Protest protiv rasizma u Minhenu, 22.02.2020, foto: Ivana Marković-Grbić
Protest protiv rasizma u Minhenu, 22.02.2020, foto: Ivana Marković-Grbić

Berlin – Nemačka ima 83 miliona stanovnika, a jedva nešto više od dva miliona onih koji su stariji od 85 godina i koji su verovatno bili svedoci bar nekih strahota nacionalsocijalizma i Drugog svetskog rata. Na 75. godišnjicu završetka rata, zabrinuti Nemci postavljaju pitanje šta će se dogoditi kad zauvek nestanu ti poslednji svedoci nacističkog doba – najvarvarskijih dvanaest godina u ljudskoj istoriji.

To pitanje, naravno, nije novo. Sedamdesetih godina prošlog veka Herbert Wehner, dugogodišnji šef poslaničke grupe Socijaldemokratske stranke, i sam izbeglica, održao je strastan govor u nemačkom parlamentu i upozorio na to da će s nestankom onih koji se sećaju survavanja u diktaturu Adolfa Hitlera i cene koja je za to plaćena, odbrana demokratije postati teža.

S nastupanjem svake nove generacije takve brige su postajale sve izraženije. U odsustvu neposrednog istorijskog pamćenja, Samuel Salzborn s Gisenskog univerziteta strahuje da bi pojam kolektivne odgovornosti opet mogao ustuknuti pred namernim neznanjem i „kolektivnom nevinošću“.

Da li će unuci i praunuci „Hitlerovih dobrovoljnih dželata“ (naslov kontroverzne knjige Daniela Jonaha Goldhagena, objavljene 1996) lako zaboraviti teške istine o nacizmu i izgraditi svarljiviju ili politički unosniju verziju prošlosti? Partijama desnice kao što je Alternative za Nemačku (AfD) nesumnjivo bi odgovarala takva istorijska amnezija. Kolika je verovatnoća da ona zavlada?

Ponovni početak

Nemačka je dugo bila hvaljena zbog načina na koji se suočavala sa svojom prošlošću i na taj način se uzdigla iznad mnogih drugih zemalja koje ostaju u stanju poricanja kad je reč o njihovim mučkim istorijama. Nemačka je zaista drukčija. Nakon što su njene jurišne trupe i vojnici prouzrokovali stradanja ogromnih razmera, ona je preduzela ozbiljne mere da bi se suočila sa svojom moralnom odgovornošću, između ostalog i ugrađivanje osećanja kolektivne odgovornosti duboko u nacionalnu psihu i društveno tkivo.

Ipak, 75 godina posle „nultog časa“ – Stunde Null – u ponoć 8. maja 1945, časa koji je označio bezuslovnu predaju, nastojanje Nemačke da se suoči sa svojom nacističkom prošlošću (Vergangenheitsbewältigung) nikad nije bilo nekontroverzno i nije uvek bilo uspešno. Štaviše, ono nije ni završeno.

Strategija saveznika usmerena na iskorenjivanje nacističke ideologije bila je dobar početak. Ali ubrzo po završetku zvaničnog procesa denacifikacije podeljena Nemačka morala je da nađe sopstveni put. Kao što je rekao filozof Theodor Adorno, Nemci su sopstvenim mislima i delima morali da osiguraju da se Aušvic nikad više ne dogodi.

S jedne strane, nemački pristup nacističkoj prošlosti ličio je na klatno koje se njiše između opsesivne zaokupljenosti – pre svega intelektualne elite i obično posle nekog skandala – i namernog zaboravljanja. S druge strane, zemlja je razvila institucionalizovanu, gotovo ritualnu kulturu sećanja. Svi nemački đaci učili su o nacizmu i antisemitizmu. Gradske ulice popločane su tablama. Na javnim događajima posvećenim sećanju na holokaust političari podsećaju Nemce na njihovu moralnu odgovornost za milione žrtava nacističkih zločina.

Posle više decenija Vergangenheitsbewältigunga, ishod tog ličnog i kolektivnog procesa i dalje je složen i višestran kao i nemačka reč koja ga označava. Srećom, ako se izuzmu oni koji su bili bliski nemačkoj Nacionaldemokratskoj stranci 60-ih godina prošlog veka i oni koji su danas bliski AfD-u, nemački političari i intelektualci su manje-više poštovali svoje moralne obaveze.

Izvesno je bilo više otpora u razdoblju 1950-1970, kad je većina elita više volela da zaboravi prošlost nego da se s njom suoči. Ali otad su politički i intelektualni prvaci uglavnom govorili i radili pravu stvar, i tek nekolicina je pribegavala upotrebi prošlosti kao sredstvu za ostvarivanje političke dobiti.

I nemački mediji su se uglavnom dobro ponašali. Posle početnog podstreka saveznika, poratni mediji su uspeli da stvore javnu sferu za otvorenu debatu, što je imalo suštinski značaj za učvršćivanje demokratije. Oni su se uglavnom bavili odgovornošću za prošlost i dosledno ispunjavali svoju nadzornu funkciju.

Ali, kao što je već rečeno, taj proces se nije odvijao bez tenzija. Uvek je bilo nacionalističkih zvižduka s margine i kritičari političke korektnosti uvek su napadali ograničenje slobode govora (na primer, kriminalizaciju nacističkih simbola i poricanja holokausta).

Konačno, i obrazovanje je odigralo ključnu ulogu u Vergangenheitsbewältigungu. „Nacionalsocijalizam i holokaust“ su čvrsto usađeni u zvanične školske programe i obavezna su tema za sve studente istorije, sociologije, religije i nemačkog jezika. U principu, nijedan učenik ili student ne može da završi školu, a da nije bio izložen najmračnijim poglavljima nemačke istorije, i malo je onih koji su stekli punoletstvo a da nisu posetili neki koncentracioni logor ili neko drugo mesto užasa.

Vreme komplikuje sve rane

Važno je, ipak, setiti se da to sveobuhvatno nastojanje nije pridobilo opšti konsenzus sve do 80-ih godina prošlog veka. Nemci koji su neposredno doživeli nacizam i rat uglavnom su ćutali u narednim decenijama; retko su govorili svojoj deci i suprugama o onom što su gledali ili radili. Kao što su pokazali psiholozi Alexander i Margarete Mitscherlich, muževi, a posebno očevi često su patili od psihološkog sindroma koji im je onemogućavao žaljenje ili kajanje.

Te tendencije su stvorile napetosti koje su konačno izbile na površinu 60-ih godina 20. veka, kad su aktivisti i studenti počeli da postavljaju neprijatna pitanja koja su njihovi roditelji dugo izbegavali. Njihova deca će živeti u mnogo otvorenijoj sredini i u besprimernom blagostanju koje je usledilo posle ujedinjenja i produbljivanja evropskog projekta. Ali generacijski konflikt koji je delio nemačko društvo do 80-ih godina 20. veka nikad nije razrešen i nedostatak međugeneracijske komunikacije postoji i danas. Tri generacije koje su stekle punoletstvo u posleratnom dobu imaju izrazito različita iskustva. Glasan poziv druge generacije prvoj da prekine ćutanje izazvao je složenije viđenje prošlosti u trećoj generaciji, koja je upoznala samo izobilje.

Kao što je primetio socijalni psiholog Harald Welzer, početkom trećeg milenijuma, saznanje da je sopstvena porodica možda odigrala neku ulogu u nacističkim strahotama jedinstveno je i složeno psihološko iskustvo. Upravo zbog toga što prethodne generacije nisu govorile o tome, kasnijim generacijama je bilo lakše da „izbele“ sopstvenu porodičnu istoriju ili bar da apstraktnije prebace krivicu na prošlo društvo a ne na konkretne pojedince, događaje i odluke.

U anketi koju su 2018. godine vodili istraživači Bilfeldskog univerziteta, 50 odsto ispitanika rekli su da kod kuće nikad ne govore ili retko govore o nacističkom periodu, a 35 odsto to čine povremeno, što pokazuje da je taj period česta tema samo u jednoj od sedam nemačkih porodica. Među navedenim razlozima su nedostatak interesovanja, osećanje neumesnosti i strah od otkrivanja uznemirujućih istina. Štaviše, samo 18 odsto ispitanika su priznali da znaju ili naslućuju da su njihovi preci bili među počiniocima nacističkih strahota, dok 54 odsto izjavljuju da su članovi njihove porodice bili među žrtvama nacista, a 18 odsto da su njihove porodice pomagale drugim žrtvama.

Takvi odgovori ne odražavaju nužno istorijske činjenice. Oni su često sećanja izgrađena na nepotpunim informacijama, maštanje i samozaštitničko neznanje. Istoričari tog perioda pretpostavljaju da je manje od 1 odsto Nemaca zaista pomagalo nacističkim žrtvama, bilo Jevrejima, Romima, Sintima, stranim radnicima, homoseksualcima, socijaldemokratima ili komunistima.

Naravno, 75 godina je dovoljno vremena za znatno izvrtanje činjenica. Nemci kolektivno pamte prošlost, preuzimaju odgovornost za nju i stvorili su institucije da to prenesu sledećim generacijama. S druge strane, oni takođe teže da sebe i svoje porodice distanciraju od onog što se dogodilo. Zahvaljujući ćutanju i smenjivanju generacija, milioni nemačkih porodica uspeli su da prošlost učine podnošljivom. Na tom putu postali su slobodoljubivi demokrati.

Nova nova Nemačka

Nemačka 2020. je veoma različita od Nemačke u razdoblju ponovnog ujedinjenja koje je počelo pre 30 godina, a tadašnja Nemačka je pak suštinski različita od Nemačke u kojoj je živela generacija 60-ih. Dobrodošlica za milion izbeglica iz 2015. potvrdila je status Nemačke kao imigrantskog društva, mada mnogi to ne žele da priznaju. Jedna od četiri osobe koje danas žive u Nemačkoj imigrantskog je porekla – što je porast za jednu trećinu u odnosu na 2005. godinu.

Kog god porekla bili, ti ljudi su nasledili kolektivno breme Nemačke i moraju naučiti da s njim žive, pogotovo ako su postali državljani te zemlje. Oni su šarolika grupa. Ali prema jednoj studiji Bilfeldskog univerziteta, oni su manje zainteresovani za istoriju nacizma i verovatnije je da će se poistovećivati sa žrtvama iz tog perioda.

Naspram te promenljive demografske pozadine jača nacionalizam desnice, političke sile koja je dobila legitimitet zahvaljujući izbornom uspehu AfD-a. Ta partija sada kontroliše najveći opozicioni blok u Bundestagu i predstavljena je u parlamentu svih 16 Länder (država-pokrajina).

Zahvaljujući tim uspesima, AfD predstavlja ozbiljnu pretnju svemu što je Nemačka postigla procesom Vergangenheitsbewältigunga. Ta stranka namerno krši političke tabue, ponovo uvodi jezik koji podseća na nemačku propagandu, agresivno nameće revizionističku verziju nemačke istorije i bestidno napada manjine i imigrante u svojim izjavama i govorima. Ako Nemačka bude mogla da postavi AfD na njegovo mesto pomoću demokratskih procesa i otvorenog dijaloga, ona će time ponovo potvrditi napredovanje na svom putu ka jednom normalnom evropskom društvu.

Nikad nije završeno

Kada je Thomas Mann, koji je u to vreme – pre 75 godina – živeo u egzilu u Kaliforniji, čuo da je Hitler umro, citirao je Shakespeareovog Richarda III: „Pobeda je naša, umro je prokleti pas.“ Ali znao je da se priča tu ne završava. „Priznajem da ono što se naziva nacionalsocijalizam ima duboke korene u nemačkom životu“, dodao je. „Zarazno unakažavanje ideja nosilo je seme ubilačke pokvarenosti.“

Mann je ukazivao na ćutljivo saučesništvo miliona. Shvatio je da su poslušnost, povodljivost i pokornost Nemaca omogućili nacistički režim i da će promena kulture i društva biti dug i zahtevan proces. Nemci će svakako morati da se suoče s prošlošću; ali to će biti tek prvi korak ka stvaranju društva u kom nikad više neće moći da zavlada smrtonosna ideologija.

Slično tome, ubrzo po završetku rata, Bertolt Brecht je dopisao završni stih parabole o Hitleru pod naslovom Zadrživi uspon Artura Uija: „Nemojmo se prerano radovati – utroba iz koje je izgmizao još je plodna.“ Sa usponom AfD-a, Brechtova opomena je danas relevantnija nego u bilo kom drugom trenutku u poslednjih 75 godina. Ne treba se zavaravati da se Nemačka ratosiljala nacista, antisemita i nepopravljivih nacionalista.

Suočavajući se sa svojom prošlošću, Nemačka je pokazala da čak i posle najnasilnijih i najzverskijih perioda u ljudskoj istoriji postoji mogućnost za novi početak. Društvo koje je bilo ogrezlo u krvi i još nosi teret krivice borilo se, tokom tri generacije, da uspostavi osećaj normalnosti i postepeno je postajalo liberalno i demokratsko. Ali kad nestanu oni koji pamte nulti čas, Nemačka će se suočiti s novim sudbonosnim izazovom iznutra. Zadatak preporoda nikad nije dovršen.

Helmut K. Anhier, Project Syndicate, 08.05.2020.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 22.05.2020.