Smeštaj vijetnamskih radnika Linglonga u Zrenjaninu, foto: Sara Nikolić/Inicijativa A 11
Smeštaj vijetnamskih radnika Linglonga u Zrenjaninu, foto: Sara Nikolić/Inicijativa A 11

Povodom 18. oktobra, evropskog Dana borbe protiv trgovine ljudima

O trgovini ljudima u cilju radne eksploatacije na gradilištu Linglonga, konkretno vijetnamskih radnika čije je otkrivanje izazvalo veliku mada kratkotrajnu pažnju javnosti, pisao sam više puta.

Da li znate gde su danas ovi ljudi? Sama činjenica da se pitate kako u skorije vreme niste ništa čuli o njima poražavajuća je za medije. Davno smo odustali od toga da nas država informiše o bilo čemu relevantnom.

Većina radnika čija sudbina ilustruje sudbinu svih nas u Srbiji, vraćena je u Vijetnam. Kako su tamo dočekani i kakva im je dalja sudbina (imajući u vidu da vijetnamske vlasti, baš kao i ove u Srbiji, ne žele da se bave kršenjem njihovih ljudskih prava), nije poznato. Manji broj koji je ostao deli sudbinu svih radnika na tom gradilištu – kineskih ali i srpskih. Kada je reč o srpskim, ni poslodavci-podizvođači ne prolaze najbolje.

I dok vreme prolazi pokušajmo da ovu temu otrgnemo od zaborava. I to iz više razloga. Najpre, u slučaju vijetnamskih radnika iz Linglonga počinjen je niz krivičnih dela i prekršaja, a kršena su i njihova osnovna ljudska prava. Na taj način i u toj meri da je Linglong imenom dospeo u izveštaj Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava Ujedinjenih nacija – retka „čast“ koja je rezervisana samo za istinski najgore slučajeve bezakonja. Eksperti UN-a su izrazili svoju zabrinutost za stanje u Linglongu. I Evropski parlament se oglasio po tom pitanju, na užas lokalnih političara, dok smo u američkom TIP izveštaju dobili poseban šamar i konstatovano je nazadovanje Srbije u borbi protiv trgovine ljudima, između ostalog i zbog odbijanja države da istraži navode o trgovini ljudima u slučaju vijetnamskih radnika. Ova krivična dela ne mogu biti zaboravljena i možda će se jednog dana, sa promenom vlasti, iznaći snaga da se detaljno istraže a odgovorni završe u zatvoru, gde im je i mesto. Drugi razlog, o kojem sam takođe pisao, jeste potpuno odsustvo političke volje da se ovaj slučaj istraži, ali i korak dalje koji je načinjen – fingiranje stvarnosti tako da se užasna sudbina vijetnamskih radnika predstavi samo kao lažna drama, stvorena da bi se napali kineski investitori (i naravno, predsednik Vučić). Sramotno je takvo ponašanje i ono će dovesti, odnosno već dovodi, do dve vrste posledica koje su treći važan razlog zašto treba pamtiti slučaj Linglonga. Prvo, kineski investitori nisu nikakvi društveno odgovorni ljudi koji žele dobro Srbiji i sarađuju sa lokalnim vlastima i stanovništvom, već isključivo profitom vođeni a političkom podrškom bodreni kapitalisti koji neće okom trepnuti da razruše Srbiju kako bi uzeli dolar više – i to bukvalno razruše, kao što ovih nedelja vidimo na primerima miniranja po Srbiji i usputnog prebijanja lokalnog stanovništva. Potom, ono što se dešavalo (i dešava se i dalje) radnicima na gradilištu Linglonga, dešavaće se uskoro širom Srbije, i to kako stranim tako i domaćim radnicima (onima koji do sada nisu pobegli iz zemlje). Odsustvo bilo kakvih ograničenja, neopterećenost time šta piše u zakonu i faktička nekažnjivost takozvanih „investitora“, godinama teraju radnike iz Srbije. Stvari će biti samo još lošije: kako se teže bude dolazilo do kapitala tako će država sve manje biti zainteresovana da sankcioniše poslodavce koji navodno „pune budžet“, čak i kada se radi o teškim krivičnim delima.

Vredan dokument u tom smislu je izveštaj koji je organizacija ASTRA izradila povodom trgovine ljudima u cilju radne eksploatacije na gradilištu kompanije Linglong. Ovaj izveštaj dostupan je onlajn, a ja bih želeo da ukažem na nekoliko detalja koje on donosi, a koji su važni za razumevanje značaja onoga što se dešavalo na zloglasnom gradilištu i u njegovoj okolini.

Izveštaj pod nazivom „Novo robovlasništvo za 21. vek“ načinjen je na 166 strana a dokazi koje pruža nesumnjivo ukazuju na postojanje trgovine ljudima u svrhu radne eksploatacije.

U dokumentu se analizira situacija koja je vezana za dolazak Linglonga u Srbiju, iznos državne pomoći koji je ova kompanija dobila tom prilikom i niz nezakonitosti koje su pratile početak izgradnje fabrike, među kojima je svakako najvažnija ona da se nije vodilo računa o uticaju na životnu sredinu. Potom se izlaže geneza kako je došlo do otkrivanja velikog broja vijetnamskih radnika za koje se suštinski nije znalo, još manje za njihov izuzetno težak život koji se odvijao na gradilištu i nedaleko od gradilišta fabrike Linglong. Smrznuti, gladni radnici rado tih prvih dana primaju pomoć koja dolazi od strane organizacija civilnog društva. Linglong se ne oglašava, kao ni institucije koje bi trebalo da reaguju na trgovinu ljudima. U periodu reakcije na uslove života i rada vijetnamskih radnika, ASTRA je poslala oko 50 prijava, upita i žalbi na adrese ukupno 16 državnih institucija. Epilog je poznat – sve one su ili izričito odbile da su nadležne, ili su odgovorile da „posmatraju situaciju“, ili su izjave išle u prilog tome da problem uopšte ne postoji (ili da je značajno manji nego što se u javnosti ističe). Jedina aktivnost koja je sprovedena bilo je preseljenje radnika daleko od očiju javnosti i temeljno uništenje mesta na kojem su oni do tada živeli. Policija i javno tužilaštvo nisu reagovali, iako je očigledno da su time uništeni i mnogi dokazi koji su svedočili o životu ovih ljudi, a koji su jasno upućivali na to da su oni žrtve trgovine ljudima. Nakon prve navale medija vijetnamski radnici polako padaju u zaborav, a podizvođači Linglonga, koji su njihovi zvanični poslodavci, lagano ih vraćaju u Vijetnam. Mnogi od njih odlaze sami, bez obzira na novac koji im poslodavac u tom trenutku duguje i troškove koje samostalan povratak podrazumeva. Žale se tokom proleća i leta 2022. i domaći i kineski radnici, kao i podizvođači kojima Linglong duguje novac za obavljene poslove. Situacija na samom gradilištu je i dalje naizgled haotična, ali ono i dalje ima status „strane države“, pa tako novinari kao ni aktivisti nisu dobrodošli. Ovo dovodi do posledice da se trenutno može saznati mali broj pouzdanih informacija.

Ovaj kratak osvrt samo je uvod u dublju analizu položaja vijetnamskih radnika za vreme njihovog boravka i rada u Srbiji. Prema rekonstrukciji događaja, u svakom trenutku tokom 2021. u Srbiji se nalazilo između 600 i 1.200 vijetnamskih radnika. Oni su potpisivali ugovore o radu sa podizvođačima radova na gradilištu Linglonga, dve kineske kompanije. Linglong se tako ne pojavljuje kao poslodavac niti jednog vijetnamskog radnika. Uslovi pod kojima su došli kao i ugovori koje su potpisivali sa vijetnamskim agencijama koje su ih prosleđivale u Srbiju, jasno govore da su oni bili u situaciji da će, ako se vrate u Vijetnam pre isteka ugovora o radu koji će potpisati u Srbiji, pasti u dužničko ropstvo. Takođe, postojao je čitav niz prevara kada je reč o uslovima rada koji su im obećani, pa čak i o poslovima i kompaniji u kojoj će raditi (kao što su laži o proizvodnji delova za avione i nemačkom rukovodstvu kompanije u Srbiji). Iako se tvrdi da je većina njih već bila zaposlena u jednoj od dve kineske kompanije-podizvođača (što je verovatno bio samo izgovor kako bi se fingirala situacija da se na njih ne primenjuju radnopravni propisi Srbije) dokumentacija do koje se moglo doći ne govori u prilog ovoj tvrdnji. Drugim rečima, za mnoge od njih je nemoguće utvrditi stvarni radnopravni status. Nikada nije predstavljena javnosti niti jedna boravišna ili radna dozvola ovih radnika, i to dovodi u pitanje da je postupak za zapošljavanje stranaca ikada i bio pokrenut, još manje da je sproveden na zakonom utvrđen način. Uostalom, i sama inspekcija rada, čiji odgovor je ASTRA dobila sa rekordnim zakašnjenjem, priznala je da je ogromna većina vijetnamskih radnika radila nelegalno.

Uslovi života i rada, ograničena sloboda kretanja, kao i činjenica da vijetnamski radnici nisu bili u posedu svojih ličnih dokumenata već su se oni nalazili kod poslodavca, navodi na to da su bili žrtve trgovine ljudima u svrhu radne eksploatacije. U izveštaju se zaključuje da su, od 67 postojećih indikatora trgovine ljudima Međunarodne organizacije rada, u slučaju vijetnamskih radnika ispunjena najmanje 42. Kada je reč o opštim indikatorima Ujedinjenih nacija, od 36 ispunjeno je 28 kada je reč o trgovini ljudima, odnosno 16 od 36 indikatora radne eksploatacije. Kada se radi o nacionalnim indikatorima, od 104 indikatora Centra za zaštitu žrtava trgovine ljudima ispunjeno je 47. I daleko manji broj saglasnosti indikatora bio bi više nego dovoljan da dovede do zaključka da su oni žrtve trgovine ljudima, odnosno da su radno eksploatisani. Visok stepen poklapanja indikatora samo govori o intenzitetu njihovog iskorišćavanja i težini položaja u kojem su se nalazili.

Kada je reč o ugovorima koje su vijetnamski radnici potpisivali u Srbiji, u njima je evidentno drastično odstupanje od pravila radnog prava utvrđenih Zakonom o radu i drugim relevantnim zakonima. Drugim rečima, uslovi rada koji su nametani ovim radnicima bili su višestruko nezakoniti. Kada bi se iz ugovora uklonile odredbe koje ne mogu imati dejstva, jer su suprotne imperativnim odredbama zakona, od ugovora praktično ne bi ostalo ništa, možda samo par deklarativnih normi kao prazna ljuštura kojom nisu uređena čak ni najosnovnija prava. Ni „ugovori“ koje su potpisivali sa agencijama u Vijetnamu (suštinski su to uglavnom bile jednostrane izjave radnike koje su im bile nametnute) ne samo da nisu u skladu sa opštim međunarodnim standardima radnog prava, već jasno ukazuju na to da su radnici na ovaj način stavljani u položaj dužničkog ropstva, u slučaju da ne ispune obavezu rada u Srbiji na period na koji su „upućeni“.

Veći deo izveštaja posvećen je reakciji nadležnih na obaveštenja o položaju vijetnamskih radnika, ili bolje rečeno o odsustvu bilo kakve reakcije. Uzbunjivanje javnosti od strane organizacija civilnog društva i novinara koji su pratili razvoj događaja, u najboljem slučaju rezultirao je nekim minornim i formalnim reagovanjima nadležnih (izveštaj sadrži detaljan popis svih dopisa i aktivnosti koje su povodom tih dopisa preduzete). U najvećem broju slučajeva reakcije su izostale, ali su navodi iz medija i obraćanja aktivista izazvali pravu lavinu lažnih vesti iz provladinih medija, u kojima se položaj vijetnamskih radnika prikazivao iz ugla paralelne realnosti. Činjenica da su neke institucije države u tome učestvovale, kao što je navodno nezavisna institucija Zaštitnika građana, posebno je tragična. Još jedno problematično pitanje koje se otkriva kroz analizu (ne)reagovanja državnih organa i institucija, jeste: kako su ovi radnici došli u Srbiju, kako je sistem dozvolio da oni rade sa nezakonitim ugovorima, ili bez ugovora, bez prijave boravišta i bez radnih dozvola? Čini se da se odgovor na to pitanje krije u već datoj analizi: državni organi učinili su sve da kineski investitor dođe do vijetnamskih radnika na nelegalan način, nisu reagovali na nezakonit položaj tih radnika, a kada se cela stvar razotkrila učinili su sve da smanje političku štetu po sebe i investitora. Nameće se jasan zaključak da ovo nije kraj, već da je primer Linglonga samo jedna od mnogih tragičnih priča koje se već dešavaju u Srbiji, a koje će postati pravilo – najpre kada je reč o uvozu radne snage, a nakon toga sasvim sigurno i kada je reč o ponašanju prema domaćim radnicima.

Izveštaj je prosleđen i Volks Wagenu kao i Renaultu, velikim proizvođačima automobila sa kojim Linglong posluje. Renault ima razvijene interne procedure, kao i zakonsku osnovu da reaguje na ovakve pojave. Prema novousvojenom nemačkom zakonu o odgovornosti u lancima snabdevanja, popularni VW mora raskinuti saradnju sa Linglongom ako ovaj krši prava radnika, bez obzira u kojoj se državi to dešava. Slično normativno rešenje sprema se i na nivou Evropske unije. Ako bude usvojeno i iskreno primenjeno, Linglong će uskoro ostati bez tržišta za plasman svojih robovskih proizvoda. Tračak nade u inače sivoj prognozi radničkih prava u narednim godinama.

Analiza slučaja SerbAz našla je svoje mesto i u izveštaju ASTRE, i to sa veoma dobrim razlogom, budući da postoje jasne dodirne tačke između ova dva slučaja, i da je u obema situacijama bio primenjen sličan mehanizam trgovine ljudima. Nedavno sam pisao o presudi Evropskog suda za ljudska prava u slučaju SerbAz. Ova presuda je prošla praktično neopaženo među sindikatima i radnicima u Srbiji. Trebalo bi međutim da je bolje prouče; po svemu sudeći, ono što se dešavalo bosanskim i srpskim radnicima u Azerbejdžanu budućnost je tretiranja radnika u Srbiji, bez obzira na državljanstvo. Ili ako žele neka svrate do Zrenjanina, da vide kako zlatno doba naše industrije izgleda na terenu.

Peščanik.net, 15.10.2022.

LINGLONG

The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)