Svake godine u ovo vreme, kao po pravilu, ista situacija: dok mi na Balkanu čekamo izveštaj Evropske komisije o napretku zemalja kandidata za članstvo, Nobelov komitet proglašava nosioce nagrada u raznim oblastima. I kada je reč o nagradi za mir, redovno se diže galama, jer je teško setiti se kada je zadnji put ova nagrada došla u ruke pojedinca ili organizacije koja nije kontroverzna. Moja je reakcija na ovogodišnju odluku slična onoj Tarika Alija: umalo da prsnem od smeha. Mnogi se zaista pitaju: da li je ovo loš vic? Onda sam pomislila: а zašte uopšte očekujemo da Nobelov komitet prevaziđe sebe i da nas prijatno iznenadi selekcijom nekoga ko zaista izaziva poštovanje zbog postignutih rezultata na promociji istinskog mira? Pitam se zašto nas uopšte uzbuđuje vest o dodeli jedne odavno devalvirane nagrade (i pored toga što su veliki novci u pitanju)? IGNORE – to bi možda bila prava, ili bar jedna od racionalnijih reakcija. No, neki prijatelji ili ljudi koje beskrajno poštujem ipak se ne slažu da je ovo dobar izbor. Bilo je burnih reakcija i to u roku od par sati. Bilo je i oštrih, ali i duhovitih komentara, u smislu da je sada sve moguće, pa čak i da Nobelovu nagradu za mir dobije i NATO ili MMF; onu za ekonomiju bi mogla dobiti Grčka, a za književnost sam Alfred Nobel. Čovek je ostavio testament, koji je pročitalo malo ljudi, a još manje njih ga je razumelo. Kao da se radi o „Uliksu“… А tamo lepo piše da nagradu treba dodeliti „ličnosti koja je uradila najviše za bratstvo između naroda, za aboliciju ili smanjivanje stalnih armija i za održavanje i promociju mirovnih kongresa“. Nažalost, nisu ga razumeli ili ga otvoreno zloupotrebljavaju u političke svrhe oni koji sede u Nobelovom komitetu. Eh, Erazmo, Erazmo, da si danas živ, kakvu li bi pohvalu ludosti napisao? А Оrvel? Pa on je lepo napisao da je mir rat, a da je rat – mir, samo što se više ne radi o distopiji i projekciji globalne budućnosti, nego o sadašnjosti…

U našoj sredini, koja je godinama zavođena Evropskom unijom kao simbolom svega dobrog, vrlog i bogatog, ona je odavno postala naša bezbedna obala i Obećana zemlja. Onda nije ni čudo da je pokušaj osporavanja nagrade za mir unapred osuđen od onih koji se kunu u Uniju, a to je (bar u Makedoniji) čvrsta većina stanovništva i 99% intelektualne elite. Ipak, pokušaću da objasnim zašto EU ne zaslužuje nagradu za mir. Ali najprije da upozorim: od sada nadalje, svaka poruka i opomena iz Brisela dobija novu težinu, težinu nekoga koji ima „tapiju“ na mirotvorstvo i izgradnju bratstva među narodima. Evrofili dobijaju još jedan snažan „argument“ zašto je sve što dolazi iz EU po definiciji dobro i neupitno. Osim toga, EU dobija i dodatnu vrednost time što ulaskom u nju i svi mi postajemo nobelovci mira, mada i dalje nosimo epitet bureta baruta. Kad sam već na našem terenu, evo samo kratne ocene najnovijeg izveštaja o progresu Makedonije. Po nekakvoj bizarnoj (nevidljivoj) metodologiji, vlasti su požurile da ovaj izveštaj proglase „najpozitivnijim“ do sada, bez obzira na to što naši aršini po kojima merimo kvalitet života i bezbednost ozbiljno odstupaju od onoga što je napisano diplomatskim rečnikom Evropske komisije. Interesantno je što su svi značajniji pomaci do sada bili napravljeni u situacijama koje su bile, u najmanju ruku, delikatne. Recimo, Dogovor za stabilizaciju i asocijaciju smo potpisali usred oružanog konflikta, u aprilu 2001, a status kandidata (bez datuma za početak pregovora) je bio nagrada (šargarepa) za uspešno sabotiranje referenduma 2004, u vreme kada je tzv. Kondovska paravojna grupa držala Skopje na nišanu, za svaki slučaj, da osigura da se opštinske granice zaista iscrtaju po čisto etničkom principu. EU je želela mir i stabilnost, pa čak i po cenu podela po etničkoj osnovi. Evo sada i „najpozitivniji“ izveštaj eksplicitno ukazuje na narušene međuetničke odnose, a po prvi put se pominje i reč pomirenje. No, Makedonci su srećni što za razliku od ranijih godina, ovaj put nismo anonimna „your country“ već se atribut Macedonian ponovo pojavio ČAK dva puta (nasuprot nekrofilskom atributu Yugoslav koji se pominje čak 36 puta). A tu je i šargarepa u obliku obećanja i uslovnog dobijanja datuma za početak pregovora kroz (novi) okvirni sporazum, ovaj put s Grcima. Čovek ne može da se otme utisku da reč „okvir“ (ramka na makedonskom) sve više asocira na omču (jamka na makedonskom), a dok File govori – na pamet mi padaju reči poznate izreke: govori meko i drži veliku batinu iza leđa. Da zaključim, ovo sa izveštajima izgleda ovako: što gore, to pozitivniji izveštaj zbog pacifikacije trenutne situacije. Nikada nisam mogla da razumem opšte uzbuđenje zbog nekakvog izveštaja spoljnih ocenjivača, koji su arbitar koji treba da nam kaže kako živimo. Još manje razumem nobelovca mira koji insistira na tome da sporovi između država ne treba da se rešavaju kroz međunarodne sudske instance, nego kroz političke kompromise, čak i kada se time krše međunarodne norme o samoopredeljenju jednog naroda i nameće mu se silom promena imena, mada takav kriterijum ne postoji za ostale.

No, evo konkretnije zašto je Nobel i ove godine završio u pogrešnim rukama. Za ilustraciju, evo samo nekoliko naslova iz raznih medija o stanju u evropskoj oazi mira: „Desetine hiljada studenata protestuje u 90 gradova Italije – brutalni obračun policije sa studentima u Milanu“; „Neonacisti u Grčkoj preuzimaju ulogu redara uz blagoslov policije“; „Žestoke sankcije koje SAD i EU sprovode u Iranu pogađaju najviše obične ljude“; „Danska je upotrebljavala izraelske bombe u prošlogodišnjoj intervenciji u Libiji“… Možda je najkonciznija poruka poslata karikaturom pod naslovom „Naoružani za mir“ norveškog autora. Ovo je samo kratak presek stanja, za ilustraciju. Ako je Obama bio nagrađen za dobre namere (obećane radnje, koje ipak nije preduzeo), Evropskoj uniji se dodeljuje nagrada za davno prošlo vreme. Jagland, predsedavajući Komiteta, je izjavio da je ovo priznanje za stabilizirajuću ulogu koju je EU imaja u toku transformacije Evrope od kontinenta rata u kontinent mira. То je zatvaranje oči pred činjenicama koje upućuju na do sada najdublji demokratski deficit, socio-ekonomski (klasni) rat koji se vodi između bogatih (korporacija, banaka i elita) i siromašnih (i u političko-geografskom i u socijalnom smislu). Kroz spoljno-političku prizmu gledano, ovo je okretanje glave od činjenice da EU obuhvata države koje ne samo da poseduju nuklearno oružje, nego su i u samom vrhu proizvođača i izvoznika oružja siromašnim zemljama. Radi se o EU koja kroz trgovinske ugovore stvara profit za sebe, a eksploatiše zemlje Latinske Amerike i Afrike. Veliki broj evropskih zemalja ima dvojno članstvo (i u NATO), i u tom svojstvu godinama krši međunarodno pravo u Avganistanu, а o grozomornim slikama iz prošlogodišnje intervencije u Libiji i da ne govorimo. To je Unija koja dopušta da se proteruju Romi, čak i kada su njeni državljani; u njoj se desila i Lampeduza. Svojim mirovnjaštvom, ona je odgovorna i za talase izbeglica koji onda stižu na obale Grčke ili Britanije, gde ih ne dočekuju s radošću, već se zbog ovakvih jadnika uspostavlja brana koja se zove FRONTEX. То je Unija koja je prvo izgradila zid prema svojim neposrednim (siromašnim) susedima, da bi ga polako spuštala, ali ovih dana opet preti vraćanjem Šengena za građane Srbije i Makedonije. Bratstvo između naroda o kojem piše Nobel nije bratstvo bogatih i dobro naoružanih nacija, koje se ne odnose baš bratski prema ostatku sveta. Rezultati širenja mira su vidljivi, ali šta o tome misle ljudi u Avganistanu, Libiji, Iraku ili Siriji? Pa Brisel ne sluša ni svoje građane, one kojima postaje sve gore, a koje sve češće umesto o blagostanju uče o tome šta je policijski pendrek. Zapad je bio i ostao Narcis, zaljubljen u svoj odraz u ogledalu ili u govor Nobelovog komiteta. Evo ih, već se hvale da su ne samo zaslužili nagradu, nego da je ta nagrada podsticaj za politiku proširenja. Oni ionako ne vide Veliku sliku. Krleža je 1935. opisao Evropu, a čini se da se od tada ništa nije promenilo, osim u kratkom intervalu blagostanja za Evropljane: „ Evropa danas ne zna šta znade i pojma nema šta hoće. Evropa je danas rafinirano bezglava: s jedne strane pametna kao maska protiv otrovnih plinova, s druge slijepa kao staromodna lumbarda, a istodobno izazovna kao nekakav velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocijenog besmisla”. Sve je isto, samo nema Krleže da doda koju reč o nobelovki Veneri koja je još uvek slepo zaljubljena u Marsa.

Nova Makedonija, 05.10.2012.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 14.10.2012.

IZBEGLICE, MIGRANTI