Normalnost nasilja

Apoteka

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

U jednom se trenutku predsjednik parlamenta zacrvenio kao kuhani jastog. Ajme! Neće se valjda strovaliti zbog rasprave o zahtjevu za ostavkom ministra zdravstva, burne ali i nevažne, jer opozicijska su htijenja ionako tek folklor, s obzirom na vojničku stegu desne vladajuće većine? Ne, taj se jadničak posve izbezumio kada je jedna opozicijska zastupnica, primjerom vlastite kože, posvjedočila o užasnom, nehumanom tretmanu pacijentica u ovdašnjim bolnicama. „Svezali su mi ruke i noge i započeli kiretažu na živo. Strugali su mi maternicu bez anestezije. To je bilo 30 najmučnijih minuta u mome životu. To je 30 minuta ponižavanja svake žene od na tisuće njih“, izrekla je odvažno ta žena svoje iskustvo, nakon spontanog pobačaja i gubitka djeteta. Jastog je pak zgranuto, jedva promucao: „Nemojte, kolegice, iznositi jednu vrlo intimnu stvar. Dovodite me u vrlo neugodnu situaciju“, i razotkrio suštinski odnos prema ženi čija je maternica ovdje mračni predmet zazora, gotovo psovka, „jedna vrlo intimna stvar“, o kojoj se ne diskutira na javnome mjestu, pa još u parlamentu.

Eh, da se neki zastupnik požalio na bolnički tretman nakon operacije čira na dupetu, dakako pod totalnom anestezijom, nipošto ne bi tako smeo predsjedavajućeg, niti ga natjerao da dotičnog ušutka zbog iznošenja „intimne stvari“. No, bio je to tek početak priče o stotinama žena kojima se na živo radi kiretaža, pobačaj, šivanje nakon poroda… uz oduzeto im pravo na anesteziju, čak i puku informaciju ili pritužbu. Tek, kao nešto prirodno, samorazumljivo, zagarantirana im je bol, velika, nepodnošljiva bol, zbog tretmana za koji se vjerovalo da pripada nekoj davnoj prošlosti. I doista, malo što tako vjerno svjedoči o muškoj, bahatoj dominaciji i primitivnoj kulturi jedne zemlje kao reakcije na stotine pisama što su ih u samo nekoliko dana medijima i institucijama poslale žene koje su prošle taj bolni, srednjovjekovni pakao, koji se eufemistički naziva „medicinskim zahvatom“. Izvrgnute su, naime, novom poniženju zato jer su svoja iskustva odlučila svjedočiti javno i još zahtijevati da se s takvom duboko necivilizaranom praksom konačno prestane, pa je jedan bolnički Bog najprije zastupnici koja je lavinu pokrenula poručio da laže, a potom šeretski, jer zna naš muškić sve o boli, dodao kako ima, eto, žena „koje skaču do plafona čim ih taknete“! Potom su odvažni i važni mužjaci iz struke i politike poručili tim razmaženim tukama, koje su se usudile javno usprotiviti institucionalnom nasilju, kako „bezbolni porođaji postoje samo u jeftinim američkim filmovima“, te da sav taj niz groznih zahvata bez anestezije nikako nije nasilje.

„Znala sam da je kiretaža nužna zbog spontanog pobačaja. Nije uslišana moja molba za barem lokalnu anesteziju, a onda je krenuo zahvat uz strašne bolove… Danima sam bila u bolovima, krvarila i strahovala od sepse. I ponovo trebala na kiretažu jer prvi put nije dobro obavljena. I ponovo su htjeli na živo. Rekla sam im da ću radije umrijeti i tek su mi tada omogućili zahvat u punoj anesteziji.“ Mlada žena pisala je još lani ministru zdravstva i pokrenula peticiju koju je potpisalo na tisuće ljudi, ali ministar je odgovorio da je sve učinjeno po pravilima struke. Drugim riječima, još jedna histerična lažljivica. Tatjani su prilikom zahvata, nakon što je bebi stalo srce, rekli da je razmažena, njih nekoliko čvrsto joj je držalo ruke, noge, glavu, a ona molila da joj daju nešto, barem analgetik, apaurin. Nasilje? Ne bi se nikako složio ministar zdravstva koji je taj resor gurnuo na samo dno i koji bi se, da mu ustreba, baš kao i jedan njegov prethodnik, operaciji podvrgnuo u nekoj inozemnoj klinici.

Hrvatske žene, pak, niža su bića bez prava na slobodan izbor, pa se tako pobačaj, iako legaliziran, ne može napraviti skoro ni u jednoj hrvatskoj bolnici, zbog lječničkog prigovora savjesti, dok vjerske skupine kampiraju pred bolnicama. Sve to unatoč tome što je Hrvatska potpisnica Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i poštivanja reproduktivnih prava, kao osnovnih ljudskih prava, a što onda podrazumijeva autonomnost žene i provođenje svih medicinskih zahvata tako da se sačuva njen integritet i dostojanstvo. Sve lijepo zapisano za neku civiliziranu državu u kojoj se žene ne vezuju za krevet, nego se poštuje njihovo tijelo, a bol ne omalovažava, i u kojima je struganje maternice na živo nezamislivi barbarski čin. Ali ovdje je protest tisuća žena završen još jednom muškom zajebancijom, to jest slanjem u bolnice nekakvih inspekcija koje će, očekivano, ustanoviti da se sve radi po uzusima struke, odnosno da sve one lažu.

Stoga, malo se toga promjenilo od jedne davne, vulgarne poruke upućene kolegici od strane uvaženog političara koji je volio u parlament dolaziti u vojnoj uniformi. „Idi doma i rađaj!“ kazao je tada moćni primitivac, inače osumnjičen za silovanje mlade muslimanke u ratu u Bosni. I da, upravo se to čvrsto nasljeđe psihologije patrijahalnog primitivizma zrcali i u legaliziranom, medicinskom nasilju nad ženama. O kojemu bi patrijarsi najradije da se šuti.

Mladina, 26.10.2018.

Peščanik.net, 27.10.2018.