Nihilizam stoji pred vratima: otkud nam stiže taj najneugodniji od svih gostiju?

Nietzsche

Knjiga o mladima: jer mladi se, premda toga nisu uvijek svjesni, ne osjećaju dobro. Ali ne zbog uobičajenih egzistencijalnih kriza, kojima je posuta mladost, nego zbog toga što se oko njih mota neugodan gost, nihilizam, prodire u njihova osjećanja, muti njihove misli, briše im perspektive i obzorja, slabi dušu, kvari njihove strasti čineći ih beskrvnim.

Porodice su preplašene, škola više ne zna što činiti, samo se tržište zanima za njih, kako bi ih povelo na put zabave i potrošnje, a tamo pak ono što se troši nisu toliko predmeti, koji iz godine u godinu zastarijevaju, nego sam njihov život, koji se ne uspijeva više projicirati u budućnost koja bi im mogla bilo što obećati. Sadašnjost postaje apsolut kojeg treba živjeti što je moguće intenzivnije, no ne zato jer bi taj intenzitet donio radost, nego zato jer obećava da će prikriti tjeskobu koja se pokazuje svaki put kad okoliš poprimi obrise pustinje smisla.

Svoju nelagodu mladi ne znaju opisati, jer su već dosegli onaj stupanj emotivne nepismenosti kad ne mogu više prepoznati svoje osjećaje, prije svega ih ne znaju nazvati svojim imenom. Uostalom, kako uopće nazvati to ništavilo koje ih prožima i guši? U komunikacijskoj pustinji, gdje porodica ne pobuđuje više nikakvu privlačnost, a škola ne izaziva nikakvo zanimanje, sve se riječi koje pozivaju na zauzetost i na pogled usmjeren budućnosti utapaju u tu neartikuliranost s kojom se samo još krik može mjeriti. Povremeno taj krik prodire neprozirni i debeli oklop šutnje, koji svojom težinom okružuje usamljenost njihove skrivene depresivnosti kao bezvremenog raspoloženja kojim vlada onaj neugodni gost što ga Nietzsche naziva ‘nihilizam’.

I zato riječi koje upućuju na nadu, riječi svih ostalih, koje su više ili manje iskrene, riječi koje ustrajavaju, riječi koje obećavaju, riječi koje nastoje ublažiti njihovu skrivenu patnju, zamiru oko njih kao besmisleni šum.

Nešto muzike, koja para uši, kako bi izbrisala sve riječi, malo droge, kako bi umrtvila bol ili kako bi iskusili barem neki osjećaj, mnogo usamljenosti, karakteristične za ozlojeđeni egoizam, što ga prethodne generacije nisu poznavale i koji je posljedica uvjerenja da se u vrijeme u kojem su presušile sve čuvstvene veze možeš očuvati samo ako si sam ili, u najboljem slučaju, ako se u pustinji vrijednosti osloniš na jedinog simboličkog generatora svih vrijednosti što ga u našoj kulturi nazivamo novac.

Kada nije posrijedi samo nelagoda pojedinca, nego je pojedinac samo žrtva sveopćeg pomanjkanja perspektiva i projekata, ako već ne smisla i čuvstvenih veza, kao što se događa u našoj kulturi, tada je samo po sebi razumljivo da su nedjelotvorni kako farmakološko liječenje, kojemu danas pribjegavamo već u ranom djetinjstvu, tako i psihoterapeutsko liječenje patnji koje izviru iz pojedinca.

A to zato jer u pustinji besmisla, što je širi nihilistička atmosfera našeg vremena – ako je čovjek, kako kaže Goethe, biće upravljeno osmišljavanju (Sinngebung) –, nelagoda više nije psihološka, nego kulturna. Dakle treba raditi na kolektivnoj kulturi, a ne na patnji pojedinca, jer ta patnja nije uzrok, nego posljedica kulturne implozije, čija su prva žrtva mladi koji se nalaze u školama, na univerzitetima, poslijediplomskom studiju ili na radu na određeno vrijeme.

A što reći o društvu koje ne iskorištava maksimum svoje biološke snage, snage što je izražavaju mladi između 15 i 30 godina, koji projektiraju, zamišljaju, stvaraju čim im se ukaže stvaran cilj, ubjedljiva perspektiva, nada koja je u stanju dati polet toj snazi što je osjećaju u sebi? Što reći kad zatim puštaju da ta snaga implodira, i tako, da se s njim ne bi trebali suočiti, preduhitre razočaranje?

Nije li ovo zanemarivanje mladih istinski znak sumraka naše kulture? A to je mnogo više zastrašujući znak nego uspon integralizama drugih kultura i prekomjerna djelotvornost naroda koji se pojavljuju u našoj historiji i s njom se prepliću, naroda koji su se odrekli svih vrijednosti koje se ne mogu svesti na vrijednost novca.

Ako nelagoda mladih nije psihološkog, nego kulturnog porijekla, rješenja što ih je izradila naša kultura očito su nedjelotvorna, bilo da su u vjerskoj varijanti – jer Bog je doista mrtav –, bilo da su u prosvjetiteljskoj varijanti, jer ne izgleda da danas um regulira sve ljudske odnose, osim u reduktivnoj formuli ‘instrumentalnog uma’, koji jemči tehnički razvoj, ali ne i širenje obzora smisla za misao koja je pobjegla i za osjećanja koja su usahla.

U ovoj knjizi nije riječ o lijeku koji bi olako i odmah djelovao. Već to da priznajemo svoju nemoć rječito govori o prirodi nelagode, koja – ponavljam – nije egzistencijalna, nego kulturna. No činilo mi se opravdanim ovo djelo napisati već zato da počistim sa svim rješenjima što su ih smislili, a da pritom nisu prepoznali pravu prirodu nelagode naših mladih. Mladi se u nihilističkoj atmosferi koja ih okružuje ne pitaju više o smislu svoje i tuđe patnje, kao što je čovječanstvo svagda radilo, nego, a u tome je, kako nas podsjeća Günther Anders, ogromna razlika, o samom značenju svoje egzistencije, koja im se čini lišenom smisla ne zato jer je puna patnje, nego, naprotiv: čini im se nesnosnom jer je bez smisla. Negativitet što ga širi nihilizam, naime, ne tiče se patnje, koja u različitim stupnjevima manje ili više prati svaku egzistenciju i oko koje se gomilaju razni oblici pomoći, nego radikalnije oštroumne percepcije besmislenosti sopstvenog egzistiranja.

A što ako je rješenje drugdje? Ne u zagriženom traženju smisla, kao što to zahtijeva judeo-kršćanska tradicija, nego u prepoznavanju onoga što svatko od nas uistinu jest, dakle u vlastitoj virtù (grčki: arete, ono što je nečemu svojstveno, prim. prev.), u vlastitoj sposobnosti, odnosno, rečemo li to grčki, u vlastitom demonu (daimon), koji, kada nađe svoju realizaciju, doseže sreću (grčki eu-daimonia)?

U tom slučaju nihilizam, unatoč pustošenju smisla što ga sa sobom nosi, može naznačiti da egzistenciju ne opravdava toliko pronalaženje smisla – za njim žudi više želja (ponekad neograničena) nego naše stvarne sposobnosti -, koliko umjetnost života (Grci su je zvali teche tou biou), koja je u tome da prepoznamo i priznamo vlastite sposobnosti (gnothi seauton, spoznaj sebe sama), izrazimo ih i pustimo da se primjerno (kata metron) rascvjetaju.

Taj pomak iz kršćanske u grčku kulturu mogao bi kod mladih pobuditi onu vedru radoznalost otkrivanja sebe samog i nalaženja smisla u tom otkrivanju. Ako bismo to otkrivanje primjereno podupirali i gajili, moglo bi nas privesti životnom razmahu kojemu već po svojoj prirodi stremi mladost i njezina kreativna snaga.

Ako bi upravo prelazeći i prekoračujući nihilizam mladi znali izvesti taj pomak perspektive, kadar pobuditi im radoznalost za njih same, ‘neugodni gost’ bi barem nečemu služio.

 
S italijanskog preveo Mario Kopić

Umberto Galimberti, L’ospite inquietante. Il nichilismo e i giovani, Milano 2007.

Peščanik.net, 09.11.2009.

Leave a Reply