Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

U svom patetičnom govoru u Sremskoj Rači Gospodar se izvinio Krajišnicima zato što je Srbija 1995. godine „ne samo podigla belu zastavu, nego i sramotno ćutala“. I zato što im nije „dala da idu traktorima kroz centar Beograda“.

Nije on imao tu obavezu, glavni akteri su ne samo živi, nego su još uvek njegovi, iako slabiji partneri u vlasti. Na primer, Ivica Dačić. Tada Vučić nije bio u vlasti, ni on ni njegovi radikali nisu bili u prvoj Vladi Mirka Marjanovića. Nisu, doduše, ni bili tako daleko od nje, uvek na usluzi tadašnjem gospodaru za verbalne i realne gadosti raznih vrsta.

Ali nije stvar samo u nepostojanju obaveze. Vučić, baš on, jedan je od onih koji nemaju pravo da se izvinjavaju ikom ko je izbegao u Srbiju tokom ratova devedesetih. On i njegovi su konstitutivno doprineli ratu i masovnom izbeglištvu. Ali ni tad, dok još nije bio Gospodar, nije igrao samo opštu ulogu. Bilo je tu važnih specifičnih paralela.

Kad je bio ministar informisanja u drugoj Vladi Mirka Marjanovića, desilo se još jedno masovno izbeglištvo. Tada – Srba sa Kosova. Oni koji imaju selektivno sećanje, reći će da su ipak, u junu 1999, radikali podneli ostavke na mesta u Vladi. Jesu verbalno, ali stvarno nisu. Oni ne podnose ostavke dok su na vlasti.

Kako je ta licemerna ostavka ostala bez dejstva, podsećam nezaboravnim odlomkom iz kolumne Ljubomira Živkova u Zoni sumraka, Vreme, od 19. juna 1999, pod naslovom „Ostajte ovdje“:

„Predsednik Srbije Milan Milutinović, sprečio je dosad najveći egzodus Srba iz Vlade Srbije. Konvoj od petnaest traktora u kojima su bili razočarani ministri Srpske radikalne stranke već je bio spreman, u prikolice su ubacivani poslednji zavežljaji, bošče i smotuljci, nejač je već sedela na hrpi stvari, nebo se bilo natuštilo kao što se uvek natušti kad Srbi napuštaju vekovne kabinete, na malenom neudobnom sicu bordo `fergusona` sedeo je impozantni predvodnik, inače potpredsednik Vlade, i turirao mašinu, košava je puhala u partijske zastave, sa `zetora` kojim je upravljao Tomislav Nikolić začula se komanda `Čelni pesma`, kad se ispred `fergusona` stvorio zadihani lik – lični kurir predsednika Republike.

Nadjačavajući buku traktora i lelek nejači, čauš je pročitao Uredbu predsednika Republike kojom se brojno stanje i sastav Vlade ne mogu menjati do daljeg. Mogu se radikali razočarati u državu, pa i u narod, ali dok se država ne razočara u njih, moraće da ostanu na rukovodećim položajima.“

Koristeći se proglašenim ratnim stanjem tadašnji zic predsednik (onaj koji sedi, a kad treba odgovara, ne radeći ništa i ne odlučujući ni o čemu – videti bliže „Zlatno tele“) doneo je u to vreme niz pretećih uredbi, potpisujući ih svojim imenom, a proizišlih iz Miloševićeve kreativne radionice. Među njima i jednu protoradikalsku. Ta je bila više ulizička nego preteća. Radikalima je zamolbeno naloženo da ostanu u Vladi i da ispune radnu obavezu vršenja funkcija u „nacionalnom interesu“. Te su svi oni, a među njima i Aleksandar Vučić, gordo povukli date ostavke. I ostali u republičkoj Vladi. Za pretrpljene bolove zbog služenja višem interesu, radikali kao kolektiv, dobili su nekoliko dodatnih ministarskih mesta i u saveznoj Vladi. Teški bolovi su umanjeni i pojedinačno – otkupom stanova istaknutih radikala Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića.

Da li se današnji Vučić seća da je Vlada čiji je član bio, uprkos farsičnoj ostavci, ili upravo zahvaljujući njoj, naredila da se izbeglice sa Kosova zaustave u Bubanj potoku da ne bi traktorima ušli u centar Beograda? Ma kako nezahvalno, a možda i nemoguće bilo, pokušaću da na ovo pitanje odgovorim.

No pre toga, podvlačim kao osobito važno – ima onih koji se sećaju, najbolje Živkov, Zona sumraka, Vreme, od 26. juna 1999, pod naslovom „Karavan prijateljstva“:

„Kao i većina učesnika Karavana prijateljstva i ja sam prema Beogradu krenuo traktorom (dobri moj `ursus`, jedanaest godina njime sam orao svetu zemlju, onaj deo svete zemlje koji mi po katastru od iskona pripada). Ali nisam stigao do Beograda, lepota Bubanj-potoka prenerazila me je. Ovde ostajemo bar nekoliko dana! presudio sam patrijarhalno, baš kao što su naši stari činili. Na prikolici – ovacije, radost, pesma. Nisam jedini ja odlučio da logorujem u Bubanj-potoku. Stotine mojih sunarodnika, koji su ekstazu zbog završetka agresije hteli da podele sa zemljacima u Beogradu, utaborili su se na ovom prelepom mestu nadomak prestonice.

Tu nas je zatekao apel Vlade da se vratimo odakle smo došli.“

Foto: Predrag Trokicić

Izvesno je da se Vučić seća zaustavljanja izbeglica 1995, pa se sam i ničim izazvan izvinio. Može biti da se seća i onih sa Kosova, iz 1999. Može biti da još nije došao u priliku da se i njima izvinjava. Jeste, muče ga pregovori, evo već sedam mršavih godina. Pa nije jasno ni ko tu treba kome da se izvinjava. Em zbog njih spava na podu, em malo-malo pa mora da podučava Đurića o izborima, em mu kliču putem mobilnog, te stavlja Radoičića na poligraf zbog tamo nekog ubistva, šalje Brnabić na sahranu, te ovo, te ono. Od gomilanja obaveza ne može čovek da se seti svih detalja.

Ako se ipak seća, izvinjenjem Krajišnicima on se vraća i na mesto svog zla, bez obzira na razliku u vremenima i krajevima iz kojih su se izbeglice sjatile nadomak Beograda, a ne u centru. I bezobzirno izostavlja izvinjenje zbog svojih (ne)dela. Do danas se ubedljivo izvinjavao samo zbog onog što je pripisivao drugima, a uz gomilu zadrški, ograda i ekstravagantnog tumačenja istorije, i zbog svojih radnji i reči, naglašavajući da je sve to uglavnom istrgnuto iz konteksta. A kad se izvinjava tako da to liči na izvinjenje, izvinjava se zato što je on Srbija. Uostalom, ko god i kad god ga napadnu, napadaju Srbiju. Kad hvale Srbiju, hvale njega.

Moguće je, dopuštam, da se Gospodar ovog više ne seća, jer gospodstvo čuda čini. Naročito u glavi. Te da ga na zaboravljeno žacne samo instinkt.

Svoju kolumnu o izbeglicama sa Kosova 1999, Živkovljev junak sa `ursusa`, pošto je saznao da mu je kuća spaljena, ali da štala i dalje stoji, a krava u njoj, kliče sa traktora (u mislima) vraćajući se u svoje kosovsko selo:

„Kad na to pomislim, noga sama dodaje gas.“

Da, dodavanje gasa je kontinuitet dugo vladajuće radikalske politike, bez obzira na ime političke stranke koja je sprovodi.

Tako i Vučićeva noga sama dodaje gas sramnog selektivnog sećanja. Sramnog zato što je svesno smišljeno da bi se recipiralo kao kolektivno sećanje. On to radi stalno, na patetični način lažnog proroka. A mi, savesno, štaviše marljivo gutamo sve. Ne volimo baš da se sećamo, pogotovo ne svega.

Ali, džaba nam sva ta selekcija. Glava bira, ali noga, e noga sama dodaje gas.

Foto: Predrag Trokicić

* Naslov je deo jedne rečenice iz davne kolumne Ljubomira Živkova, naznačene u tekstu. Nikad nisam i neću zaboraviti njegove kolumne objavljene u Zoni sumraka nedeljnika Vreme u junu 1999. godine. Gotovo ih napamet znam. Smatram ih najboljom ilustracijom licemerja Miloševićeve i Vučićeve vladavine, premda je autor tada u vidokrugu imao samo prvu, ali je ovu sadašnju do detalja anticipirao.

Peščanik.net, 07.08.2020.

Srodni linkovi:

Vladimir Veljković – Sećanje na navodni totalni rat

Nadežda Milenković – Monopol na poniženje

Vesna Pešić – Oluja utišana gestovima pomirenja

Oluja – 25 godina

Meris Mušanović: Oluja – civilne žrtve rata i dalje obespravljene u Srbiji

Fond za humanitarno pravo: Žrtve Oluje – briga društva i institucija Srbije i Hrvatske

OLUJA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)