izbeglička kolona Kosovara
Andy Nelson, Kosovo exodus

Razmišljanja o ličnim i samoobmanama moje generacije, o rađanju i jačanju srpskog fašizma, o raspadu Jugoslavije, o odlascima iz Beograda i strategiji karantina i drugim strategijama u odnosu na zlo, nadahnutih čitanjem knjige Vladimira Arsenijevića Mexico: ratni dnevnik.

Krajem maja 2000. godine, Fadilj Bajraj mi je doneo disketu sa rukopisom najnovije knjige Vladimira Arsenijevića. Njegov brat, Dževdet, mu je poslao knjigu e-mailom iz dalekog Mexico City-a. Predlagao mu je da knjiga bude prevedena na albanski jezik. Fadilj mi je tom prilikom rekao: “Mislim da knjigu treba prevesti i objaviti, ali bih želeo da znam šta ti misliš o knjizi i o ideji da se ona objavi na albanskom. Bilo bi dobro da ti napišeš predgovor. Na neki način ti si upleten u celu tu priču, kao što ćeš to videti i iz rukopisa, ali ja ne znam drugu osobu koja bi mogla napisati bolji uvod.” Ja sam mu rekao da imam mnogo obaveza, ali da ću nešto ipak napisati, ako ništa drugo onda neku kratku belešku, ako budem procenio da knjiga sadrži delikatne delove koje treba objasniti. To će biti prva knjiga jednog srpskog pisca koja će se nakon dužeg vremena objaviti na Kosovu. Svi će je čitati pod lupom. Treba biti koliko hrabar, toliko i obazriv da ovo izdanje ne stvori kontraproduktivne efekte.

Knjigu Mexico: ratni dnevnik sam pročitao u jednom dahu. Arsenijević, kojeg ne znam lično, na jednom mestu pominje i moje ime. Ja sam uistinu bio umešan u deo “intrige”, ako mogu tako reći, koja je ispričana u njegovom “ratnom dnevniku”. Mene je, zapravo, novembra 1998. zamolio Baškim Šehu, koji je tada radio u Barseloni za Međunarodni parlament pisaca, da mu preporučim jednog kosovskog pisca za projekat pružanja azila ugroženim piscima. Međunarodni parlament pisaca je imao na raspolaganju stanove i sredstva za boravak pisaca (za jednu ili dve godine) u nekoliko evropskih gradova kao i u Meksiku. Pošto je i tokom prve ratne godine na Kosovu bilo velikih destrukcija i premeštanja stanovnšitva, Baškim me zamolio da ga obavestim ako među kosovskim piscima ima takvih koji su egzistencijalno ugroženi. Međunarodni parlament pisaca ima mogućnosti da odmah pruži pomoć jednom piscu, a ako ima više takvih, Međunarodni parlament pisaca bi zatražio nove stipendije od gradova donatora.

Setio sam se odmah pesnika Dževdeta Bajraja, koji je nakon julskog masakra 1998. godine i velikih peripetija uspeo da ode iz svog rodnog grada Orahovca i da sa porodicom nađe utočište u Prištini, gde je iznajmio stan. Nije imao nikakvih prihoda. Pomagao mu je njegov stariji brat Fadilj, ali i ja sam mu iz fondova časopisa MM davao po 200 DM mesečno, gde je Dževdet tada objavio niz odličnih, surovih i snažnih pesama (“Divlji cvetovi”). Dževdet je bio u teškoj depresiji i azil bi mu možda dobrodošao. Rekao sam Fadilju da pozove Dževdeta i on je, ne premišljajući se mnogo, prihvatio ponudu, jer uslovi koje mu je nudio Međunarodni parlament pisaca bili su zaista odlični.

Prilikom drugog telefonskog poziva, Baškim me je zamolio da saznam, ali veoma obazrivo, da li bi Dževdet imao nešto protiv ako bi mu bio pružen azil u Meksiko Sitiju zajedno sa piscem iz Beograda. “Zove se Vladimir Arsenijević. Oni će u stvari biti smešteni u dva susedna stana, koji su pri dovršetku”. Ja sam rekao Baškimu da ne verujem da bi to za Dževdeta bio neki problem. “Ne znam da li je Dževdet čuo za Arsenijevića. On je mlad pisac, a mi na Kosovu već deset godina, ako se izuzme provokativni incident, kao što je bilo organizovanje izložbe Përtej (S one strane, p.p.) u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu (koju sam ja pripremio), nemamo kulturne veze sa Srbijom.” Rekoh Baškimu da sam tih dana, sasvim slučajno, video kod jednog prijatelja tokom putovanja na relaciji Beograd–Priština, Arsenijevićev roman U potpalublju. Pročitao sam jedan deo u autobusu i zatim sam pozajmio knjigu na dva dana da je završim. Arsenijević je za taj roman dobio NIN-ovu Nagradu, koja je neka vrsta jugoslovenskog “Gonkura”. “Istina je da je Dževdet malo istraumiran onim što je doživeo u Orahovcu, te kasnije tokom sakrivanja po brdima, ali ne verujem da će susedstvo srpskog pisca predstavljati neki veliki problem za njega. Naprotiv, biće mu od pomoći da u tako dalekom i različitom svetu, posebno pošto ne govori španski, bude sused sa Arsenijevićem.” Tako je i bilo. Dževdet je saznao iz štampe (mi na Kosovu smo tada još uvek čitali srpske novine i nedeljnike, posebno one anti-režimske, Našu Borbu i Vreme) o Arsenijeviću i znao je za njegov antirežimski stav. “Ako nas ništa drugo ne povezuje, pretpostavljam da slušamo istu muziku”, rekao mi je tada Dževdet.

***

U Arsenijevićevom dnevniku čitalac će pratiti čudno preplitanje sudbina trojice književnih azilanata, dvojice Albanaca, Baškima Šehua i Dževdeta Bajraja, i jednog Srbina, Vladimira Arsenijevića. Baškim se nikada nije sreo sa Arsenijevićem, ali je komunicirao sa njim danima i mesecima samo putem telefona ili e-maila. Dževdet će ga sresti u Meksiku.

I Dževdet i Vladimir imali su brojne teškoće kako bi stigli u Meksiko. Njihova dramatična putešestvija do Meksika su opisana ili rekonstruisana do detalja u dnevniku. Ja sam bio sve vreme upoznat sa tim peripetijama preko Fadilja, s kojim sam bio izbeglica u Tetovu od marta do jula 1999. godine, ali i preko Baškima, koji se često javljao telefonom iz Barselone.

Ipak, u Arsenijevićevom dnevniku me više zaintrigirao onaj deo beleški koje je pisao u Beogradu za vreme bombardovanja. Taj deo dnevnika ne samo da je upotpunjavao priču o putovanju u Meksiko, koji mi je bio poznat, već se uklapao u jednu drugu nedovršenu priču, nadovezujući se na moju ličnu istoriju odnosa sa Beogradom. Ja sam, u stvari, studirao i živeo u Beogradu od 1966. do 1982. godine. Na studije sam otišao sa devetnaest godina, a vratio sam se u Prištinu kada sam navršio trideset pet godina. I kasnije sam često boravio u Beogradu, uglavnom poslom, kao saradnik Fondacije Soros. Mi smo od 1993. godine imali kancelariju Fondacije u Prištini, čije je sedište bilo u Beogradu.

Kada sam 1982. otišao iz Beograda, bio sam poznat samo u krugu prijatelja. U Prištini sam počeo pisati angažovane publicističke i političke tekstove, koji su me učinili poznatim u beogradskoj i široj, jugoslovenskoj javnosti. U Beogradu sam imao mnogo prijatelja i poznanika, koji su me poštovali i kada se nisu slagali sa mojim političkim stavovima. Naravno, imao sam i mnogo neprijatelja, kao i bivših prijatelja i poznanika, koji su okretali glavu kada bi me videli. Od 1982. godine, krug prijatelja i poznanika se nekako sužavao. Beograd, u kome sam se nekada osećao dobro, sada je proizvodio u meni nekakav osećaj nelagode. Prolaskom godina, on je postajao sve udaljeniji, sve odbojniji. Ljudi, koje sam tamo sretao i sa kojima sam radio, bili su manje više ok., ali su mi izgledali kao oaza u pustinji. Dešavalo se često da iz autobusa ili kola odem pravo na unapred zakazane sastanke, a nakon završetka posla nisam imao nikakvu želju da ostanem ili da se sastanem sa bilo kim. Ako sam bio primoran da provedem noć tamo, u nekom od sve bednijih beogradskih hotela, najčešće u “Moskvi”, pre spavanja sam uvek osećao mučninu ostajanja u gradu koji mi je postao tuđ. Nisam ga više shvatao. Nisam više mogao biti iskren i spontan ni sa prijateljima i poznanicima. Ni njih nisam više shvatao. Istina je da smo pokušavali da uvedemo neke oblike racionalnosti u tim odnosima. Investirali smo Sorosove fondove u razvoj civilnog društva, u medije, nevladine organizacije, kampove mladih, obrazovanje… Ali, radili smo to u okruženju zla i stalne pretnje ratom. Bili smo nemoćni pred zlom, iako smo zavaravali sebe da se navodno tome suprotstavljamo investirajući u budućnost, u mlade ljude, u zdrave projekte, koji će nekada možda doneti neki zaokret…

Još 1992. godine, kada je počeo rat u Bosni, smatrao sam krivim Beograd. Mislio sam, da ima pravde u svetu, onda bi trebalo da Beograd bude odmah bombardovan kao osveta za sva zla koja su dolazila iz njega. Na Kosovu sam ubeđivao prijatelje da je to ozbiljna opcija, da je u NATO-u počelo odbrojavanje. Opkoljavanje i bombardovanje Sarajeva, zločini u Bosni ne mogu proći bez intervencije. Međutim, u to vreme, tadašnji predsednik Francuske Fransoa Miteran sleteo je na aerodrom u Sarajevu, napravio veoma lošu uslugu Bosni, ali i međunarodnoj zajednici. Srbi su tako uspeli da završe najveći deo posla i tek nakon tri godine NATO će izvršiti prvu akciju bombardovanja u svojoj istoriji, i to protiv bosanskih Srba. Beogarad je uspeo da se tada spasi. Milošević je čak postao “mirotvorac”. Na Kosovu 1998. godine se ponavljala istorija srpske agresije i etničkog čišćenja. Svetski faktori ovoga puta nisu dozvolili da budu prevareni. Nakon što je 24. marta 1999. godine Havijer Solana dao naredbu za bombardovanje Beograda i vojnih objekata u Srbiji, radovao sam se da, eto, pravedna osveta pogađa tamo gde je trebalo da se usmeri na samom početku. Srbija nije kažnjena samo zbog Kosova, već i zbog ratova u Hrvatskoj i Bosni.

***

Da li je moj razlaz sa Beogradom došao kasno, sada kada je sve završeno? Ne znam, bombardovanje mi je donelo još jedan novi krug razočaranja u prijatelje i poznanike koji su bili protiv režima i podržavali demokratsko rešenje kosovskog pitanja, ali u situaciji kada nije bilo drugog rešenja, odjednom su počeli da se na apstraktan način angažuju protiv svakog zla i nasilja, izjednačavajući postupke Miloševićevog režima sa “nasiljem” snaga OVK i NATO-a. To je bilo žalosno i tragično, po njih same pre svega.

Ako je NATO u slučaju Kosova, kao najzad i u Bosni, delovao kao svetski policajac, to se nije dogodilo zato što je Zapadna alijansa želela da tek tako upotrebi silu i svoju snagu, već zato što u međunarodnim odnosima, kao i u svakodnevnom životu, teba da postoje snage reda i mira koje sprečavaju i kažnjavaju zločine. Zamislite samo banalnu situaciju kada kriminalna banda vrši stalno nasilje nad civilima. Ovi civili u jednom trenutku više ne mogu da trpe zulume i, iako su mnogo inferiorniji, odlučuju da pruže otpor bandi. Policija, koja možda nije najposvećenija delovanju protiv bande, sve dok se zlostavljani nisu pobunili, biva primorana da interveniše odlučnije kako bi sprečila masakr. To je na kraju, napokon, posao policije, tj. da štiti ljude od nasilja. E sada, vajni i principijelni pacifisti i oni beogradski i oni svetski nisu uzimali u obzir tu elementarnu situaciju, kada je intervencija snaga reda bila neminovna, već su smatrali onako “principijelno” i apstraktno da je svaka primena sile nelegitimna. “Mi smo protiv svakog nasilja i za rešavanje konflikata mirnim putem!” Ova “principijelna” osuda svake vrste nasilja bila je upravo ono što je želeo Milošević. On je smatrao da je suveren i gazda kuće i da niko ne sme da se meša u “njegove unutrašnje poslove”, tj. kako i kojim sredstvima on rešava pobunu OVK. Mogu da ubijam i proterujem koliko god hoću albanske civile, jer su svi oni potencijalni teroristi. Mogu da palim i žarim i pretvorim u pepeo celo Kosovo, jer je to srpska zemlja.

Da li je trebalo da se Albanci ponašaju kao ovce pred kasapinom? Neki to nisu uradili i iz tog razloga su organizovali pobunu i osnovali OVK. Svetski faktori su vodili dijalog sa Miloševićem čitavu godinu, a on je pregovore i OVK koristio kao opravdanje za nastavljanje zločina. Nastavio je da sravnjuje sa zemljoim čitava sela, kao i da proteruje i ubija civile. Gomilao je sve više vojnih snaga na Kosovu. Nije prihvatio Mirovni plan. Šta je preostalo drugo svetskim policajcima, osim da kazne zločinca? I tako je došlo do bombardovanja pre svega srpskih snaga i sile, vojnih objekata i efektiva.

***

Početkom maja 1999. godine, kao izbeglica u Tetovu, dao sam intervju za splitski časopis Feral Tribune. Tih dana sam bio potrešen vešću da je na Kosovu uhapšen i likvidiran Fehmi Agani. Profesor Agani je bio veliki čovek, najsvetliji um među kosovskim političarima, diplomata i majstor taktičkog delovanja, glavni kosovski pregovarač, bio je nekoliko puta superiorniji od ostalih, čak i od Ibrahima Rugove, iako je ostavljao utisak da deluje pod njegovom senkom. On je povlačio konce kosovske politike, dok je Rugova uglavnom uzalud gubio vreme na svoj imidž i mitove… Bio sam toliko besan i očajan zbog hladnokrvne egzekucije Aganija da sam za Feral Tribune jedva dočekao pitanje koje bi me oslobodilo veza iz prošlosti. Razilaženje sa Beogradom morao sam javno da proglasim. Miljenko Jergović, koji je vodio razgovor, upitao me je: “U jednom broju sarajevskog Svijeta gospodin Dragomir Olujić je prepričao telefonski razgovor sa vama i zapazio da se bez obzira na dugo prijateljstvo i poznanstvo kasnije osećao odvratno. Kakvi su danas tvoji lični odnosi sa beogradskim prijateljima i kako ih vidite u budućnosti?”. Ja sam mu odgovorio: “ Žao mi je, ali ne sećam se detalja razgovora sa Olujićem. Ali ako je on upotrebio reč mučnina, ona mi se sada, gledana u retrospektivi, čini tačnom. Ja sam zaista dugo živeo u Beogradu, zatim nakon povratka na Kosovo, nastavio sam da održavam kontakte sa normalim ljudima tamo, ali sada je došlo vreme i moram reći da mi je postalo odvratno sve ono što se tiče Beograda. Kada bih imao osvetnički karakter, rekao bih da Beograd zaslužuje sudbinu Sodome i Gomore!

Ali pošto nisam takav, u sebi govorim sa prekorom: “Ko im je kriv što do sada nisu napustili Beograd i Srbiju, to leglo pljačkaša i kriminalaca! Pošto se sve ovo desilo i pošto me je nekoliko prijatelja nazvalo iz Beograda, nastojao sam da razgovaram normalno, ali nisam mogao nikako da raspršim sliku kužnog grada, da oni, moji prijatelji žive tako, u tom, da prostite, smradu, usred target orgija, navodne hipokrizije nedužnosti, stava šta smo mi Bogu skrivili iz kojeg izvire najciničniji rasizam prema Albancima, pošto oni, navodno nemaju veze s tim što se dešava na Kosovu, da se ne osećaju krivim, niti da ih uopšte interesuje šta rade njihova država i režim na Kosovu. Ja se danas stidim Beograda i imam osećaj da moja noga tamo neće kročiti, dok se ne bude dobrano dekontaminirao. Jasno je dakle da se nisu mogli tako lako dogoditi i Vukovar, i Sarajevo i Srebrenica, a sada i Kosovo, a da slobodarski i liberalni Beograd kruga dvojke može da spava čiste savesti. Ako ni zbog čega drugog, trebalo bi da se uistinu stide, a ne da glume nedužne žrtve NATO agresije.”

Nakon čitanja Arsenijevićevog rukopisa, osetio sam da ne mogu napisati običan predgovor za njegov Ratni dnevnik. Ako budem uistinu nešto napisao, onda to treba da bude moja priča o Beogradu. Ratni dnevnik sam doživeo kao svojevrsni poslednji kamen u mozaiku preplitanja događaja i sudbina, sa kojima se ne samo završavaju njihova “bežanja” u Meksiko, već i druga bežanja i azili, gde spadaju i moja bežanja iz Beograda, sve do one dimenzije koju sam u jednom drugom intervjuu, avgusta 2000. godine izneo za Radio B2-92, tj. da se “Kosovo udaljava od Srbije brzinom svetlosti”. Razume se, udaljavanje brzinom svetlosti predstavlja samo metaforu za neminovni istorijski proces etničkih i teritorijalnih fragmentacija, ali sam ipak nakon ovih oproštajnih izjava, osećao da ću pre ili kasnije biti primoran da se suočim sa pitanjem šta se uistinu dogodilo sa Srbijom i Beogradom, gde je čovek neko vreme mogao živeti relativno dobro i slobodno, da bi na kraju poželeo da budu uništeni kao Sodoma i Gomora? Arsenijevićev dnevnik mi je poslužio kao podsticaj za ponovno razmatranje mog iskustva i iluzija.

***

Poznavao sam i doživljavao Beograd krajem šezdesetih i sedamdesetih. O našim sudbinama je u to vreme odlučivao još uvek komunistički politbiro. U godini kada je razrešen Aleksandar Ranković, 1966. sam završio srednju školu u Prištini i krenuo na studije u Beograd. Od četiri opcije koje su me privlačile, između studija slikarstva, dramaturgije, književnosti i filozofije, izabrao sam ovu poslednju.

Kada sam stigao u Beograd kao nadmeni provincijalac koji je mnogo toga pročitao, događale su se velike promene u jugoslovenskoj federaciji i društvu. Tito i Kardelj sa “drugovima”, koji su manje više sledili vođe, započeli su temeljnu rekonstrukciju jugoslovenske države. Umesto unitarističke federacije, sa snažnim policijskim i represivnim aparatom, za koju se zalagao Ranković i, kako se pretpostavljalo, najveći broj Srba, izgrađen je novi, hibridni model decentralizovane, faktički konfederalne države, ali sa zajedničkom vojskom koja je imala ulogu garanta jedinstva. Od pada Rankovića do Ustava iz 1974. godine, Srbija je politički bila iz temelja uzdrmana i istraumatizovana, što će se jasno videti nakon Titove smtri 1980. godine kada je, pothranjivan “kosovskim pitanjem”, izbio unitaristički i revanšistički srpski pokret koji je i doveo Miloševića na vlast.

Samo nekoliko meseci pošto sam upisao studije, na Filozofskom fakultetu su krenuli studentski nemiri, koji su me kao neiskusnog mladića bacili u veliku maticu politike. Sve je počelo studentskim demonstracijama protiv američke intervencije u Vijetnamu. Policija je, začudo, reagovala veoma brutalno. Mi smo imali oštre sukobe sa policijom i pred američkom ambasadom i ispred Američkog kulturnog centra. Bio je decembar i ulice su bile prekrivene snegom. Policija nas je prva napala bez ikakvog upozorenja, čim smo izašli iz sale gde je održavan miting. Mene su, nakon što se masa malo razišla, tako krvnički udarali gumenim palicama, da sam mesec dana nakon toga imao veliku čvorugu na glavi. Kasnije smo uzvratili policiji kamenicama i komadima leda. Policija nas je napadala vodenim topovima i gumenim palicama, ali ih je bilo i na konjima. Tada sam prvi put video konje koji ne žele da gaze masu. Konji bi se propinjali i rušili svoje jahače sa teškom opremom i šlemovima, koji bi se stropoštali na zaleđeni asfalt, kao tikve.

Kao reakcija na ovu policijsku brutalnost, tokom 1967. godine osnovaće se jezgro nezadovoljnih studenata sa “revolucionarnim” opredeljenejm iz kojih će nastati beogradski studentski pokret, uglavnom leve orijentacije. Naš tadašnji svetonazor mi se danas čini veoma konfuznim. Bili smo za mladog Marksa i “komunizam sa ljudskim likom”, ali i sa antiliberalnim opredeljenjem, odnosno bili smo protv eksperimenata koje je vršio Titov režim, tj. kombinacije dirigovane partijske države, ali decentralizovane, sa nekim elementima tržišne privrede.

Kao student prve godine, manje više sam se slučajno našao u krugu starijih kolega koji su postajali radikalno jezgro studentskog pokreta i pobune iz 1968. godine. U stvari, sećam se kako mi je jednog dana, negde u proleće 1967. godine u dvorištu Kapetan Mišinog zdanja, gde se u to vreme nalazio Filozofski fakultet, prišao

Miloš Vasić, kog sam tek ovlaš poznavao, rekavši mi u poverenju kako mu se čini da imam “konspirativnu njušku”. To je za njega bila dovoljna garancija da mogu da se pridružim grupi koja je organizovala protestne akcije i demonstracije protiv rata u Vijetnamu, za oslobađanje Mikisa Teodorakisa, za pružanje podrške Rudiju Dučkeu, radi solidarizacije sa poljskim studentima itd. I pre juna 1968, kada je izbila pobuna, učestvovao sam u nekoliko konspirativnih i gotovo komplotističkih susreta (sve je ličilo na revolucionarnu literaturu koju smo tada čitali: male garsonjere u kojima se okupljalo dvadeset do trideset mladića i poneka devojka, da bi raspravljali sa strašću i zanosom o nastavku revolucije pod prizmom ozbiljnih devijacija jugoslovenskog komunizma). U tim susretima planirali smo akcije i grupe za vršenje pritisaka, s ciljem da se utiče na tok procesa i svrgne sa vlasti “crvena buržoazija” i novi tip “kulta ličnosti”. U suštini, bili smo antititoisti, iako ja nikada nisam mogao da izgovorim rečenicu “Mrzim Tita”, na čemu su istrajavale posebno dve radikalne i histerične aktivistkinje (jedna od njih, Klara Mandić, kasnije je postala poznata, a imena druge se ne sećam) čime su one testirale lojalnost prema grupi. Ja sam im stalno odgovarao: “Ja sam protiv kulta ličnosti, ali jednostavno ne osećam mržnju. Ne mogu da vas lažem.”

Nakon 1968, pa sve do kraja 1969. ili početka 1970, bio sam jedan od najmlađih i sigurno najnaivnijih pripadnika takozvane Anarholiberalne studentske grupe na Filozofskom fakultetu, na čijem je čelu bio Vladimir Mijanović kog smo zvali Vlada Revolucija. Ideolog grupe je bio Božidar Borjan. Vlada Revolucija je bio moj cimer godinu i po dana u Studentskom domu “Ivo Lola Ribar”, a Borjan mi je bio najbolji drug. Borjan, koji je u to vreme mnogo čitao Lenjina, zamerao mi je što ne radim dovoljno na “teoretskom uzdizanju” i što nemam dovoljno “opšte savesti”, ali smo se u stvari odlično slagali i pre svega uživali u osećanju slobode i neozbiljnosti. Bili smo dva spadala, što je značilo da smo uživali tumarajući gradom i podsmevajući se svim svetim stvarima. Osim u revoluciji i pokretu, uživali smo i u specijalnim seansama ismevanja ikona komunizma i režima, praveći neslane šale sa Titom i Jovankom Broz, sa samoupravljanjem, bratstvomjedinstvom, nesvrstanošću itd. Na tim seansama sam upoznao duhovite ljude, braću Dragana i Zorana Minderovića, Velimira Ćurguza – Kazimira, Svetlanu Slapšak, Natašu Kandić, Lazara Stojanovića i druge, koji su kasnije imali uspešne intelektualne karijere i koji su sačuvali visoki duhovni i moralni integritet.

Ova naša Grupa se 1970. manje-više rasturila, kao što je bio slomljen i studenstski pokret. Vlada Mijanović, Milan Nikolić, Pavluško Imširović, Jelka Klajić, Lazar Stojanović, da pomenem samo glavne, osuđeni su na zatvor, ali ne odmah, već početkom sedamdesetih. U to vreme sam se već povukao iz grupe, više zbog porodičnih razloga. Naime, moj otac je u to vreme bio ministar u kosovskoj Vladi i član Saveta federacije. Nakon što je ponudio ostavku na sve funkcije zbog mojih političkih aktivnosti, ja sam svoju veliku moralnu dilemu zbog mogućih patnji koje bi mogla da pretrpi cela porodica, razrešio tako što sam izašao iz Grupe. Ovoj odluci je doprinelo i osećanje razočaranja i nedostatka perspektive u studentskom pokretu, kao i razočaranje političkim angažovanjem uopšte. U to vreme sam počeo više da se družim sa nekim slikarima i da bih obezbedio egzistenciju, radio sam skoro sedam godina, uglavnom tokom letnjih meseci, kao konzervator i restaurator fresaka upravo u srpskim manastirima (Studenici, Đurđevim stupovima kod Novog Pazara, u manastiru kod Ovčar Banje itd.). Umesto politike, iako nisam bio religiozan, u to vreme me je počela privlačiti mistika. Bio je to moj prvi azil “bežanja od života – u manastire”, dakle u srednji vek, koji mi se pomaljao u obličju Vizantije. Nešto kasnije ću napisati knjigu “Estetika Vizantije” koju nikada nisam dovršio do kraja, a koja je ostala samo kao međučin u mojim intelektualnim tumaranjima, pre nego što će me ponovo odvući i potopiti u svoju sudbonosnu maticu – politika…

***

Negde krajem sedamdesetih godina, stalno produžavajući studije i baveći se svačim pomalo (književnošću, filmom, filozofijom, estetikom, umetnošću, politikom…), ali ni sa čim do kraja ozbiljno, imao sam period kada sam otkrio preteće prisustvo jednog drugog podzemnog Beograda, pritajenog i surovog, kojeg nisam ranije primećivao. Možda sam ranije bio veoma mlad i naivan i zato ga nisam primećivao, ili se taj surovi Beograd i sam majstorski skrivao i bio u defanzivi pred superiornim titoizmom, to danas ne mogu da rekonstruišem iz svog ličnog iskustva.

Krajem sedamdesetih godina još sam uvek politički bio veoma naivan, posebno u pogledu sudbine jugoslovenske federacije. I dalje sam živeo u Beogradu, više po inerciji. Živeo sam u vremenskom vakuumu bez jasnije političke orijentacije i bez vizije o budućnosti. U suštini, još uvek sam osećao nekakvu mučninu prema politici, kao i 1970. godine. Revolucionarna studentska volja iz šezdeset osme me je prošla, više nisam imao iluzija o lažima socijalističke utopije i bila mi je više nego jasna opasnost od ideje i prakse stvaranja “novog čoveka”. Nisam bio razočaran samo socijalističkom birokratijom i kultom ličnosti, već sam primećivao, u skladu sa tadašnjim ubeđenjima, da u stvari nije ni bilo kvaltetnog materijala za “novog čoveka”. Srednji i niži slojevi beogradskog (i jugoslovenskog) društva bili su opterećeni predrasudama i snažnim nacionalističkim sentimentima, još uvek potisnutim u to vreme. Ono suštinskije što sam otkrio – a i sâm sam bio u takvom položaju – bilo je to da većina ljudi živi na oportunistički način u nekakvoj lažnoj sigurnosti nad provalijom nedostatka nade, potčinjeni manipulacijama. U to mi se vreme činilo da sam shvatio prirodu levog i desnog totalitarizma. Fašizam nije nešto što se dogodilo samo Italijanima i Nemcima, već je to društvena bolest koja ima univerzalnu matricu u ljudskoj prirodi i određenim društvanim okolnostima, i koji predstavlja pretnju koja postoji latentno u svakom društvu. Na takav sled razmišljanja zasigurno je uticala lektira koju sam čitao u to vreme, knjige Vilhelma Rajha i Eriha Froma, ali i neka empirijska saznanja i intuicija, koja mi je govorila da Beograd ide ka ubrzanoj fašizaciji.

Osetio sam taj preteći talas nekoliko godina pre Titove smrti (1980) i kosovskih demonstracija (1981), kada je neočekivano izbio na površinu i postao dominantno političko opredeljenje u obliku srpskog revanšističkog nacional-socijalizma, sa kojim su uporedo krenuli i drugi nacionalizmi, što će prouzrokovati brz raspad jugoslovenske federacije.

Moja rana dijagnoza pomaljanja fašizma koji će uslediti bila je ipak maglovita. Pošto sam u seoskim manastirima sretao i vodio polemike sa srpskim nacionalistima i rojalistima, koji su bili posebno osetljivi prema kosovskom pitanju, sažaljevao sam ih zbog njihovog anahronizma i slabih shvatanja nove realnosti. U njima nisam video opasnost. Izgledali su mi usamljeni i izgubljeni, kao ljudi sa margine koji nisu uočavali da je kult ličnosti Tita bio u stvari najprisutniji među Srbima. Dominantno stajalište tog vremena, ne samo mog, već i krugova kojima sam pripadao, bilo je da “nema povratka na staro”. Nismo smatrali ozbiljnim ni Ćosića ni SANU, u vreme kada su oni radili na oživljavanju srpskog nacionalizma. U njima smo videli samo društvenu rđu, staru gvožđuriju, reakciju koja će istrunuti i prirodno nestati.

Moja intuicija o srpskom fašizmu se nije probudila odozgo, iz Ćosićevih apela, već odozdo iz tektonike raspoloženja običnih ljudi, koji su lagano trošili iluziju o komuni i socijalizmu, da bi videli sebe u opasnoj situaciji nedostatka bilo kakvog temelja i, iz tog razloga bivali su podložni manipulacijama.

U to vreme nisam pravio nikakve beleške o ovoj mojoj intuiciji, smatrajući da možda preterujem ili da ulazim u sindrom isfrustriranog Albanca u Beogradu, inače veoma prisutnog kod mnogih kolega sa Kosova i iz Makedonije, koji su studirali u Beogradu. Kao što sam rekao, bio sam se odlično prilagodio intelektualnom i kulturnom ambijentu studentske pobune iz šezdeset osme. Međutim, to je bila pobuna bez jasnog cilja. Mi smo želeli da ispravimo ono što se nije moglo ispraviti i veoma brzo smo upali u beznadežno stanje. Moja drugarica sa studija, Goranka Matić, jednom prilikom je izrekla odličnu definiciju – da smo mi bili generacija koja je odbijala da odraste. Možda je problem ipak ležao u činjenici što smo mi već bili prevazišli socijalizam, a da to nismo ni znali. Da je režim bio suroviji i represivniji, zasigurno bi i mi postali radikalniji i ozbiljniji. Međutim, kao što smo bili prevazišli socijalizam, mi intelektualci smo živeli u vakuumu, a i obični ljudi su živeli u vakuumu bez pastira, vraćajuči se polako starim predrasudama.

***

Kada je Beograd 1981. godine reagovao sa najvišim stepenom šovinističkog besa prema kosovskim Albancima, mene to uopšte nije iznenadilo. Normalni, liberalni i kosmopolitski Beograd sa nekim izuzetkom, u početku nije shvatao šta se događa. Ova elita koja je od Beograda napravila svetski grad, ili koja je ranije živela u iluziji da je otvoren i bez predrasuda, bila je čudan fenomen. Liberalna beogradska elita bila je delimično neka vrsta konformističkog konkubinata sa komunizom, delimično distancirana od njega, ali je u celosti živela izolovana od glavnih suba kulturnih, socijalnih i ideoloških tokova u Srbiji, gde je harao turbo folk i gde su se lagano stvarala turbo – politička gnezda i strasti, koja su mogla veoma lako biti inficirana, kako se to dogodilo kasnije, nacionalizmom i šovinizmom. Ova beogradska “svetska” elita je u stvari potcenjivala i nipodaštavala niže društvene slojeve i (ne)kulturu seljaka sa sela i provincije, koji su za približno dvadeset godina učetvorostručili ili upetostručili stanovništvo grada i polako ga gušili fizički i duhovno. Pozorišna predstava podignuta na kultu liberalne “svetske generacije”, bila je “Radovan III”, koja je godinama prikazivana u “Ateljeu 212”, poznata po majstorskoj izvedbi Zorana Radmilovića, u kojoj se beskrajno podsmevao primitivizam srpskog seljaka koji je došao da živi u Beogradu i koji je patio za pastoralnom Srbijom. Međutim, pošto je prezreni i ismejani Radovan shvatio da Beograd i Srbija više nisu gazda kuće, on je sišao sa scene “Ateljea 212” i krenuo da zauzme Komitet i nacionalne institucije (crkve, akademije, udruženja pisaca…), kako bi pokazao podsmevačima da su oni ti koji se u stvari nalaze u komičnom položaju intelektualnih luda.

Liberalni i otvoreni Beograd podržavao je, recimo, Vojislava Šešelja, kasnije četničkog vojvodu i marionetu Miloševićevih Vlada, pošto je on bio podvrgnut represiji komunističkog režima. U vreme kada sam bio član predsedništva Saveza filozofa Srbije i ja sam potpisao peticiju za njegovo oslobađanje iz zatvora. Za  njega se znalo da je jedan bahati Radovan, šarlatan, koji je imao radikalne intelektualne i političke ambicije, ali su ga podržavali iz razloga što ga u to vreme niko nije smatrao ozbiljnim čovekom. Do te mere smo bili zaslepljeni. Niko od nas nije predviđao veoma brzi slom komunizma, iako smo u to vreme počeli da pratimo debate zapadnih intelektuialaca, koji su Marksa i komunističke pokrete smatrali “zastarelim” ideološkim pokretima 19 veka, koji neminovno završavaju u totalitarizmu.

Komunistički režim je zaista činio gluposti sudeći Šešelju zbog neobjavljenih tekstova. Oni su ga u stvari promovisali i učinili slavnim kao radikalnog nacionalističkog lidera, a mi koji smo bili protiv verbalnog delikta, naivno smo potpomagali takvu promociju. Nakon što su Šešelj i drugi turbo šarlatani došli na vlast, kolaborirajući sa obnovljenom Miloševićevom nomenklaturom (dok se u drugim zemljama komunizam raspadao, u Srbiji je on obnovljen i stupio u opasan i agresivan savez sa nacionalizmom), bilo je suviše kasno. Normalni ljudi su počeli da napuštaju Beograd i Srbiju, a oni koji su odlučili da ostanu, izabrali su uglavnom benigne i jalove strategije otpora ili su se odlučili za razne strategije karantina. Zatvoreni u svojim krugovima i malim tvrđavama normalnosti, oni su čekali da prođe nacionalistička, šovinistička i fašistička kuga, ubeđujući i sebe i svet da epidemija ne može da traje dugo, te da će nakon zalaska Miloševića i Šešelja Srbija ponovo pokazati svoje normalno lice.

***

U Arsenijevićevom Meksičkom dnevniku, na mnogim ključnim mestima sam naišao na ideju normalnosti i karantina intoniranu i iznijansiranu na razne načine. Nakon što je odlučio da piše dnevnik već od trećeg dana bombardovanja Beograda, odakle nije uspeo da pobegne na vreme, Arsenijević stalno oseća da se nalazi u položaju nemoćne i nedužne žrtve, na koju su se ustremile superiorne sile zla, domaće i svetske, u nastojanju da ga duhovno poraze i fizički unište. “Da živimo u bolnom, rušilačkom apsurdu – u to nema nikakve sumnje. Niko, ama baš niko, to znamo veoma dobro, ni zemlja u kojoj smo rođeni da postojimo, ni svet kojem bi trebali da pripadamo, nije Naš prijatelj. I pošto se niko ne stara o Nama, preostalo nam je samo jedno: da se staramo o sebi”. Strategija otpora koju je on izabrao je “nastojanje da se sačuva normalnost”. Arsenijević beleži: “Nastojim da uredim moj malecni para-život. Deca mi pomažu u ovom sveobuhvatnom nastojanju da sačuvam normalnost.” Međutim, ovo nastojanje da se bude normalnim predstavlja neku vrstu stalnog hvatanja u koštac sa strastvenom realnošću i amplitudama raspoloženja, koje se kreću od napada osećaja nemoći i obeshrabrenosti, do samoohrabrivanja i osećanja važnosti i ponosa zbog toga što se nalazi među onima koji su drugačiji, koji su eto ostali jednostavno normalni pred takvom lavinom nenormalnosti.

U trenucima kada ga je zahvatalo osećanje beznađa, Arsenijević će zabeležiti da “ljudi gube bitku za bitkom u najraznovrsnijim izazovima i njihova se normalnost polako predaje”. Na jednom drugom mestu, pošto je užasnut uvideo razmere i snagu zla, on će na trenutak dići ruke i od karantina i od normalnosti: “Nemoguće je, čak amoralno biti – normalan. Ne treba dakle ni probati. Ta privilegija nama jednostavno nije data.”

Međutim, narednih dana on se ponovo vraća u poprište borbe za pravo da se bude normalan: “Živimo normalno, bez obzira na sve – ništa nas ne može zaustaviti”. Štaviše, Arsenijević će zabeležiti da je “normalnost, izgleda, naša religija ovih poslednjih dana…”. Ova svojevrsna religija karantina biće podvučena još jače, iako pomešana sa dozom gorke ironije u belešci u kojoj se stav običnih ljudi prema bombardovanjima i zlu uopšte promoviše kao vrednost po sebi, za čije otkrivanje kaže da je toliko važno da vredi platiti i užasnu cenu: “Međutim, ljudi su za sada toliko odlučni da bi čovek poželeo da stalno živi pod ovakvim nenormalnim okolnostima, ako su one uslov za našu kolektivnu Normalnost na koju smo toliko dugo čekali”. U jednom trenutku će sa ponosom zabeležiti kratku apoteozu posvećenu kolektivnom karantinu: “Mi, Normalni”.

Ali, neretko, on oseća i razočaranje i bes prema svetu koji ne vidi da tamo negde, u tom leglu zla koje se bombarduje ima i normalnih i zdravih: “Zar nikome nije jasno da Mi postojimo u ovoj srušenoj zemlji koju je tako lako prekriti bombama!”

Međutim, strategija karantina kod Arsenijevića je suviše krhka. On u stvari ima stalnu želju da pobegne iz zamke u kojoj se slučajno našao, jer je pre bombardovanja od strane Međunarodnog parlamenta pisaca dobio poziv za jednogodišnji boravak u Meksiku, koji je zbog okolnosti bio odložen za nekoliko meseci. Bombardovanje je zateklo Arsenijevića u pripremama za dugo putovanje, koje je bilo i beg iz strastvene i prljave realnosti. Bombardovanje i zatvaranje granica, strah od mobilizacije, podstiču ga da stalno razmišlja o odlasku iz zemlje, kako bi pošto poto stigao u Meksiko, odakle svakodnevno putem e – maila dobija poruke, ohrabrivanja, savete kako da postupi. Za njega pravi karantin nije Beograd gde se ne oseća ni sigurno ni komotno, ni kao čovek, već Meksiko, koji postaje istinskim simbolom bežanja i ostvarenja normalnosti: “Već izgaram izunutra da se pomerim odavde, ka Meksiku, ka normalnosti, na dugom, ali svakako uzbudljivom putu o kojem neću pisati suviše, sve dok se ne budem našao na Drugoj strani”. I pošto je napokon odlučio da ilegalno pređe granicu sa Bosnom, na prvoj stanici njegovog putovanja ka Meksiku, u Sarajevu, on ponovo beležeći u svom dnevniku otkriće normalnosti, pomalo začuđen što je nalazi i tu, gde je već jedan užasan i rušilački rat izvršio pravi pokolj: “Čovek iz Beograda, od svih mesta na planeti, dolazi u Sarajevo da pronađe Slobodu i Normalnost, koji mu toliko nedostaju u njegovoj kući”.

***

Meksički dnevnik Vladimira Arsenijevića nije samo priča o bežanju. To je dvostruko ili trostruko isprepletena priča sa nečim što je on svakako trebalo da oseti, iako ga ne naziva tako, kao svojevrsnim “albanskim fatumom”. I na početku i u sredini i na kraju njegove priče, njegova sudbina, njegovo bežanje, povezani su sa Albancima. Poziv za azil u Meksiko poslao mu je Baškim Šehu, albanski pisac, i on sam izbeglica u Barseloni, gde je bio angažovan kao koordinator Međunarodnog parlamenta pisaca. Arsenijević se nikada nije sastao sa Baškimom niti je išta znao o njemu pre nego što mu je ovaj poslao poruku putem e-maila, oko azila. Ono što je na Arsenijevića ostavilo užasan utisak, neku vrstu prokletstva sudbine, balkanske, bila je borba samog Šehua da ostane normalan nakon svih onih stvari koje je preživeo. Šehuova istorija je tamna i teška, i možda se može kategorizovati, iako svaka kategorizacija izgleda beznadežno u takvim slučajevima, u rubrici “revolucije koja jede svoju decu” odnosno “moloha staljinizma”.

Otac Baškima Šehua bio je desna ruka komunističkog diktatora Albanije Envera Hodže, sve dok nije pao u “nemilost” i izvršio samoubistvo ili je, što je više za verovati, bio ubijen. Zla koje je Enverov satrap, kao šef tajne policije i predsednik albanske Vlade nanosio albanskom narodu godinama, nakon njegovog ubistva će doživeti njegova porodica. Baškim, njegov najmlađi sin je imao sreću ili možda nesreću, jer je cela njegova porodica nastradala, da nakon zatvora, tortura i godina provedenih u ćeliji, dočeka pad komunizma u Albaniji i svoju ličnu slobodu. Arsenijević iz svog elektronskog dopisivanja sa Baškimom u svojim beleškama podvlači kao odlučujuću nit sudbine koja ih povezuje, kao nešto slično, iako mnogo užasnije i doživljeno sa mnogo većim patnjama, apoteozu normalnosti, citirajući njegove reči: “Trebalo mi je mnogo snage da ostanem normalan tokom vremena koje sam provodio u potpunoj izolaciji”.

***

Šta je suprotno normalnosti? Ludilo. Mi smo svi živeli u ludilu i svi smo nastojali, svako na svoj način, da ostanemo normalni koliko je to bilo moguće i dozvoljeno u uslovima kada smo i mi sami bili “začarani utopijom komunizma”. Slično Baškimu Šehuu i ja sam “dete komunizma” i neka vrsta njegovog kosovskog dvojnika. U stvari i moj je otac bio istaknuti vojnik revolucije i šef kosovske policije pedesetih godina, kada se na Kosovu vodila klasna borba protiv “buržoaske reakcije” i drugih, što je podrazumevalo hapšenja i torture protivnika režima, a zatim po drugi put, od 1981. do 1984. kada su masovno hapšeni i podvrgavani torturama na hiljade kontrarevolucionara, “iredentista” i albanskih “nacionalista”. Međutim, za razliku od Baškima, imao sam sreću ili pre privilegiju što nisam bio primoran da i lično platim cenu za obmane i grehove svoga oca, ne toliko zbog moje benigne ranije disidencije iz 1968. godine ili kasnije, zbog političkog i publicističkog angažovanja od 1983. do sada, koliko zbog drugih okolnosti koje su vladale u Jugoslaviji i na Kosovu, gde je totalitarni režim bio mnogo selektivniji i koji je sve revanšističke forme nalik molohu i druge, vršio na selektivniji način. Nemam hrabrosti ni da uporedim naše “mefistofelske očevske traume”, koji su u ime činjenja dobra – činili zlo, jer ja nisam imao nikakav pečat od moloha na svojoj sudbini i nisam proveo u zatvoru nijedan jedini dan, a kamoli, kao Baškim Šehu, čitave godine.

Međutim, ipak, imam hrabrosti da kažem da sam svoj život proveo na ivici ludila, patnji i straha, plaćajući tako cenu svoje normalnosti kompromisima koje sam bio primoran da činim iz razloga što sam ipak pristajao da živim u svetu laži i pod režimima koji su drugima naneli velike patnje, a u meni gušili sklonosti slobode profesije, da se recimo bavim onim što sam smatrao svojim prirodnim vokacijama: poezijom, filozofijom, književnošću. Činjenica što je moj život bio mnogo normalniji ne znači da je bio slobodniji od njihovog. Moje političko “angažovanje” bilo je u stvari nešto kao “prinudni rad” i “okajavanje grehova i nečiste savesti”, zbog kojih je “angažovanje” možda bilo samo opravdanje. Možda je moja jedina “sreća” bila činjenica što sam se u situaciji istorijskog brodoloma nalazio u čamcu za spasavanje, kojim sam mogao da plutam po lošem vremenu, pothranjujući iluziju da sam i drugim manje srećnim brodolomnicima mogao da pomognem da pronađu sebe ili barem da otvaram puteve ka nekoj drugoj, boljoj realnosti. Želim da kažem da moja normalnost nije nikada bila karantinska, iako sam imao i takvih iskušenja i iskustava. Ja sam se samo opravdavao idejom sartrovskog angažmana, sledeći poruku da intelektualac treba da bude angažovan protiv zla i nepravde. Normalnost karantina ponekada mi je izgledala kao neka vrsta intelektualne i društvene izdaje, kao predaja ili popuštanje pred zlom. U tom smislu, dok sam čitao Arsenijevićevu knjigu, smatrao sam da je ovaj tip normalnosti više na rubu predaje i prihvatanja primata zla, čak možda i njegovog implicitnog pravdanja, nego što je odbrana ljudskog dostojanstva koje treba tražiti ne u skrivanju i bežanju, već u aktivnoj pobuni.

Normalnosti karantina, Arsenijevićevoj i nekih mojih prijatelja iz Beograda kao i iz Prištine, zamerao sam to što oni nisu imali u isto tolikoj meri razumevanja i simpatije prema pobuni, kao što su je imali prema običnim i bednim ljudima, potčinjenima i poniženima, koje su nemilosrdno uništavale i iznurivale snage zla i zlosrećni potopi ideoloških i nacionalnih revolucija. Smatrao sam da je sasvim nepromišljeno i nepravedno, ako ne i znak samoobmanjujuće samozaslepljenosti osuda, koju su oni upućivali kosovskim pobunjenicima koji su stvorili Oslobodilačku vojsku Kosova. “Eh, da nije postojala OVK, ovo se ne bi dogodilo”; ili: “Svi su oni isti. I oni su zločinci…”; “Za rat su potrebna dva ludaka” – govorili su mi i neki prijatelji koji su javno i bez kompromisa kritikovali Miloševićev režim i njegov rat u Hrvatskoj i Bosni, a na Kosovu su, početkom pobune, pronašli mogućnost da budu “jednako” kritični i prema OVK, kao što su bili kritični i prema Tuđmanu, ponekada i prema Izetbegoviću i Rugovi. Neki do njih bili su takozvani “jugonostalgičari” koji su ta nekadašnja vremena, kada smo svi navodno bili “zajedno”, smatrali dobrim i normalnim ili skoro normalnim, ali, eto, sada je sve to pokvarila ta protuva od Miloševića i razni “separatisti”. Ne bih želeo da stavim na licitaciju nivoe odgovornosti i krivica ili otvorena, prikrivena ili nesvesna saučesništva sa zločinima.

Ali, izgleda mi veoma normalnim da normalnosti karantina suprotstavim i normalnost pobune protiv zla. Činjenica da se ona vodila u uslovima “prljavih” etničkih ratova, ne daje za pravo karantinistima da pothranjuju gađenje prema pobunjenicima koji ustaju u odbranu svojih kuća i života. Barem bi trebalo da poštujemo pravo na izbor. Između karantina, uglavnom jalovog i nemoćnog javnog angažmana kao načina suprotstavljanja zlu, s jedne strane, i opasnosti pobune kada se zlu suprotstavljamo njegovom merom nasilja i ludila, s druge strane – ko treba da odlučuje o vrednostima i prednostima odbrane slobode i ljudskog dostojanstva?

Iz knjige Shembja e Jugosllavisë dhe rrëfime të tjera politike: dialog i Shkëlzen Maliqit me Baton Haxhiun, UET Press, Tiranë 2011 / Kosovo i raspad Jugoslavije, sa albanskog preveo Anton Berišaj, MOSTART, Beograd, 2014.

Sadržaj: Napiši to, Zeni! (7), Uvod (13), Šezdesete (41), Život u glavnom gradu Jugoslavije (73), Šezdeset osma (85), Sedamdesete (105), Osamdesete (151), Devedesete (187), Zašto je propao mirni otpor (219), O normalnosti (247), Priča o decembrima Ibrahima Rugove (269), Seme nezavisnosti (281).

Peščanik.net, 20.07.2014.

Srodni link: Saša Ilić – Od Prištine do Meksika

JUGOSLAVIJA
KOSOVO