Dominantna slika prošlosti u zemljama jugoistočne Evrope, slika čije prenošenje iz generacije u generaciju sve prosvetne ustanove smatraju veoma važnim zadatkom, podseća na trivijalni avanturistički roman, u kojem jedan junak pobeđuje gomilu zlikovaca. Pri tome su uloge u svakoj zemlji različito dodeljene: junak je uvek sopstvena nacija, a zlikovci su susedni narodi, sa kojima se u 19. i 20. veku, tokom nastajanja nacionalnih država, dolazilo u konflikte zbog podele ostavštine Osmanskog carstva.

 
Četiri tematske celine

Turci su uvek dežurni zločinci, jer se krivica za sve današnje probleme jugoistočne Evrope uglavnom pripisuje dugoj vladavini Osmanlija na tim prostorima. Takvo uprošćeno viđenje prošlosti, oličeno u zvaničnoj kulturi sećanja i masovnim medijima, a utkano i u socijalizaciju unutar porodice i društva, do danas značajno doprinosi negovanju nepoverenja među susedima na Balkanu.

U takvim uslovima pokrenut je 1998. „Zajednički istorijski projekat“ (Joint History Project) Centra za demokratiju i pomirenje jugoistočne Evrope (Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe – CDRSEE). Ova nevladina organizacija sa sedištem u jednoj elegantno restauriranoj zgradi u starom centru Soluna, pokretala je i mnoge druge projekte čiji obim je prelazio nacionalne i državne granice na Balkanu, koji bi trebalo da doprinesu jačanju slabo razvijenog građanskog društva u regionu.

Grupa istoričara, pedagoga i nastavnika iz svih zemalja regiona, pod vođstvom istoričarke Kristine Kuluri, izradila je za Zajednički istorijski projekat, nakon uvida u praksu i probleme nastave istorije i političkih uslova u kojima se ona u jugoistočnoj Evropi izvodi, četiri priručnika sa alternativnim nastavnim materijalom, koji su dostupni od 2004. godine. Za glavne teme odabrane su četiri neuralgične tačke koje se u školama prezentuju prevashodno iz etnocentrične perspektive, a koje i danas imaju veliki značaj za region: vreme Osmanskog carstva, nastanak nacionalnih država u 19. veku, Balkanski ratovi 1912/13. i Drugi svetski rat. Priručnici su napisani prvo na engleskom jeziku, a potom su priređena izdanja na grčkom, albanskom, makedonskom i turskom, kao i na srpskom, hrvatskom i bosanskom. U toku je izrada priručnika na bugarskom.

 
Multiperspektivnost

Ko prelista priručnike, zaključiće da oni adekvatno oslikavaju složenost istorije u jugoistočnoj Evropi. U svakoj čitanci, otvorenoj kratkim uvodom i hronološkim pregledom određenog istorijskog perioda, naći će se odlomci grupisani oko različitih tema, pri čemu su se autori vodili kriterijumom multiperspektivnosti – reč je o pisanim izvorima, slikama, fotografijama, karikaturama, tabelama i mapama kakve se u zvaničnim udžbenicima istorije ne mogu naći. Tako će, na primer, povodom Prvog balkanskog rata, u priručniku biti predstavljene i analizirane dve fotografije iz 1912. godine, na kojima se jedan bugarski, odnosno jedan otomanski vojnik oprašta od porodice pred odlazak u rat. Nisu izbegnuta ni škakljiva pitanja – recimo danak u krvi, regrutacija hrišćanskih dečaka za otomanski sultanski dvor i vojsku; naprotiv, o ovim pitanjima se govori putem analize različitih izvora.

Pitanja postavljena na kraju svakog odeljka lišena su, na radost čitalaca, one sugestivnosti koja je i danas pravilo u zvaničnim udžbenicima istorije. Namera je da istorija ne bude, kao što je to dosad bilo uobičajeno, predstavljena kao skup činjenica koje treba naučiti napamet. Umesto toga, autori žele da omoguće čitaocima da prate istorijske procese i da činjenice povezuju sa kontekstom. Istorija je ovde predstavljena kao dinamičan i delom protivrečan proces.

U tome je očigledna razlika u odnosu na dosadašnju statičnu sliku istorije u čijem centru se nalazi nacija, koja kao da oduvek postoji. Suprotstavljajući se toj suštinski neistorijskoj perspektivi, cilj autora čitanki je da ukažu na povezanost zemalja jugoistočne Evrope u regionu i osvetle ih upoređujući ih. Istovremeno se, međutim, nije podleglo iskušenju da se prošlost predstavi kao multikulturalna idila.

 
Uspešne radionice

U projektu su dosad učestvovale zemlje bivše Jugoslavije, izuzev Slovenije – pre nekog vremena priključila se i Crna Gora – kao i Albanija i Kipar. U okviru mnogobrojnih radionica na kojima se analizirao nastavni model, kao i brojnih konferencija, nastavnici su se upoznavali sa projektom. Na Kosovu je nekoliko učesnika jednog od prvih seminara reklo da projekat za njih nije primeren, jer su oni uvek bili žrtve drugih, pre svega Srba. Takvih prigovora kasnije gotovo uopšte nije bilo.

Komplikovana državna struktura Bosne i Hercegovine, kao i mnogo toga drugog, otežava sprovođenje projekta. U Makedoniji je, pak, inicijativa pokrenuta u samom Ministarstvu obrazovanja, još pre nego što je tamo počeo sa radom Centar za demokratiju i pomirenje. U Srbiji je projekat u početku najviše bio napadan iz kabineta ondašnjeg premijera Koštunice, a radionice su, zbog nedostajuće podrške vlasti, održavane manje-više nezvanično. U međuvremenu su se i tamo uslovi poboljšali, uspostavljena je uglavnom uspešna saradnja sa Ministarstvom obrazovanja, a učešće u radionicama se čak zvanično priznaje kao stručno usavršavanje.

U Albaniji je prva faza okončana još 2008. godine; i tamo je postignuta dobra saradnja sa Ministarstvom. Na Kipru je interes za projekat, kako sa grčke, tako i sa turske strane, bio veliki i pokazana je izuzetna spremnost za saradnju. Trenutno je tamo, međutim, projekat privremeno zaustavljen, pre svega zato što CDRSEE-u nedostaju finansijska sredstva. Za razliku od Kipra, nastavak projekta na zapadnom Balkanu podržan je početkom ove godine novcem iz EU, iz fonda uspostavljenog za unapređenje procesa priključenja Uniji (Instrument for Pre-Accession Assistance).

 
Grčko ćutanje

U Grčkoj se, međutim, već godinama čeka zeleno svetlo Ministarstva za obrazovanje. Na prvi zahtev godinama nije bilo nikakvog odgovora, iako je projekat dobio podršku Pedagoškog instituta, institucije zadužene za odobravanje udžbenika i nastavnog materijala. Nakon promene vlasti 2009. poslat je novi zahtev, ali je i on ostao bez odgovora novog ministarstva. S obzirom na to da je u Grčkoj za svako usavršavanje nastavnika neophodno izričito odobrenje Ministarstva obrazovanja, projekat tamo nije mogao da počne s radom.

Ipak, CDRSEE-u se javljaju pojedini nastavnici da poruče čitanke koje ipak koriste u nastavi u ponekim – isključivo privatnim – školama. Suzdržanost političara moguće je objasniti strahom od nacionalističkih lobija, koji godinama napadaju i uspešno osujećuju sve pokušaje da se u nastavi ponudi alternativa dominantnoj etnocentričnoj slici istorije. “Joint History Project”, tvrdi se u tim nacionalističkim krugovima, pokrenut je iz “inostranih centara” kao i svi drugi slični projekti, sa ciljem da se piše neka nova istorija zarad uništenja nacije i nacionalne države.

 
Dodatna ponuda

Kritika projekta sa nacionalističkih pozicija, iako nije uvek zadojena takvim teorijama zavere, čula se i u drugim zemljama, ali nije uspela da ga trajno blokira. Istovremeno, cilj projekta nikada nije ni bio da svojim udžbenicima zameni udžbenike koji se koriste u nastavi. Čitanke su i koncipirane kao dodatna ponuda, pre svega za nastavnike istorije, koji ih po svom nahođenju mogu upotrebiti i u nastavi.

Zasad je teško proceniti kakav odjek će čitanke imati kod nastavnika. Većina koja je dosad učestvovala u radionicama i na konferencijama bila je i ranije manje-više otvorena za pristup nastavi koji odgovara idejama projekta. To potvrđuje i analiza upitnika koje popunjavaju učesnici seminara. Ipak, ima tu i tamo i onih kojima projekat nije odgovarao – neki od njih su kasnije ipak preispitali takvo svoje stanovište.

 
Važan doprinos

O reakcijama drugih nastavnika, direktora škola i roditelja zasad se ne zna mnogo. Teško da će Zajednički istorijski projekat usloviti okretanje leđa dominantnim nacionalističkim slikama istorije na širokom frontu. Za to bi bila neophodna volja političkih vođa u svakoj od ovih zemalja, kao i sveoubuhvatna prerada zvaničnih udžbenika i nastavnih programa. Ipak, neosporno je da je ovaj projekat važan doprinos takvom razvoju.

 
Autor je istoričar iz Dosenhajma u Nemačkoj.

Ekehard Kraft (Ekkehard Kraft), Neue Zürcher Zeitung, 09.02.2012.

Prevela sa nemačkog Jelena Gall

Preuzmite čitanke

Peščanik.net, 11.02.2012.