Hong Kong, Des Voeux Road Central, 2020, foto: Menayi Angsahua NOVAS/Wikimedia Commons
Hong Kong, Des Voeux Road Central, 2020, foto: Menayi Angsahua NOVAS/Wikimedia Commons

Čitalac je do sad već morao uveliko shvatiti: ja se divim Novaku Đokoviću. Kao i pola planete, uostalom. Pri tom ne mislim da ga druga polovina mrzi. Kad smo već kod toga, verujem da ga malo ko mrzi. Samo ga ne vole kao ova prva polovina. I da se odmah razumemo, to što je Đoković najbolji ikada na svetu jedna je stvar. Druga je stvar u čemu je najbolji: ta igra, kao i bezmalo svaka druga, nema previše smisla. Nije stvar uopšte u toj igri. Stvar je u tome, da ponovimo, da je čovek najbolji na svetu.

Mogli bismo se ovde i našaliti: „Srbin“ ima šansu da u bilo čemu bude najbolji na svetu ako i samo ako uz njega stoji „Hrvat“. Dobro, znamo da nije tako, ali ne zvuči loše, zar ne? Istina je da nije „Srbin“ najbolji na svetu, nego baš – Novak Đoković. Uprkos svemu, pa i tome što je „Srbin“. Uostalom, nije li i sam imao nešto o tome da kaže pošto je u Australiji na kraju pobedio i dugokosog „Grka“ (Tsitsipasa), isplakao se sa svojima, i onda podigao pehar: sanjajte velike snove, odakle god da ste – tako je rekao.

Jedan „Rus“ (Medvedev), prošle godine, pošto je za razliku od Đokovića izgubio u finalu Australian Opena, požalio se da je publika ubila (njegove, naravno) snove jednog dečaka – tako je opisao kako se oseća. Kao da je Đoković ove godine hteo da mu kaže: glavu gore, dečače. Samo, ne verujem da je zaista to hteo, naprosto je tako ispalo. Jer, ovo nije priča: bili jednom jedan „Srbin“, „Grk“ i „Rus“ (dodajte „Španca“ po volji). Treba stalno ponavljati: priča je o Novaku Đokoviću i samo o njemu. Može i obrnuto: to je njegova i samo njegova priča.

I baš zato što je tako, priča bi mogla biti univerzalna. Ali, nije. Kada se gleda iz Srbije, Đoković nije Novak, nego je samo – „Srbin“. Kao „Srbin“, on se nekome tamo osvetio, pokazao im, bio je jači od svih… a oni su mu podmetali, vređali ga i zapravo nikada ga neće voleti samo zato što je… pa šta drugo nego – „Srbin“. S druge strane, ako gledate na sve to, recimo, baš iz Australije, Đoković vas baš ni ne zanima previše, jer vi ste uglavnom hteli da gledate „Australijanca“ (Kyrgiosa, naravno), pošto se „Australijanka“ (Barty) povukla.

Vesti, tamošnje, naime kažu da je Channel 9 izgubio veliki novac jer je prenose ovogodišnjeg turnira u Melburnu na TV-u gledalo oko četiri miliona manje gledalaca nego prošle godine. A to nije zato što je prošle godine do finala stigao i pobedio jedan „Španac“ (Nadal), umesto „Srbina“. Naprotiv, „Australijanci“ su sedeli ispred televizora da vide Kyrgiosa („Australijanca“) u finalu muških dublova i Bart („Australijanku“) u finalu teniserki. Ispali tako „Australijanci“ kao „Srbi“, ne zanima ih sport, nego ih zanimaju samo „njihovi“, šta god da igraju.

Očajni Channel 9, koji je samo par meseci pred turnir dao pola milijarde dolara da obnovi prava na prenose do 2030, kada je video da gledanost srlja nizbrdo, povređenom Kyrgiosu ponudio je da uživo komentariše mečeve, ali je ovaj to odbio – objasnio je da mora da se usredsredi na operaciju kolena. Da li Kyrgios zaista vuče sa sobom ogromnu gledanost, više i od najboljih tenisera na svetu – apsolutno, da, odgovaraju uglas australijski novinari. Pre nego što se 2022. Kyrgios (sa Kokkinakisom) plasirao u finale dublova i pobedio, Australijanci gotovo da nisu ni znali da se tenis igra i u parovima – tako kažu.

A opet, organizatori su se u završnoj noći turnira pohvalili da nikada nije bilo više ljudi na stadionu i oko njega. Što im je opet bilo dovoljno da utvrde da je to bio najbolji turnir ikada. (Bilo bi zanimljivo da smo mogli da čujemo šta je na to u živom prenosu rekao komentator Channel 9.) Neka bude da su u pravu. Jedino što su propustili da kažu da su im tribine i poljane oko stadiona popunili – a ko drugi, nego – „Srbi“. Pa bismo tako mogli da proširimo šalu s početka: nema „Srbina“ na vrhu bez „Hrvata“, ni punog stadiona na Australian Openu bez „Srba“. Samo što, naravno, nije tako.

Cela ova priča o navijačkim nacijama ovde je samo iz jednog razloga: taj kolektivni pritisak na sport raširio se s fudbala na sve strane, i tako zahvatio i tenis: što je svojevrsni apsurd, jer je to – je l da – individualni sport. I u tom individualnom sportu, Novak Đoković je najbolji svih vremena. Možete to, ako hoćete, širiti na oca (Srđana), na trenera (Ivaniševića), na majku i braću, na fizioterapeuta, ali nećete dobiti – fudbalski klub. Na terenu, s reketom (ili na njemu), Đoković je sam. I zato je njegov uspeh za divljenje i za priču. A priča ima i izraziti pedagoški potencijal.

Jer, Đoković nije nikakav ni osvetnik ni buntovnik (to što pokušava da napravi novi savez igrača tenisa ne čini ga buntovnikom, jer cilj tog saveza nije da se ugasi postojeća asocijacija). On je izrazito talentovani i vredni mladi čovek, do kraja posvećen svom poslu (sam Đoković tenis naziva svojim poslom). Uz to, poštuje pravila i povinuje se odlukama (institucionalnih) autoriteta, čak i kada su te odluke u najmanju ruku sumnjive (kakva je bila odluka bivših australijskih vlasti da ga deportuju prošle godine ili – u nešto manjoj meri – diskvalifikacija sa US Opena 2020).

Mogao je Đoković da viče uokolo kako ga je bivši predsednik vlade Australije oterao iz zemlje za svrhe svoje izborne kampanje, i bio bi sasvim u pravu. Mogao je malo kasnije da likuje kada je ta osoba na čelu svoje stranke izgubila izbore, ali nije to uradio. Naprotiv, zahvalio se (novim) australijskim vlastima što su mu dozvolili da ponovo uđe u zemlju i igra. Nije kukao uokolo ni što mu ne dopuštaju da se takmiči na nekim drugim turnirima jer se nije vakcinisao. Tamo gde je mogao da igra, mahom je pobeđivao. I to je sve.

Vrlo je jednostavno, Đoković zna da u osnovi njegovog uspeha stoji, pored njegovih ogromnih ličnih kvaliteta i jedan kolektivni temelj – jasna pravila i institucije koje ih dosledno primenjuju. Kršiti ta pravila i rušiti te institucije osujetilo bi ga da ostvari svoj cilj, da bude najbolji na svetu. Povrh toga, on dobro zna i da kad si najbolji, pravila moraju da važe za tebe kao i za druge, ako hoćeš da ostaneš na vrhu. Tako jednostavno, a tako teško da se shvati – od Australije do Srbije.

Možete mu na leđa tovariti oca, piramide, vakcine, pa čak i Vučića, ako vam je do toga, ali to ne menja na stvari – on je u svom poslu najbolji, zato što je individualno (a ne nacionalno) izvanredan i zato što to može da pokaže u jasno definisanim uslovima. Sve izvan toga je nebitno. Nažalost, ta jedino važna priča ponajmanje je zanimljiva – jer je s njom najteže identifikovati se – i za gledaoce Channel 9 i za gledaoce u Srbiji.

Peščanik.net, 31.01.2023.

NOVAK ĐOKOVIĆ

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)