Uklanjanje Zorana Šprajca iz središnjeg televizijskog ‘Dnevnika’ je toliko nevjerojatan skandal da javnost na njega nije reagirala dovoljno glasno možda i zato što je šokirana jer se netko u Europi dvadeset i prvog stoljeća usudio posegnuti za cenzurom.
Jasno, u spornoj emisiji nije se dogodilo ništa posebno. Emitirane su snimke telefonskih razgovora iz kojih se, ukratko, dade zaključiti da je Tuđman žrtvovao Vukovar. Neobično je da itko u tome vidi nešto čudno ili novo. Već se djeci u pučkoj školi govori kako je uzvišeno žrtvovati se za domovinu, a nasrće se i na mentalno zdravlje odraslih građana tvrdnjama da je domovina nešto toliko veličanstveno da zbog te deluzije ljudski život zaslužuje biti prekinut ili barem upropašten.
Doktor Tuđman bio je dosljedan i iskren političar. Nikada se nije previše trudio da prikrije svoje zamisli i svoje vizije, vjerojatno zato što ih se nije stidio. Griješe oni koji u objavljenom telefonskom razgovoru vide izdaju domoljublja. Tuđmanova nezainteresiranost za vukovarske žrtve bila je domoljubna pjesmica u prozi, sublimno, primijenjeno domoljublje na djelu. Doista ne postoji razlog zašto bi se od javnosti trebalo skrivati domoljublje doktora Tuđmana, i to u njegovom tako nepatvorenom, gotovo laboratorijski čistom obliku.
Pojavile su se i tvrdnje da snimka telefonskog razgovora nije autentična, što je zamorno nebitno jer već preko stotinu godina nije nikakva novost da svi istočnoeuropski nacionalizmi opstaju na kultu svojih žrtava, dakle na ubojstvima i razaranjima koja je počinio protivnik, susjedni istočnoeuropski nacionalizam. Samo naivni u nacionalizmima vide ljute protivnike i ne znaju da ovi jedan drugome svojim zločinima jamče opstanak dok se na vrtuljku uzajamnog ubijanja, optuživanja za ubijanje i opravdavanja vlastitih ubijanja, pripremaju za neka buduća ubijanja. Na tom vrtuljku je zločin koji počini protivnik najveća propagandna poslastica, prigoda koja se ne propušta, sladostrasni trenutak kada tragedija žrtava prestaje biti tragedija nasilno prekinutih i uništenih pojedinačnih sudbina i postaje sablasni ritual emotivnog ucjenjivanja. Samo nacionalni izdajnik, samo nedosljedni domoljub, koji u svojoj gluposti drži da domoljublje nije negacija čovjekoljublja, propušta prigodu da neko stratište učini još strašnijim. O tome preuveličavanje broja jasenovačkih žrtava za kojim posežu srpski nacionalisti kazuje sve i ta se manijakalnost, u konačnici, bitno ne razlikuje od ustaških zvjerstava. Pojedinačni život i pojedinačna tragedija za nacionaliste su nešto sporedno, suvišna trica i kučina na ogromnoj fresci povijesti koju slikaju u širokim potezima statistike smrti.
To je višestruko korisno. U podanicima budi osvetoljubivost i lišava ih moralne odgovornosti jer ne postoji ništa što se ne može opravdati doskočicom ‘a što su oni nama radili’. I tako unedogled. Tako se širi moralna amnestija i moralna anestezija, a nacionalizam osim patnje zlorabi i sućut kada svakoga tko ga dovede u pitanje pokušava ušutkati spominjanjem žrtava.
Kada je takva ideologija postala dominantna u Hrvatskoj i kada je postalo moguće i poželjno da ijedan jedini ljudski život bude žrtvovan za državnu neovisnost koja je inaugurirana u neprocjenjivu, nadljudsku vrednotu, tada je i broj žrtava postao pitanje puke propagandne statistike, točnije, bilo je poželjno da broj žrtava bude što veći i da stradanja budu što strašnija. Kako su se i s druge strane bojišnice nalazili nacionalisti koji su o ljudskom životu razmišljali kao nečem bezvrijednom u odnosu na svoje, pak, velikosrpske budalaštine, sa zadovoljstvom su prionuli na masovnu proizvodnju smrti i razaranja. Čineći zvjerstva, srpski nacionalisti su Tuđmanov režim opskrbljivali prividom legitimiteta. Gdjegod bi i Tuđmanovi dečki uzvratili pa bi Miloševiću olakšavali posao u demonizaciji srbijanske građanske oporbe. Ideje neovisne Hrvatske i velike Srbije oduvijek su jedna drugu uzajamno pothranjivale zločinima, mržnjom i glupostima. Zato je i rat koji su vodile bio jedini u povijesti u kojem su oba protivnika postali pobjednici već pukom činjenicom da je rat započeo.
Neki gradovi i neki ljudi imali su nesreću da se zateknu između tog čekića i nakovnja.
Potpuno je svejedno je li Tuđman nakon razgovora sa zapovjednikom obrane Vukovara otišao na tenis kako se katkad ili gdjegod tvrdi. Ako jest, je li time pokazao pomanjkanje sućuti? Nebitno, jer svoju nesposobnost za sućut Tuđman je pokazivao na neusporedivo spektakularnije načine. Političari koji su sposobni za sućut ne stvaraju države nego ni pod koju cijenu ne dopuštaju da bilo koji građanin bude obespravljen, a kamoli da strada životom. No, da je Tuđman imao sućuti, da nije bio odan ideologiji koja se ruga sućuti, ne bi stvarao državu nego demokraciju jer kako god se zvala, država koja nije demokratska, građanska, otvorena i koja sebi nije važnija od svojih građana, nikome osim vladajućoj eliti nije ni potrebna.
Ako je Zoran Šprajc u nečemu pogriješio, pogriješio je samo utoliko što je emitirao prastaru vijest da su Tuđmanu njegove političke opsesije bile važnije od ljudskih života, što je Tuđman na ovaj ili onaj način, najčešće nedvosmisleno, opetovano svima stavljao do znanja. Licemjerno je u jednom telefonskom razgovoru tragati za krunskim dokazom Tuđmanove spremnosti na proizvodnju mučeništva, kada bez kulta mučeništva ne bi ni bilo ni domoljublja, a ni mnogih domovinâ. Tuđmanov režim drugog izbora i nije imao, svjestan da mu zvjerstva srpskih nacionalista jamče opstanak i da mu demokracija i blagostanje jamče nestanak?
Kada neka politika u žrtvama ne vidi ljude nego pripadnike, kada u njihovim ubojicama ne vidi pojedince nego, opet, pripadnike, kada u ‘svojim’ ubojicama vidi heroje, i kada se – što je najvažnije – uplaši da bi netko iz jednog telefonskog razgovora mogao dokučiti da je domoljublje, kao i svaki kolektivizam, zapravo uvredljivo, logično je da takva politika poseže za cenzurom jer joj u uvjetima slobodnih medija i kritičke javnosti osim nestanka prijeti i prezrivi podsmijeh.
Nitko razuman ne spori da je u ratu koji je vođen od 1991. do 1995. Hrvatska bila žrtva, a Srbija agresor. Začudo, čak ni papagajsko ponavljanje ne uspijeva tu istinu dovesti u pitanje. No, ako je itko uspio izjednačiti agresora i žrtvu, u tome su uspjeli hrvatski nacionalisti – ne samo zato što se njihov režim ideološki nije razlikovao od režima Slobodana Miloševića, pa ni zato što mu se (još prije rata) nisu suprotstavili demokracijom i ljudskim pravima nego mržnjom prema etničkoj skupini koja je imala nesreću da je Milošević personificira – nego zato što su u ulozi žrtve besramno uživali i uživaju još uvijek: ubijene ljude i razorene gradove, te jedinstvene i neponovljive svjetove snova i uspomena, sveli su na politički kapital, ritualni kič i moralnu ucjenu. Tako su ih ubili i razorili po drugi put.
Postoji li suštinska razlika između politike koja ranjenike izvlači iz bolnice, odvodi ih na poljoprivredno dobro, razdvaja ih etnički, pa etnički nepodobne muči i ubija, s jedne strane i, s druge strane, one politike koja tolerira etničku segregaciju u tom istom gradu koji je u ime etničke segregacije i razoren? Iza etničkog odvajanja na Ovčari i etnički odvojenih škola i kavana stoji jedna te ista zločinačka zabluda da su multietničke zajednice neodržive i nepoželjne, s jedinom razlikom što su se jedni u provedbi te zablude služili artiljerijom, a drugi licemjerjem. Umjesto da svim raspoloživim sredstvima – svojim autoritetom, svojom moćnom televizijom i svojim europejstvom – učine sve da tom užasu stanu na kraj, Tuđmanovi sljedbenici su u segregaciji podmuklo uživali kao u utjelovljenju svoje vlastite segregacijske ideologije. Tako su postali suučesnici agresora jer nastavljaju razarati Vukovar drugim sredstvima: svode ga na geto i ne dopuštaju mu da opet postane grad, naseobina u kojoj je čovjek slobodan upravo zato što u gradu njegova etnička pripadnost postaje nevidljiva.
T-portal, 26.12.2011.
Peščanik.net, 27.12.2011.
VUKOVAR