Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Knjiga U senci svetskog rata: masovno nasilje ustaša nad Srbima, Jevrejima i Romima u Hrvatskoj 1941–19451 nemačkog istoričara i stručnjaka za istoriju NDH Aleksandra Korba iz 2014, a još više njegov skorašnji intervju dat zagrebačkom Jutarnjem listu, izazvali su u Srbiji brojne negativnе kritikе i oštro intoniranе komentarе. Na prvi pogled – to ne iznenađuje, jer kolega Korb tu obrazlaže jedan od zaključaka do kojih je došao, prema kome zločini nad Srbima u NDH nemaju karakter genocida. Korb, dakle, ne negira zločine, već njihovu kvalifikaciju kao genocid.

Da li se radi o genocidu ili ne nije centralno pitanje Korbovog bavljenja ovom temom, ali jeste veoma relevantno. Posvećujući ovaj tekst osvrtu na Korbov zaključak, ističem da je reč isključivo o osvrtu na tekstove u medijima koji se niukoliko ne odnosi na Korbov istraživački opus uopšte, što bi zahtevalo više prostora. Ovakav pristup nosi rizik propuštanja važnih aspekata autorove argumentacije, ali sam uveren da, uzimajući u obzir i Korbove radove koje sam imao priliku da čitam, nisam u opasnosti od prigovora da sam nešto pogrešno razumeo.

Najpre kratak osvrt na istraživački postupak koji Korb primenjuje: on nastoji da koristi pre svega izvore nastale u neposrednom dodiru sa događajima, odnosno izvore ustaške provenijencije, želeći da na osnovu njih rekonstruiše šta su ustaše želeli da postignu i na koji način. Drugim rečima, Korb želi da vidi kakva je bila praksa režima NDH i ustaša uopšte prema manjinskim grupama u smislu rekonstrukcije njihovih namera, postupaka, načina na koji su zločinački postupci motivisani, njihovog sopstvenog objašnjenja tih postupaka i odnosa prema događajima. Korb, dakle, nastoji da detaljno rekonstruiše, rekao bih “subjektivnu komponentu” istorije ustaške NDH, pri čemu to – usput neka bude rečeno – i inače jeste najvažnije kada je reč o utvrđivanju da li je određena zločinačka aktivnost zapravo genocid ili ne. Na osnovu prvenstveno tih izvora Korb, razume se, nedvosmisleno prepoznaje zločinačku i nasilnu prirodu režima NDH. Korb je, dakako, u pravu i kada navodi da u akademskoj javnosti koja se bavi žrtvama Drugog svetskog rata postoji konsenzus da je cifra od 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu – netačna i preuveličana. (Veliki broj ljudi ne shvata i odbija da shvati notornu stvar da je utvrđivanje broja žrtava takvog rata skopčano sa kompleksnim demografskim istraživanjima, dok poimenični popis žrtava može trajati neodređeno dugo. Pritom se kao početno stanje za Jugoslaviju uzima popis iz 1931. kao jedino polazište u pogledu zatečenog broja stanovnika, premda taj popis uopšte nije beležio etničku pripadnost stanovništva.)

Iako Korb metodološki ne greši kada osporava izveštaje o broju stradalih u NDH koje su davali pojedinci koji ni prostorno ni funkcionalno nisu bili u dodiru sa ustaškim zločinima, ono što se ne može zanemariti jeste kvalitativna ocena koju izvori koje Korb smatra upitnim (u pogledu verodostojnosti podataka o broju stradalih) saopštavaju o režimu NDH, a to je prikaz jednog sistema zločina i diskriminacije na prostoru ove kvislinške tvorevine. Korb tu kaže – “masovno nasilje”.

Kako stvari stoje sa pravnim određenjem tih zločina, tog “masovnog nasilja”, koji su učinjeni u NDH? Izraz za koji de opredeljuje Korb (dakle, masovno nasilje), razume se, nije netačan, ali Korb polemiše sa jednim preciznim određenjem, koje je imanentno pravno – sa kvalifikacijom genocid – i argumentuje da se stradanje Srba u NDH ne može tako označiti. Njegova naučna argumentacija je odista kompleksnija od onoga što može stati u intervjue i novinske tekstove, ali suština jeste u onome što Korb tvrdi u pomenutom intervjuu: Kada je reč o NDH, Korb ne sumnja da je “cilj ustaša bilo uništenje manjina” i da su ustaše “pokušali uništiti Srbe koji su živjeli na području NDH”. Međutim, navodi dalje, “nema dokaza kako je postojao master-plan koji je predviđao sustavnu likvidaciju srpskog stanovništva u toj državi”2 (Sve podv. S. M.).

Ovde se neminovno mora preći na teren značenja odredbi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948). Notorno je sledeće: Genocid po definiciji jeste upravo zločinačko delovanje sa namerom uništenja, i to u celini ili delimično, grupe kao takve, odnosno ne tek sporadično ubijanje većeg broja pojedinaca zato što pripadaju grupi, već zločinačka namera mora da se odnosi na samu grupu ili jedan njen deo. Uništenje u smislu Konvencije podrazumeva – fizičko uništenje. Pokušaj uništenja već konstituiše dovršeno krivično delo (dakle i kada grupa nije uništena). I ne samo pokušaj, već i pripremne radnje, na primer dogovaranje, planiranje, nabavljanje sredstava. Dakle, zločinačka namera može obuhvatiti grupu ili jedan njen deo, to jest uništenje može biti potpuno ili delimično, a da se u oba slučaja radi o genocidu.

Nadalje – i ovo naročito ističem – u pogledu genocida ne mora postojati nešto što Korb naziva “master planom”, budući da plan nije element bića ovog krivičnog dela. Potrebno je da postoji namera (dolus specialis) uništenja. Ovde treba pomenuti da savremene tendencije idu ka tome da se subjektivni element koji se zahteva za utvrđivanje postojanja krivične odgovornosti za delo genocida “spušta” do nivoa eventualnog umišljanja i svesnog nehata, i to u domenu komandne odgovonosti lica čiji su podređeni izvršili akt genocida.

Tehnologija zločina (plan njegove realizacije) može nastajati “u hodu”, ali je potrebno ustanoviti pomenutu nameru, koja niti je istovetna planu niti zavisna od postojanja ili nepostojanja plana uništenja. Namera ne mora uvek biti fiksirana na papiru ili na drugi način formulisana: o njenom postojanju može se (a najčešće zapravo jedino tako i mora) rasuđivati na osnovu indicija i ukoliko su one dovoljno jake zaključuje se da je namera postojala, pa time i delo genocida.

Ne samo da plan nije element bića zločina genocida, nego to nisu ni motivi, “opravdanja”, konkretni razlozi (na primer – strah, paranoja, čak ni odmazda zbog nekakvog kriminalnog ponašanja pripadnika napadnute grupe). U tom smislu, kada Korb elaborira: “Kako se širio otpor Srba, jačala je i paranoja kod ustaša te se često događalo da su lokalne ustaške postrojbe kretale u akcije odmazde nad srpskim stanovništvom, i to bez toga da su dobile zapovijed iz Zagreba”, ova vrsta argumentacije zapravo je irelevantna, naročito u pogledu rasprave o genocidu. Doduše, postojanje paranoje u odnosu na tobožnje zle namere određene grupe zapravo bi bila indicija upravo u suprotnom pravcu – da masovni zločini nad tom grupom jesu genocid, jer je širenje paranoje koja se odnosi na čitavu etničku grupu nesumnjivo facilitator zločina nad tom grupom.

U slučaju NDH ustaški postupci prema Srbima sa uništavajućim efektom na deo srpske populacije svi odreda su indicije koje ukazuju na genocidni karakter ubistava i logorisanja, odnosno na postojanje namere da se ostvari delimično uništenje ove etničke grupe kao takve. Sistem državnih mera usmerenih protiv srpske populacije, raspirivanje mržnje, podsticanje na ubijanje, kontinuitet zločina, nekažnjavanje za počinjene zločine, umešanost pojedinih pripadnika vrha ustaškog pokreta u egzekucije, vrlo ciljan izbor žrtava kada je reč o eliti srpskog naroda u Hrvatskoj koja je (prema konzervativnim svetonazorima) važila za čuvara nacionalne svesti, stvaranje sistema logora itd – ne ostavljaju prostor za sumnju da su ustaške jedinice (“regularne” ili “divlje” – iako je ova podela donekle dubiozna) bile instrument namere da deo srpske populacije u NDH bude uništen, a najmanje što se može reći jeste da je postojala komandna i nadzorna odgovornost režima.

U okolnostima u kojima je napadnuta grupa sasvim bespomoćna, u kojima (makar u trenutku izvršenja zločina) postoji puna kontrola nad situacijom od strane izvršilaca, u kojima ne postoji nikakva bojazan izvršilaca od bilo kakve kazne već, naprotiv, postoji jasna svest da se deluje u skladu sa zvaničnom ideologijom mržnje i nasilja, kada je zločincima u osnovi svejedno kada i gde će izvršiti masovno ubijanje u cilju delimičnog uništenja napadnute grupe (jer se želi redukovanje njenog broja, ubijanjem, proterivanjem i nacionalnom i verskom asimilacijom) – genocidni plan, kao plan konkretne akcije uništavanja srpskog stanovništva na određenom području, mogao je nastati (i nastajao je) veoma lako, bez velike elaboracije, od slučaja do slučaja, koji svaki za sebe i svi zajedno konstituišu zločin genocida kao delimičnog uništenja (u smislu Konvencije iz 1948) Srba na teritoriji NDH.

Nije nevažno ni to da je Korbovo shvatanje genocida u oštrom raskoraku sa recentnom i veoma elaboriranom jurisprudencijom međunarodnih krivičnih sudova u pogledu zločina genocida. Ovde je naročito važno pojasniti, najpre, da pozivanje na Konvenciju iz 1948. u cilju kvalifikacije dešavanja iz 1941-1945. nipošto ne predstavlja anahronizam, utoliko što je Konvencija i nastala imajući u vidu iskustva Drugog svetskog rata. Takođe, jurisprudencija međunarodnih sudova (za Ruandu i Jugoslaviju) koji su doneli presude za genocid jedina je uporišna tačka koja stoji na raspolaganju istraživačima danas u pogledu kriterijuma koje sudska praksa smatra za dovoljne i potrebne za utvrđivanje postojanja krivičnog dela genocida. Drugim rečima, ta jurisprudencija ima i teorijski smisao. Otuda, ocenjujući istorijske situacije, one iz nešto bliže ili daje prošlosti, istoričari i drugi istraživači koji se ne bave profesionalno pravom ipak moraju referisati na autoritativno rezonovanje sudova koji su presuđivali u slučajevima optužbi za genocid i njihove kriterijume primenjivati na sopstvena istraživanja ili, pak, objasniti zašto zauzimaju stanovište koje je različito od postojeće sudske prakse (što bi, razume se, značilo da tvrde da na verodostojniji način od međunarodnih sudova tumače Konvenciju o genocidu, sada i Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda i uopšte međunarodno krivično i humanitarno pravo). Ukratko, mnogi pojmovi koji se tiču genocida i koji su neophodni za njegovo utvrđivanje prvo detaljno tumačenje dobili su u presudama međunarodnih krivičnih sudova, u kojima su ti pojmovi i kriterijumi zločina genocida ekstenzivno elaborirani. Budući da ove presude imaju snagu autoritativnog tumačenja normi koje se odnose na genocid, ta se jurisprudencija jednostavno ne može zaobići kao referentna tačka, čak i ako se govori o genocidu koji se smešta u dalju prošlost. Da je Korb ovo imao u vidu teško da bi mogao da tvrdi da zločini nad Srbima u NDH nisu bili genocid.

Iako sam rekao da se ovde neću osvrtati na Korbov istraživački opus, moram istaći da se u Korbovim radovima o ovoj temi može videti da je njegova argumentacija veoma stabilna, da poseduje unutrašnju koherentnost, ali da je ključni problem – Korbovo razumevanje genocida. To razumevanje nije ni arbitrarno ni besmisleno – ali je ono naglašeno konzervativno i u izvesnom smislu hiperkritičko. Korb neopravdano previsoko i preoštro postavlja kriterijume za utvrđivanje šta jeste genocid (samo totalno uništenje grupe uz postojanje unapred razvijenog plana) i to je njegova glavna “krivica”. I ne samo to: postupajući ovako, Korb zapravo proširuje elemente bića krivičnog dela genocida konceptom master-plana, koji inače ne spada u biće ovog krivičnog dela, a kao kriterijum kojim podupire svoj zaključak uvodi i motivaciju učinilaca (paranoični strah), što je za zločin genocida – još jednom podvlačim – irelevantno (osim u smislu koji sam opisao i koji nije argument u prilog Korbovom tumačenju). Drugim rečima, Korb, zapravo, redefiniše sam pojam genocida, nezavisno od postojećih relevantnih referenci.

Iako se ne slažem sa Aleksandrom Korbom da u NDH nije bilo genocida nad Srbima, ne smatram da je njegova namera (ili da je makar i nenameravana konsekvenca) omalovažavanje srpskih žrtava, koje su u tako velikom broju i tako brutalno ubijene u NDH. Ako je uopšte relevantno, ističem da ni najmanje ne sumnjam u njegovo saosećanje sa žrtvama, koje i sam ima potrebu da iskaže. Sa negodovanjem gledam na moralna osporavanja koja se upućuju jednom kolegi zbog njegovih stanovišta, koja nisu rezultat njegovog negacionizma, već – kako sam razumeo njegovu argumentaciju – specifičnog (a usuđujem se da kažem i – pogrešnog) definisanja šta genocid jeste. To svakako nije beznačajna pogreška – naprotiv, ali je to samo jedan aspekt Korbovog istraživanja, koje se ne može svesti samo na to. O površnosti odnosa prema njegovom radu u Srbiji govori i blamantno izmišljanje da je Korb nagrađivan u Beogradu: u svojoj provincijalnosti, očigledno je da mnogi u Srbiji ne mogu da pojme da nagrada čiji je Korb laureat i koja nosi ime srpskog istoričara Andreja Mitrovića nije nagrada koju dodeljuje neko u Srbiji, već je međunarodnog karaktera.

Dok su mnoge reakcije na Korbove teze u Srbiji bile nepotrebno hostilne i iznad svega ignorantske, reakcije u delu hrvatske javnosti na Korbovo shvatanje karaktera zločina u NDH (koje – zločine – on ne negira) bile su zastrašujuće u svom besmislenom trijumfalizmu, i ništa manje ignorantske: tvrdnja ovog istoričara dočekana je u pomenutom delu hrvatske javnosti ni manje ni više nego kao ekskulpacija ustaša i NDH. Samo je deo proustaški orijentisanih komentatora Korbovih shvatanja napao ovog istoričara zbog njegovih tvrdnji da su ustaše, u biti, zapravo notorni zločinci. Istom delu hrvatske javnosti koji je odnekud egzaltiran Korbovim tvrdnjama očito je jedino važno da se kaže da nije bilo genocida nad Srbima i sasvim se zanemaruje da isti istoričar nedvosmisleno tvrdi da je, pored stradalih Srba (čiji broj Korb procenjuje na oko 300.000) istovremeno od strane ustaša u NDH izvršen, na primer, upravo genocid nad Romima. To, izgleda, nije interesovalo novinara koji je sa Korbom razgovarao, niti interesuje za ove teme zainteresovanu hrvatsku javnost, koja opsesivno fokusira isključivo pitanja koja se tiču Srba. Bilo bi korisno da je, dokazujući da zločini nad Srbima ne predstavljaju genocid, Korb ostao još za trenutak na terenu pravne kvalifikacije tih zločina i objasnio šta oni jesu, kada ne bi bili genocid. Komentatorima koji hvale Korba sa stanovišta proustaškog nacionalizma sasvim je irelevantno što bi, prema opisu ustaških aktivnosti koji Korb daje i kriterijumima koje postavlja za genocid, zločini nad Srbima odgovarali delu zločin protiv čovečnosti. Takva implicitna prekvalifikacija zločina očito izmiče apologetama ustaštva, kojima ni “masovno nasilje” zapravo ne predstavlja problem. Tek, tvrdnja “nije genocid” budalasto oduševljava – vidim koga – ali ne razumem zašto.3

Peščanik.net, 27.06.2018.

HOLOKAUST
JASENOVAC

________________

  1. A. Korb, Im Schatten des Weltkriegs: Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945, Hamburger Edition HIS, 2013.
  2. “Njemački povjesničar i jedan od vodećih stručnjaka za povijest NDH ‘Ovo je prava istina o broju ubijenih u Jasenovcu’”, Jutarnji list, 20. maj 2018.
  3. Ovde bih izneo i jedno razmišljanje o inkriminisanju negiranja genocida. Mišljenja sam da je akademska polemika o kvalifikaciji određenih istorijskih dešavanja legitimna i da nju ne treba kriminalizovati, čak i kada uključuje osporavanje kvalifikacije genocid (onda kada postoji presuda ili neki drugi vid autoritativnog suda da se radi o genocidu). Drugim rečima, treba na odgovarajući način kažnjavati vređanje žrtava, negiranje same istoričnosti zločina (nije se ni dogodio), očigledno omalovažavanje i tendenciozno ili bezobzirno manipulativno ponašanje u vezi sa zločinima, a naročito političku zloupotrebu iz bilo kog pravca da dolazi. Sve to duboko vređa pijetet prema žrtvama, koji mora da bude društvena obaveza, bez obzira šta neko individualno oseća. Međutim, ne bi trebalo kažnjavati niti načelno osporavati mogućnost da poznavaoci problematike ratnih zločina, istorije i međunarodnog krivičnog prava (uglavnom se radi o stručnjacima iz oblasti prava, političkih nauka, istorije i drugih društvenih i humanističkih nauka) otvoreno polemišu o određenim kvalifikacijama, o spornim činjenicama, o prihvatljivoj kontekstualizaciji, o interpretacijama određenih događaja, dešavanja i procesa.

    Ukoliko se istovremeno zalažemo i za kriminalizaciju negiranja zločina i protiv onemogućavanja akademske debate o zločinima (za koju tvrdim da mora uključivati i slobodu utemeljenog osporavanja kvalifikacije određenog dela kao genocida), postavlja se pitanje kako bi sud uopšte određivao granicu. To se naročito odnosi na situacije u kojima se određena akademska stanovišta izlažu oceni šire javnosti, koja se prema njima opredeljuje – afirmativno ili negativno, bez nužnog razumevanja često veoma kompleksne materije. Na ovo pitanje odgovor bi morala da ponudi sudska praksa. Ono, dakako, nije jednostavno, ali ni mnogi drugi sudski slučajevi nisu laki, pa sud ima zadatak da o njima presuđuje.

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.