Nećemo se ovog puta previše baviti ni Đinđićem ni njegovim delom. To sada, pet godina nakon atentata, čine svi, i znani i neznani, i oni koji su s njim radili, poštovali ga, delili s njim dobro i zlo, ali i oni kojima je ubijeni premijer bio izgovor da bi ga predstavljajući se kao njegovi sledbenici što više oblatili i kompromitovali. Pa kad se neki predstavnik vlasti svojski trudi da nas uveri kako čini upravo ono što bi prvi demokratski izabrani premijer uradio, najpre porazmislite o količini moguće obmane, a zatim i o činjenicama. Jer takvih političara u vlasti posle 12. marta 2003. gotovo da nije ni bilo, a ako je i nešto imalo Đinđićevu aromu, bila je to više (zlo)upoptreba od strane malih i politički nedozrelih, halapljivih i bolesno ambicioznih ljudi.

Đinđićev prvi partijski šef, Dragoljub Mićunović (koji ne pripada pomenutoj grupi), valjda i sam impresioniran svojevrsnom svečarskom atmosferom, nastalom kada se pad jedne neuspešne vlade poklopio sa obeležavanjem pet godina atentata na premijera i državu, kaže kako Srbija njegovim uklanjanjem nije stala, već je samo usporena. Ta izjava je samo neka vrsta političke varke. Ona bi možda pila vodu ako bi se Srbija, statistički i marketinški, upoređivala sa, recimo, Albanijom, ali bi apsolutno potonula pred elementarnom činjenicom da su skakavci pojeli čitavih pet godina i da se država, ma koliko je ulepšavali i doterivali, pogotovo sada kada nam se bliže novi izbori, strmeknula bar za jednu deceniju unazad.

Ubistvom Đinđića sproveden je dugoročniji, sistematičniji i razorniji državni prevrat. Aktiviran je veliki deo propagandnog i političkog potencijala da se obećavajuće petooktobarske vrednosti zamene ne baš tako suptilnim oblicima ideološkog i vlastodržačkog terora, (ne)uspešnim pokušajima premijerove relativizacije i kriminalizacije i simuliranjem demokratije. Valjda će tek istoričari i politikolozi naknadno procenjivati da li je i kako moguće da napreduje država u kojoj je ubijen demokratski predsednik vlade, u kontinuiranom prevratu i selektivnom vanrednom stanju. I, naravno, objasniti – zašto je Srbija danas, neki kažu na korak-dva od Evrope, a, u stvari, na samom začelju preostale balkanske kompozicije.

Koliko su nas tek aktuelni političari obmanjivali kada su nam govorili da, što god se u Srbiji desilo, povratka na staro neće biti. A onomad nam se u Skupštini Miloševićev junoša Dačić, kada se debatovalo o još jednoj demokratsko-radikalskoj rezoluciji, podsmevao u stilu – što ste nas uopšte 5.oktobra obarali, palili zgrade, ako su vam danas puna usta hvale za našu kosovsku politiku.

Upravo u tom trouglu – godišnjici smrti Slobodana Miloševića, pet godina od ubistva Zorana Đinđića i kraha desetomesečne vlade “osvedočenog legaliste” Vojislava Koštunice i njegovog koalicionog “sapatnika” Borisa Tadića – valja potražiti odgovor na zagonetku zašto je Srbija od priželjkivanja da posle 5.oktobra postane oslonac regionalne stabilnosti, dospela do neskrivenog (i spoljnog i unutrašnjeg) strahovanja da bi se mogla vratiti na “slavne” staze remetilačkog faktora – na samom Kosovu, u Sandžaku, Republici Srpskoj, povremeno i u Crnoj Gori.

Verovalo se da je Miloševićeva priča bila dovoljno poučna (i ispričana), a ispalo je da ona u sebi sadrži toliko poriva i goriva da vaskrsne, što kroz ideološko-nacionalistički (Koštuničin) obrazac kako je sve prolazno, samo je Srbija večna, što kroz mazohističko-narcisoidno-arogantne (Tadićeve) eksperimente da je u politici sve moguće, pa i povratak davno izgubljenog Kosova, ako se tom “projektu” pridoda ime i delo svog prethodnika.

Sve se to, na kraju, finalizovalo opštom rezignacijom, razočaranjem i frustracijom, sa krajnje defitističkom procenom da se zlo, u bilo kom obliku, oružanom, paljevinama, demoliranjem, progonom ljudi kojima je najveći greh što nisu Srbi, anatemisanjem civilnog sektora, satanizacijom političkih protivnika, stalno obnavlja. Srbija svoju sudbinu stalno predstavlja kao grčku tragediju bez kraja. Ili bar dramu, za one koji imaju slabije živce.

A zapravo, sudbina “kohabitacione” vlade, koja je trajala nešto duže nego prethodni Koštuničin eksperiment, (pretnja) sa izborom radikala Nikolića za predsednika Skupštine, samo je jedna kratka epizoda u toj, naizgled, zlohudoj, a, ipak, tragikomičnoj priči. I nije ona tako neslavno završila (kako su i mogli “rogovi u vreći”) zbog srpsko-kosovskog epiloga ili kraha (privremenog?) evropske priče.

Malo predistorije: Živkovićeva (postđinđićevska) vlada je otišla, jer se i sama prestrašila veličinom i dubinom organizovanog državnog terorizma i težinom i delikatnošću Đinđićeve zaostavštine. Koštuničina (prva) je potrajala duže (pošto su je podupirali i radikali i socijalisti, a bogme na svoj način i demokrate), jer je u posttraumatskom stresu nacije posle likvidacije premijera zaigrala na dve, na prvi pogled, paradoksalne karte: manje-više imitiranju evropskog puta, ali uporedo i pripremanju terena da se nacionalizam, sa svim njegovim oblicima manifestovanja, od rušilačkog do “dobrog”, “civilizovanog”, posebno okupljanjem po plemenskom obliku tzv.sabornosti (“Svi smo mi naši”), može prilagoditi 21.veku.

Tako je stvorena još veća konfuzija, koja je Koštunici dobrodošla da postepenom suspenzijom institucija, njihovom zamenom samonametnutim autoritetom nacionalnog spasitelja i opštom opstrukcijom Haškog tribunala, stvori privid kako je njegov “srednji put”, tzv. Treća Srbija, najblagotvornije sredstvo protiv svih unutrasrbijanskih sukoba, podela, interesa, a i najkraća staza do apsolutnog samovlašća.

Uverivši Borisa Tadića da je njegov koalicioni kapacitet “istorijska neminovnost” od koje se ne može pobeći, Koštunica je izborni poraz pretvorio u trijumf ustoličenjem za premijera u ime “viših nacionalnih i državnih interesa”. Što će nas taj izbor desetak meseci kasnije sve skupo stajati, čak nas navesti na pomisao da nam spasa nema, treba pripisati Tadićevom korpusu “nepogrešivih procena i odluka.” Treća (Koštuničina druga) vlada doživela je fijasko zbog njegovog i Tadićevog upornog opstajanja na promašenoj državnoj i nacionalnoj politici, koja nam je iz njihovih kabineta poturena kao kukavičije jaje.

Znali su i jedan i drugi od samog početka da će se priča o Kosovu završiti upravo onako kako se i okončala, ali su, uprkos tome, stvarali privid da je sve moguće, pa i ono nemoguće, da će se Kosovo, posle svega, vratiti pod okrilje Srbije. Srbiju je taj koncept gurnuo u nove nacionalne obmane, zablude i iluzije, pretvorivši se u monetu za svakojako iživljavanje i potkusurivanje. Put do najveće istorijske prevare bio je, istini za volju, kraći nego što će biti izlazak iz tamnog tunela vešto skrojenih i plasiranih laži.

Upravo taj Tadićev ustupak Koštunici dao je odrešene ruke lideru DSS-a da kao manjinski partner većinskom delu javnosti usadi u svest da Srbiji, osim TERITORIJE Kosova, ništa nije prioritet. Ni EU, još manje kriminal i korupcija, ponajmanje socijalna nemaština. Isplaniranom i koordinaranom eskalacijom sukoba sa međunarodnom zajednicom (počelo je sa NATO-državom, nastavilo se “rasparčavanjem” Srbije i “lažnom tvorevinom”, završilo neviđenom hajkom na EU), učvršćivalo se uverenje da će se kohabitacioni dil nastaviti, ali tek nakon što će “nacionalno” veštiji manipulator u svoj model “preuređenja međunarodnog prava” usisati i samog Tadića, njegovu stranku i veliki deo javnosti uzdizanjem kosovskog problema do nepodnošljivog nivoa – “Kosovo ili smrt”, odnosno “Nema Srbije bez Kosova”. Kada se tako nešto uradi, onda prostor za raspaljivanje političkih i nacionalističkih strasti postaje neograničen.

Tadić, od koga se, bar u delu javnosti i njegove partije, očekivalo da bude nekakva umerenija protivteža ili makar povremeni amortizer da se uskovitlane strasti ne otmu kontroli, izneverio je sva ta očekivanja postavši Koštuničin najodaniji saradnik. Kad se jednom odreknete premijerskog mesta da biste na drugoj strani sačuvali monopol na vlast (državni vrh, većina u vladi, Beograd, Vojvodina, javna preduzeća), kada prihvatite da “usaglašena” politika oko Kosova ne trpi srednja rešenja, niti drugačije modele uspostavljanja mostova poverenja sa Albancima, kada se dobrovoljno preuzme uloga da se van granica, konfuznom diplomatijom, ali i uglađenim diplomatskim manirima, zapravo, distribuira i afirmiše tvrdokorna nacionalistička platforma, koja vidi granice, ali ne prepoznaje ljude, negira realnost, čak i obnavlja retoriku koju smo slušali sve do bombardovanja Srbije, onda postaju još jasnije dimenzije učešća demokrata u nekoliko “kapitalnih” projekata, koji su prvobitni spoljnopolitički kurs Srbije odvukle na stranputicu.

Pisanje i usvajanje (bez ikakve debate i na, najblaže rečeno, kontroverznom referendumu), po mnogo čemu, nakaradnog Ustava Srbije, sa još nakaradnijom preambulom, liferovanje, uglavnom, radikalskih rezolucija o Kosovu i Kubi, stalno pristajanje na ucene i ulmtimatume, ponavljanje konsenszusa sa partijama koje su Srbiju upropastile a Kosovo prokockale, ponižavajući i snishodljiv odnos prema Rusiji (sklapanje gasnog anranžamana, prodaja NIS-a po bagatelnoj ceni, nereagovanje državno, zvanično, na sumanute napade na ličnost i delo Zorana Đinđića na zvaničnoj državnoj ruskoj TV, Demokratsku stranku je praktično sasvim odvuklo od njenog programskog socijaldemokratskog usmerenja, a dovoljno približilo partiji sa izrazito nacionalnim i populističkim predznakom. Logika tako (patriotski) uspostavljenog konsenzusa, dok se poražavajući (a očekivani) ishod srpsko-albanskog pregovaračkog procesa približavao, a dan donošenja deklaracije o nadziranoj nezavisnosti Kosova primicao, šefa države i lidera DS-a, Tadića, je praktično učinila, bar do predsedničkih izbora, saučesnikom u formulisanju DSS-ovskog ultimatuma “Srbija u EU samo sa Kosovom”.

Tek činjenica da bi takav kurs Srbiju za dugo izbacilo iz igre, a Demokratsku stranku sveo na puki servis “jačih i potkovanijih nacionalista” (uz obilatu asistenciju 2.300.000 glasova na predsedničkim izborima i još jedan arogantan Koštuničin ultimatum DS-u), kao da je ozbiljno prodrmala dotadašnju Tadićevu (može se slobodno reći) fasciniranost Koštuničinom državnom i nacionalnom politikom. Reagovalo se neuobičajeno brzo i oštro, pružen je otpor lideru DSS-a i vlada je morala da demisionira. Tako je, međutim, “Srbija sa Kosovom u EU” pretočena u “I Kosovo i Evropa”, geslo na kome je, pored ostalog, Tadić dobio predsedničke izbore. Jednima se taj “preokret” učinio precenjivanjem sposobnosti Srbije da diplomatskim špartanjem po svetu spreči, manje-više, kolektivni evro-američki koncept udaljavanja Kosova od Srbije. Drugima, pak, to izgleda kao modifikovan nagoveštaj nastavka stare platforme dugoročnijeg, možda višedecenijskog mrcvarenja Srbije samo da bi se Kosovo izolovalo i tako “prinudilo” da shvati da mu je srpska ponuda o širokoj autonomiji nešto najbolje što je ikada moglo dobiti.

Ova računica, međutim, ima dve falinke: prva, šta će biti sa Srbijom ako se nađe pred vratima EU, a uslov bude (in)direktno priznanje “susedne države”, i, druga, kuda će Srbija ako se Rusija u međuvremenu predomisli i prizna nezavisnost, recimo, Južne Osetije ili Abhazije. Odoše principi…

Sve u svemu, ni sledeći izbori 11.maja, najverovatnije, neće razrešiti tu dilemu. Ali se situacija može i te kako pogoršati, ostvari li se procena da su Miloševićeve političke grupacije, uz pojačanje DSS i NS, u znatnoj prednosti. Ovo tim pre, ako se ozbiljno shvati nedavno (U Utisku nedelje) neodmereno (neki kažu, ružno) Tadićevo trpanje DSS, NS i LDP u isti koš, njegov nadmen, pomalo arogantan, a sasvim sigurno nepromišljen stav da će “evropsku bitku” voditi svi oni ( pa i uvek dobrodošli Koštunica), koji se u međuvremenu budu promenili. O promeni sopstvenih iluzija i zabluda, pogrešnih procena, projekata kojima se od njegovog prvog izbora za šefa države ne zna broj, seriji vrlo čudnih poteza i afera, međutim, ni pomena. Što bi se reklo, kralj (predsednik) je uvek u pravu, i onda kada čini strateške promašaje.

Peščanik.net, 13.03.2008.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)