mural na zidu, deca se igraju žmurke

Šta je to državni vrh nećemo saznati ni iz Ustava ni iz nekih propisa, a ovo u Srbiji danas je jednostavno vrh SNS-SPS, odnosno radikalski vrh.

De facto je tako, jer uz vrhušku idu i Dveri i doktor K. i drugi, a naročito SPC. Nije tajna da Crkva vodi državnu politiku i spoljnu i unutrašnju, a kako je vodi vidi se po tome kuda nas vode i dokle su nas doveli u ovim uistinu “smutnim vremenima”. Do duvara, kaže i sam premijer Dačić, a do duvara smo mi, a ne neki car ili moćnik iz EU, kako nas uči narodna pesma o Marku Kraljeviću. Patrijarh srpski sa svim arhijerejima je uputio pismo tom državnom vrhu – nastala je zbrka koja nikom jasna nije. Kaže srpski prvosveštenik da ono iz Brisela nije ništa, bukvalno tako, a da je nekakvo “rešenje” koje imaju za Kosovo – nešto. Svečano i patetično je to obznanjeno narodu, a ona vrhuška u Novom dvoru se zamislila, pa i zabrinula dobrano. Zajedno s njima i mi se upuštamo u matematičku jednačinu sa nepoznanicama koje se zovu ništa i nešto.

Jednačina ne spada u one teške, ali ovde zapinje i nikom nije jasno rešenje koje se dobija, a dobija se Ništa.

Evropska mreža integracija za Crkvu je ništa – patrijarh to naglašava – a ono što dobijamo na Kosovu je nešto. A šta je to što dobijamo na Kosovu nikom jasno nije i skoro neće biti jasno ni boljim matematičarima, onima koji rešavaju jednačine i sa više nepoznatih. Ne dobijamo ništa ni na Kosovu ni oko Kosova i skoro dobiti nećemo, makar i M. Dodik bio član tog nekakvog državnog vrha. I on je kao stranac uključen u državni vrh, iz zemlje sa kojom održavamo normalne diplomatske odnose. U Tačijevoj delegaciji koja je boravila u Briselu je i jedan Srbin – on je govorio jasno – a u našoj, sem SNS i SPS, nema nikog drugog, pa ni nekog recimo Albanca iz Bujanovca. Ne, nema. Dovoljan je Dodik.

Pa i taj Dodik je u Beogradu a ne u Briselu, jer i on rešava ovu jednačinu srpsku koju niko živ rešiti neće.

Za Srbe na severu Kosova tražimo neke garancije – kao oni u Briselu ne znaju šta mi tražimo – a za Srbe i pripadnike desetak drugih naroda u Vojvodini ne tražimo ništa. Od onog što je nešto – po Ustavu – zakidamo po malo i kada se paori oglase u šoru vičemo – to je separatizam. Bog jedini zna šta je ovo. Jednačina je zaista komplikovana i jednako se nešto pretvara u ništa ili ništa u nešto. Nesrećna baronica Ešton je na diplomatskim, i to visokim akademijama učila kako se rešavaju i komplikovane političke jednačine, ali se našla u čudu. Zna ona rešenje, ali bezmalo ništa joj ne vredi i pokupila je svoje fascikle i pošla na drugi kraj sveta – negde je u Aziji. Pokušala je da objasni da ništa i srpsko nešto daju samo još jedno ništa, ali mi Srblji kakvi smo, udarili smo da rešavamo aporiju od onih sa kojima je i Zenon zapinjao. I posla se prihvatio patrijarh srpski Irinej sa arhijerejima i to je zbunilo i samog premijera Dačića. Dačić je ovo crkveno rešenje odbio i kazao da je sedište SPC u Beogradu, a ne u Peći – što nije sasvim tačno, jer patrijarh srpski je arhiepiskop pećki. Ne, Dačić ide po svome. Ali zaboravlja da je sedište hrišćanske Crkve ne u Rimu, ni u Moskvi, nego u Jerusalimu. To je već složeno teološko pitanje i ovde nećemo gnjaviti s tim. I o “teologiji oslobođenja” iz Latinske Amerike nešto znamo, ali srpska teologija je komplikovanija. To je etnofiletistička teologija i plemenska teologija uz primese politike onih koji su na vlasti, jer – to uči apostol Pavle – svaka je vlast od boga i nema vlasti “koja od boga postavljena nije”. Ovo učenje samom apostolu Pavlu nije pomoglo, jer mu je Neron odrubio glavu iako je i njegova vlast bila od boga. Pozivao se Pavle da je rimski građanin u pravnom smislu, ali ništa – Neronova sekira je bila brža. Znaju to srpski teolozi, posebno sada kada su oni vlast, a ne neki tamo iz SNS-SPS. Izučavali smo mi srpsku teologiju godinama, ali daleko odmakli nismo, to priznajemo i ovde. Sada su vojvoda Toma i Gospodar Vučić veći teolozi i njih se mora slušati. Pismo patrijarhovo je inace besmisleno, jer Crkva je odvojena od države – fol odvojena – a svi znamo da nije već da su povezani pupčanom vrpcom, pa i kada se ne slažu jasno je da se slažu. A onim pak koji hvale naše studije o latinoameričkoj “teologiji oslobođenja” – ima i takvih – tek da kažemo da je srpska politička teologija u znaku “složene jednostavnosti” – postoji takav termin – zapravo u znaku banalne jednostavnosti i muljanja i muvanja.

Da ne dužimo – naše rešenje jednačine sadržano je u naslovu ovoga zapisa iz palanačke tmine i mučnine.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 10.04.2013.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)