemamo para da putujemo, sa vizama ili bez njih”. Ovako glasi česta primjedba koja se može čuti u Sarajevu, a odnosi se na aktuelne priče u Briselu o mogućnosti vraćanja viza na pasoše BiH za putovanja u EU. Ova izjavna rečenica o nedostatku para za putovanje otkriva želju za utjehom onoga ko je izgovara, ali ne dotiče suštinu posljedica koju to muštranje sa vizama izaziva, niti se bavi pozadinom takve politike EU prema BiH. Drugim riječima, oni koji imaju para u današnjoj BiH (i koji imaju dobre veze), naći će način da putuju, sa vizama ili bez njih. Tako da se ova rečenica svakako ne odnosi na njih, nego otkriva kolektivni osjećaj niže vrijednosti onih kojima bi povratak viznog režima otežao život. Do prije par godina, te frustracije su bile pojačane činjenicom da je vizni režim ukinut svim državama regiona, osim BiH i Albanije. Pritom, Hrvatska i Slovenija taj problem nisu imale ni prethodnih godina. Njihovi državljani su bez teškoća putovali još od rata. I neka su, to nije sporno. Ovdje je riječ o onima koji su krojili ta pravila, u Briselu ili gdje već. Stoga, hajde da napravimo mali neprecizni podsjetnik, od ratnih preko poslijeratnih, do ovih tranzitnih godina.
Kursna lista državljanstava
Tokom krvave 1992. godine, BiH Hrvati su dobili mogućnost za dvojno državljanstvo. Znači, mogli su dobiti i bosanski i hrvatski pasoš. To je regulisano i državnim dogovorom između Hrvatske i BiH. Da bi dokazali da su Hrvati po nacionalnosti, trebalo je da sačuvaju svoju katoličku krštenicu, ili da dokažu da su se izjašnjavali kao Hrvati pri zadnjem popisu stanovništva, ili naprosto da imaju hrvatsko ime. Nakon 1992. godine, ako bi izašli iz BiH, sa hrvatskom putovnicom su dosta lakše išli kroz Evropu.
Objektivno rečeno: Za ljude koji su željeli da spasu živu glavu iz područja pod opsadom, granatama, snajperima ili pod okupacijom uz etničko čišćenje, ili da spasu svoju djecu i bližnje, to je bilo razumljivo korištenje ponuđenih privilegija. Iako su i Hrvatska i Zapadna Evropa na ovaj način vršili selekciju među ljudima u takvoj opasnosti, ipak je birokracijom i pečatima možda spašen određeni broj života.
Subjektivno rečeno: Ova se politika nastavila i nakon prestanka ratne opasnosti. Ako je Hrvatska, barem na papiru, sekularna država, čemu onda insistiranje na katoličkim krštenicama? Isto pitanje se odnosi i na države Zapadne Evrope. Neki BiH Hrvati, koji nisu imali krštenicu, ili se čak nisu ni htjeli izjašnjavati kao Hrvati, radi praktičnih razloga su išli na brzi crkveni kurs katoličke teologije, nakon čega su dobijali kršteni list u formi diploma. Dakle, Hrvati ateisti i agnostici nisu dolazili u obzir. Oni koji su bili u takozvanim mješovitim brakovima, trebalo je da nekako dokažu da im se “više sviđa” hrvatski dio rodbine.
Prašnjavi ali sačuvani dokumenti
Što se tiče Muslimana po nacionalnosti, kasnije Bošnjaka, neki od njih su mogli dobiti hrvatsko-bosansko državljanstvo po tragičnim ili tragikomičnim osnovama. Barem do prve polovine rata, ako bi neko od njih dokumentovano dokazao da je imao oca, djeda ili neki bliži rod u vojnoj službi NDH, za vrijeme Drugog svjetskog rata, ako im je neko od starije muške rodbine bio u ustašama ili domobranima, uz dokaz na pokaz u ambasadi ili hrvatskom vojnom konzulatu, mogao je dobiti hrvatsku putovnicu. Ako nisu imali takav dokumentovani dokaz, onda su za par hiljada njemačkih maraka mogli kupiti hrvatski pasoš. Ta cijena se mijenjala, šetala je gore dole, ali nikad nije bila ispod hiljade maraka. To su naravno rijetki mogli sebi priuštiti. Oni koji su mogli dokazati da su rođeni na području Hrvatske, makar i u sklopu Jugoslavije, nabavljali bi putovnicu po sniženim cijenama. Neki Bošnjaci su kroz pripadnost vojnoj jedinici HOS uspjeli da ostvare dvojno državljanstvo.
BiH Srbi tada nisu imali mogućnost dvojnog državljanstva, jer je Srbija skupa sa Crnom Gorom činila SR Jugoslaviju, nije bila samostalna. Nije bilo ni međudržavnog dogovora, jer je u toku bio napad iz Srbije i Crne Gore na BiH. Pritom, tadašnja SR Jugoslavija je bila pod međunarodnim sankcijama i sa njenim pasošem je bilo također teško putovati. Manjinske narodnosti u BiH, poput Jevreja, Čeha, Roma, Albanaca ili Mađara, snalazili su se preko međunarodnih veza, ako bi ih imali. Ponekad i preko organizovanih UN konvoja za manjine. Djeca i supružnici iz takozvanih mješovitih brakova su i dalje bili u nezavidnoj administrativnoj situaciji.
Objektivno: Bio je to mučan i opasan period, pa je bilo za očekivati da se svako snalazio kako je znao da dođe do validnih putnih isprava, makar i falsifikovanih. Ako je sve išlo još po međudržavnim ugovorima, mada je to diskutabilno, onda je bilo barem nekog pokrića za mnoge koji su se snašli na komplikovan način.
Subjektivno: Iako je NDH davno ukinuta, i računa se kao nekadašnja nacistička tvorevina, po ovome ispada kako je njena stara dokumentacija ostala validna i 90-ih godina? A što se tiče kupovine dokumentacije, toga ionako ima i u mirnodopskim uslovima, u raznim krajevima svijeta.
Azilanti
Godinama nakon rata, EU je zadržala vizni režim za sve zemlje bivše Jugoslavije, osim za Sloveniju i Hrvatsku.
Objektivno: Te dvije države, naročito Slovenija koja je i ušla u EU, spadaju među najstabilnije, pa je to i razumljivo.
Subjektivno: EU se navodno pribojavala priliva ilegalnih radnika, azilanata, izbjeglica i švercera sa prostora BiH, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Kosova. To je jasno, ali se takav priliv desio i sa prostora Hrvatske. Godinama ranije, Hrvatska nije ispunila sve uslove koje je EU od njenih vlasti tražila, ali su razne privilegije, uključujući i putne, ostale.
Nekom rat a nekom brat
Prije oko tri godine, EU je odlučila da ukine vize svim ex-yu državama osim BiH i Kosova. Jedno od brojnih nesuvislih objašnjenja za to odnosilo se na neke od neispunjenih uslova u BiH, te na visoku korupciju BiH političara.
Objektivno: Kosovo je bilo friško priznato, pa se ono i ne uklapa u EU kontroverze oko viza. Tačno je da su BiH vlasti korumpirane, i to među najkorumpiranijima u Evropi, kao što je tačno da BiH nije ispunila brojne uslove za ukidanje viza.
Subjektivno: Korumpirane su i vlasti u Crnoj Gori, Makedoniji i Srbiji (U nekim državama EU također), ali su im vize ipak ukinute. Mnogi EU uslovi nisu bili ispunjeni u ovim zemljama, kao što nisu bili ni u BiH, uz napomenu da Srbija tada još nije bila isporučila Ratka Mladića ni Gorana Hadžića, nije usvojila rezoluciju o Srebrenici niti priznala Kosovo. Broj nezaposlenih je u tim državama veliki, baš kao i u BiH. Čak se i veći broj azilanata u Evropi očekuje iz tih zemalja, jer sve zajedno imaju više stanovništva nego BiH. Ekonomije tih zemalja su nestabilne, kao i u BiH. Organizovani kriminal je manje više isti, i pritom regionalno uvezan.
Što se tiče bosanskih političara, oni su blago rečeno korumpirani. Odnosno, oni su i gore od toga. Ali oni redovno putuju po toj istoj Evropi, bez problema. Znači, oni zbog kojih su vize na djelu, putuju kad žele, o državnom trošku, uz dozvolu Evropske unije. Ponekad čak uz EU sponzorisanje. Kada u posjetu BiH dođu neki od EU diplomata, oni se najsrdačnije druže sa tim istim domaćim političarima, i skupa s njima se obžderavaju i opijaju u najskupljim domaćim restoranima i hotelima. EU dakle ne kažnjava njih, nego stanovništvo, i to ono koje čak nije ni glasalo za njihove korumpirane štićenike.
Ko se još sjeća aparthejda
Neko je proširio teoriju da su jedino za BiH i Albaniju zadržani zahtjevi za vizu u EU, zato što te zemlje jedine na kontinentu imaju značajan procenat domicilnog muslimanskog stanovništva, makar i u sekularnom smislu. Navodno će zbog ilegalnih azilanata sa Balkana, u Briselu razmatrati mogućnost novog uvođenja viza prvenstveno za ove dvije zemlje.
Objektivno: Ne postoje konkretni dokazi za tako nešto, iako ne bi bilo prvi put da EU ima selektivni i diskriminatorni pristup rješavanju balkanskih pitanja.
Subjektivno: Ovo je osjetljivo pitanje, u BiH i više nego u Albaniji, i to ne samo zbog krvavih dogđaja iz 90-ih u BiH. Stanovništvo Albanije ima izgrađen osjećaj zajedničke nacionalnosti, neovisno od religijske pripadnosti. Uostalom, biti Albanac je priznato kao nacionalnost. Ali biti Bosanac još uvijek nije. Albanija pritom nije ni politički i teritorijalno podijeljena kao BiH. To znači da, ako Srbija i Republika Srpska imaju specijalne veze, te ako se omogući BiH Srbima u oba entiteta da imaju dvojno državljanstvo, kao što domaći Hrvati odavno mogu imati dva pasoša prema sporazumu sa Hrvatskom, onda to može dovesti do još većih podjela unutar zemlje.
Tada bi Bošnjaci i domaće manjine: Jevreji, Romi, Albanci i vjerovatno djeca iz mješovitih brakova, jedini ostali sa gotovo bezvrijednim BiH pasošem. Osim rijetkih koji bi imali velike sume para da kupe sebi još jednu putnu legitimaciju. A među takvima su često domaći gangsteri, ratni profiteri i tajkuni. I sva ta legalna segregacija bi se desila pod pokroviteljstvom Evropske unije. Uostalom, EU već ima iskustva u legalizaciji aparthejda u nekim dijelovima BiH, tako da ovo ne bi bilo prvi put. Samo što bi u ovom slučaju segregacija bila širih razmjera, dugotrajnijih posljedica i vodila bi možda u službeni raspad države. Ovo su naravno špekulacije, u određenoj mjeri. Međutim, činjenica ostaje da zbog duplih standarda u Briselu, značajan procenat talentovanih i vrijednih studenata u BiH i regionu, ne može bez teškoća otići negdje na kontinent i studirati. Studentske razmjene su također otežane, a tekst namjerno završavamo sa studentima, iako oni nisu jedina ovdašnja kategorija kojoj EU “razvlači pamet” svojom politikom, sve dok ta pamet ne pukne po šavovima.
Peščanik.net, 15.08.2012.
IZBEGLICE, MIGRANTI