Koliko uspeha su imali pokušaji Zapada da se demokratija i vladavina prava probiju i učvrste na Balkanu? Funkcioniše li modernizatorski projekt EU, ili se nakon proglašenja nezavisnosti Kosova nagoveštava „ponovno ujedinjenje” oblasti koje naseljavaju Albanci? Sa švajcarskim istoričarem Jugoistočne Evrope Oliverom Jensom Šmitom razgovarao je Andreas Ernst.  

Nameravate da, zajedno sa Institutom za Jugoistok, osnujete jednu mrežu istraživača koji se bave Kosovom. Radi li se tu o obezbeđivanju intelektualne podrške za „Nation-Building“ te mlade države?

Ne. To nije zadatak nauke. Do formiranja identiteta dolazi kroz debate koje se vode na samom Kosovu. A upravo tamo, gde je uticaj „međunarodne zajednice” tako ogroman, takva intervencija u kosovsku kulturu diskusije bila bi veoma škodljiva. Međutim, činjenica je da postoji napetost između diskursa zapadnih istraživača i onih na Balkanu. Pri tome redovno dolazi do skandalizovanja istraživačkih rezultata koji protivreče nacionalnim kanonima u tim zemljama. Često su predstave o istoriji na Balkanu nacionalno-romantičarski obojene – komunizam ih je dodatno učvrstio – a na nivou društava predstavljaju prepreku integraciji tih zemalja u EU. Tome nasuprot, ima i kritičkih glasova, često među mlađim istraživačima. Ako bismo ih mi sa Zapada suviše glasno podržavali, to bi bilo kontraproduktivno: bili bi diskvalifikovani kao „marionete” ili „izdajnici”. Sa tim istoričarima moramo voditi dijalog. Međutim, u konačnici će predstave o istoriji izniknuti iz samih tih društava. U post-ratnim društvima kao što je Kosovo, gde je nacionalizam doživljavan kao strategija opstanka, taj proces je veoma spor. Problem je u tome što je neophodno veoma brzo se upustiti u novo vrednovanje, ukoliko ta društva treba da se u dogledno vreme uspešno integrišu u EU.


Suočavanje sa krivicom kao pitanje moći

Neće li do suočavanja sa prošlošću, na primer u Srbiji, doći ka posledica njene integracije u EU, a ne kao preduslov za nju?

Kod suočavanja s prošlošću ili sprečavanja da do njega dođe radi se pre svega o pitanju moći. Ko profitira iz činjenice da do suočavanja ne dolazi? Integracija u EU, koju predvode oni koji su prouzrokovali konflikt, je neprihvatljiva.

U Srbiji ne postoji raširena svest o suštinskoj odgovornosti za započinjanje ratova u Jugoslaviji. Privredni napredak tu sliku nije mnogo promenio. Pre nego što se priključi EU, Srbija toj prošlosti mora da pogleda u oči. Šta se u suprotnom dešava, vidi se na primeru Rumunije, gde prošlost tajne službe i dalje proganja društvo. Te strukture ne izumiru same od sebe; one se obnavljaju, a EU ih preuzima.

Može li se suočavanje s prošlošću nametnuti spolja, tako što bi se ono proglasilo kriterijem za prijem u EU?

Zavisi. U slučaju Rumunije radilo se o ulozi Securitate. Tu je bio dovoljan zahtev EU: Otvarajte arhive! – a to su, uostalom, hteli i mnogi Rumuni. U Srbiji se ne radi o tome da Zapad propisuje sadržaj onoga što bi trebalo da bude predstava o istoriji. Ali, može delovati kao katalizator, tako što bi se uspostavili forumi koji bi se bavili naporima u pravcu suočavanja s prošlošću. Građanska društva nastaju iznutra, ali su upućena na dijalog koji prevazilazi granice.

U celini uzev, EU vidi sebe kao „agenciju za modernizaciju” balkanskih zemalja.

Pokušaji da se taj region modernizuje spolja uopšte ne predstavljaju novost. Još početkom 20. veka je na prostoru Makedonije došlo do angažovanja međunarodnih policijskih snaga, već 150 godina se održavaju mirovne konferencije, zasedaju komisije za razgraničenje. Iskustva sa protektoratima su – do danas – uglavnom negativna. A i iskustva sa Bugarskom i Rumunijom nam pokazuju da do integracije u EU može doći suviše brzo. Nije dobro da se te države paternalistički unesu u evropske strukture – potrebno je da se one same kreću ka tim strukturama. Reforme u privredi i pravnom sistemu nisu dovoljne. Evropi kao političkom projektu neophodna je i kulturna dimenzija. Ne moraju se samo zapadnoevropski „standardi” prenositi na Istok; i Zapad mora da postane svestan kulturne supstance balkanskih zemalja.


Nema nultog časa

Države su i „zajednice sećanja“. Na Kosovu treba izgraditi jednu multietničku državu, iako se predstave o istoriji među Albancima i Srbima uzajamno isključuju. 

Da bi se izgradila multietnička država onako kako predviđa Ustav, moralo bi se odustati od istorije i proglasiti neki nulti čas. To, međutim, ne ide, jer je sa 17. junom 1999. za Srbe kucnuo čas poraza, a za Albance je došlo oslobođenje. I ovde je strategija smirivanja putem proširenja manjinskih prava, kao i u Bosni i Makedoniji, dovela do jačanja tendencije stvaranja etničkih blokova. Na Kosovu, gde u eliti još od šezdesetih godina u većini čine Albanci, visok je stepen etničke homogenosti. Među elite je sada uneta „dvomisao”: na engleskom se izjašnjavaju za multietničko društvo, na albanskom mogu da kažu i suprotno od toga. Hteo to neko ili ne: Kosovo je druga albanska država.

Na putu ujedinjenja sa Albanijom?

Tendencija ka zajedničkom srastanju postoji. U januaru je dogovoreno da se ukine pasoška kontrola putnika na granici između Kosova i Albanije. Albanska štampa je ovaj „albanski Šengen” slavila kao korak ka ujedinjenju. Velike sile su, doduše, protiv toga, ali na dugi rok će im sprečavanje tog ujedinjenja biti uspešno isto onoliko koliko im je pošlo za rukom da onemoguće da se Vlaška i Moldavija 1861. ujedine sa Rumunijom, ili da se Bugarska ujedini 1885. Zahvaljujući autoputu Tirana-Priština, uskoro će doći do intenzivne razmene. Pored toga, internet-revolucija je već značajno ojačala  prekogranični nacionalni diskurs Albanaca.


Policentrični albanski prostor

Zar ne postoji neki kosovarski identitet koji usporava tendencije ujedinjavanja?

Albansko govorno područje je kroz istoriju uvek bilo policentrično ustrojeno, sa velikim regionalnim razlikama. Uz to se situacija u Albaniji razvijala na različit način od one u Albanaca u Jugoslaviji – pre svega posle 1945. Regionalni identiteti postoje – pa u tom smislu i kosovarski. On se oslanja na navodne razlike u mentalitetu i različitost dijalekata. Na političkoj ravni je stanje još složenije, jer se tu radi o jakim uticajima Zapada: teži se jednom kosovarskom identitetu, koji bi, ako je moguće, imao izraz nad-etničke državno-patriotske pripadnosti MI-zajednici. To su puste želje. Većina kosovskih Albanaca sebe definišu prevashodno kao Albance. Posle rata, njihova samosvest je uvećana. A to bi, u slučaju ujedinjenja sa Albanijom i podeli vlasti među regionima, imalo određenu težinu. Na Albaniju se više neće gledati bezuslovno, kao „zemlju-majku”.

Ne bi li bilo bolje da se multi-etničko Kosovo – već i zbog samog imena – podeli između Srba i Albanaca?

S obzirom na političke okvire, ovo je pre teoretsko pitanje. Do sada ni srpska ni albanska strana nije emitovala odgovarajuće jasne signale u tom pravcu. Obe čvrsto insistiraju na pravu koje polažu na celu teritoriju Kosova.

 
Prof. Dr. Oliver Jens Šmit (Schmitt), rođen u Bazelu 1973. godine, predaje istoriju Istočne Evrope na Univerzitetu u Beču. Nedavno je njegova demitologizirajuća biografija Skenderbega (Skenderbeg: Ustanak i njegov vođ) izazvala burne debate.  

Sa nemačkog preveo: Dušan Bogdanović

Neue Zürcher Zeitung, 08.07.2009.

Peščanik.net, 09.07.2009.